Cinématographe Lumière
28. prosinca 1895., hladna zimska večer. Hrpica ljudi koja je platila jedan franak za ulaznicu nahrupljuje u zamračenu prostoriju pariškog Grand Caféa. Stroj u dvorani se pokreće i slika teških drvenih vrata pojavljuje se na platnu. Odjednom, ta se vrata otvaraju i skupina tvorničkih radnika izlazi na ulicu. Publika napeto promatra projekciju iako je riječ o jednostavnoj snimci svakodnevnog prizora.
Tako je to izgledalo prije više od sto godina na prvoj kinopredstavi u svijetu. Tog je datuma prodano samo tridesetak ulaznica, ali do kraja tjedna duž Kapucinskog bulevara stvorili su se dugački redovi ljudi koji su željeli vidjeti pokretne slike koje je prikazivao kinematograf, tj. kamera-projektor, izum braće Louisa i Augustea Lumièrea. Te su jednostavne snimke prizora, koji nam se danas ne bi činili previše uzbudljivima uspoređujući s raskošnim blockbusterima koje smo navikli gledati, prvim su posjetiteljima kinodvorana bile prava senzacija.
Iako su prikazali prvu kinopredstavu, braća Lumière ne smatraju se izumiteljima filma. Njihove su snimke bile prizori sasvim uobičajenih slika iz svakodnevnog života – prikazivali su ljude koji se kupaju u moru, bebin doručak, ribicu koja pliva u akvariju, pristajanje brodova itd. Više su nalikovali današnjem dokumentarnom filmu nego kasnijem žanru igranog filma koji se postupno razvijao. Ipak, oni su bili ti od kojih je sve krenulo.
Reklamni plakat za kinematograf
Scena iz prvog filma prikazanog na kinopredstavi, Izlazak radnika iz tvornice
Méliès, autor prvih priča na kinoplatnima
Među prvim posjetiteljima Lumièreovih kinopredstava bio je i Francuz Georges Méliès. Premda je bio impresioniran realizmom njihovih snimaka, smatrao je kako im nedostaje radnja i zabavni elementi. Upravo je zato on sam počeo snimati filmove u kojima je spajao scene u jednostavne, a opet zanimljive priče. Smatra se utemeljiteljem popularnih žanrova, ponajprije znanstvene fantastike. Izumio je i niz posebnih efekata za razne scene. U dvadesetak godina snimio je gotovo tisuću kratkih filmova, a njegova je tvrtka Star Film Company postala najveća na svijetu. Najpoznatije djelo nesumnjivo mu je Putovanje na Mjesec (1902.), adaptacija romana Julesa Vernea u kojoj pratimo posadu astronoma na putu do Mjeseca. Méliès je tijekom njegovog stvaranja doprinio i kao scenarist, producent, glumac, kostimograf i scenograf. To je bio jedan od rijetkih filmova u kojem su scene spojene pretapanjima – jedna slika polako nestaje dok se druga pojavljuje na ekranu. Bio je i relativno dugačak (14 minuta) u odnosu na starije snimke koje su trajale 5 do 6 minuta. Méliès je ovim inovativnim radom otvorio vrata budućim redateljima i nadahnuo ih za stvaranje još uzbudljivijih i vizualno ekspresivnijih filmova.
Najpoznatija scena iz ovog filma je prizor Mjeseca s ljudskim licem u čije se oko direktno zaletjela letjelica u kojoj su astronomi putovali (dolje).
Kontroverzni genije Griffith
Početkom 20. stoljeća pojavljuje se redatelj koji je slavljen kao Shakespeare ekrana, David Wark Griffith. Do 1913. snimio je 450 filmova i specijalizirao se za melodrame. Kako bi svoje filmove učinio što dramatičnijima gledatelju, koristio je posebne tehnike i kutove snimanja kojima je ubrzao radnju i ritam izmjenične montaže. Poštovao je viktorijansku umjetnost i nastojao je svaki kadar komponirati po uzoru na slikarska platna. Kada je neki predmet ili kretnju htio naglasiti, koristio je postupak iris – zatamnio bi cijeli ekran osim područja oko značajnog detalja.
Njegovo je najvažnije djelo cjelovečernji film Rađanje jedne nacije (1915.), dramatičan prikaz odnosa između dviju obitelji za vrijeme američkog građanskog rata i poslijeratne obnove južnih država, ali i usponu Ku Klux Klana. To je bio dotada najambiciozniji film ikada snimljen, s osobito spektakularnim scenama bitki. Postigao je neviđen uspjeh i njegovom redatelju donio društveni i intelektualni ugled. Međutim, podigao je i masu protesta i optužbi jer je njegova radnja, prikaz crnačkih likova i poruka bila otvoreno rasistička. Neki su ga američki gradovi odbili prikazati u kinu, a jedan je bijelac nakon što ga je odgledao ubio mladog Afroamerikanca.
Scena linčovanja crnca iz filma Rađanje jedne nacije
Nakon njega Griffith snima Netrpeljivost (1916.) koja nije postigla uspjeh među publikom jer je film bio odviše slojevit i imao previše paralelnih radnja za gledatelje koji su tek navikli na cjelovečernje filmove. Do svoje smrti 1948. nije snimio djelo koje bi nadmašilo Rađanje jedne nacije i umro je gotovo zaboravljen.
Razvoj filmskih tehnika, pojava žanra
S vremenom su filmski autori počeli usavršavati tehnike snimanja i montiranja kako bi naglasili bitne detalje u scenama, npr. već kod Griffitha nastaje takozvana izmjenična montaža kojom se montiraju snimke događaja koji se odvijaju u isto vrijeme, ali na različitim mjestima. Taj se postupak i dandanas koristi pri stvaranju filmova.
Pojavljuju se i prve filmske zvijezde, npr. Mary Pickford, poznata i kao American sweetheart (američka dragana). Zbog svojeg specifičnog izgleda tumačila je uloge slatkih i nevinih djevojaka, tako da je s 27 godina glumila dvanaestogodišnjakinju Pollyannu u istoimenom filmu iz 1920. Kada se okušala u ulogama starijih žena, popularnost joj je opala jer ju gledatelji nisu željeli prihvatiti kao odraslu.
Mary Pickford kao Pollyanna
Među muškarcima se istaknuo Douglas Fairbanks stariji. Njegov su šarm i atletska građa bili idealni za uloge u pustolovnim filmovima poput Bagdadskog lopova (1924.)
Douglas Fairbanks stariji u Bagdadskom lopovu
U 20-im godinama publiku je osvojila i Theda Bara, jedan od najranijih seks-simbola filmske industrije. Reklamirali su ju kao boginju ljubavi čiji je privatni život bio jednako uzbudljiv kao i onaj na ekranu, stoga ne čudi što je tumačila Kleopatru u filmu iz 1917. Uloge fatalnih žena donijele su joj nadimak The Vamp koji je zbog toga ušao i u žargon kao izraz za napasnu, grabežljivu djevojku.
Theda Bara posipa svoju žrtvu laticama u filmu A Fool There Was (1915.)
Vamp ličnost je popularizirala i francuska glumica Musidora koja je najpoznatiju ulogu ostvarila u sedmosatnom serijalu Les Vampires o bizarnoj bandi koja je, odjevena u pripijene crne kombinezone, zastrašivala i napadala građane.
Musidora u Les Vampires (1915)
Pojava ekspresivnog i art filma
1908. osnovano je Društvo Film d'Art, tvrtka koja je snimala ekranizacije poznatih drama i umjetničke filmove nadahnute kazalištem. Ti su filmovi, poput Kraljice Elizabete (1912.), često djelovali teatralni i veoma dramatični.
Filmska se industrija razvija u Švedskoj koja je proizvela niz originalnih djela kao što je sablasna Fantomska kočija (1921.)
Ističe se i danski redatelj Carl Dreyer čije se remek-djelo Stradanje Ivane Orleanske (1928.) nalazi na ljestvici najboljih filmova ikad snimljenih po izboru kritičara. Riječ je o ekspresivnom filmu koji prikazuje suđenje francuskoj narodnoj junakinji koja je naposljetku optužena za krivovjerje i spaljena na lomači. Dreyer se koristio krupnim kadrom i jakom ekspresijom lica svih glumaca u filmu i tako je na jednostavan, a izrazito efektan način postigao snažnu emociju i uvjerljivost. Kazališna glumica Renée Falconetti ostvarila je vrsnu ulogu kao Ivana Orleanska, ali kasnije nije snimila više nijedan film jer joj je filmska gluma bila prenaporna.
Renée Falconetti kao Ivana Orleanska
U Njemačkoj je snimljen jedan pravi ekspresionistički film – Kabinet doktora Caligarija (1919.) Njegova uznemirujuća uporaba svjetla, sjene i scenografije nadahnula je niz jezovitih fantastičnih filmova nazvanih filmovi sjene. Radi se o ravnatelju sanatorija koji hipnotizira jednog pacijenta da počini ubojstvo. Međutim, pripovjedač koji prati radnju također je doktorov pacijent, što istinitost cijele priče dovodi pod znak sumnje. Da što uvjerljivije prikaže pripovjedačevo poremećeno mentalno stanje, redatelj Robert Wiene angažirao je ekspresionističke slikare da oblikuju scenografiju punu nepravilnih oblika, preuveličanih kutova i mrlja boje. Oni su dodali i neprirodne, sablasne kontraste svjetla i sjene na pozadini, a na glumcima upotrijebili debele slojeve tamne šminke.
Kabinet doktora Caligarija (1919.)
Poslije njega, u Njemačkoj je snimljen jedan od najranijih horor-filmova, Nosferatu (1922.) On je također bio nadahnut Kabinetom doktora Caligarija pa je redatelj F. W. Murnau koristio brojne ekspresionističke trikove kako bi dočarao sablasnu atmosferu. Nosferatu je indirektno snimljen prema kultnom romanu Drakula Brama Stokera.
Nosferatu (1922.)
Američki redatelj W. W. Young 1915. snima adaptaciju slavnog romana Lewisa Carrolla Alisa u zemlji čudesa s Violom Savoy u glavnoj ulozi. Film isprva nije dobro primljen kod publike, ali su kasniji kritičari prepoznali njegovu vrijednost i originalnost.
Alisa u zemlji čudesa (1915.)
Osim ekspresionista, i drugi su se umjetnici počeli zanimati za ovu novu vrstu medija. Nadrealizam je posebice utjecao na avangardni film. Nadrealisti su koristili bizarne i uznemirujuće slike kako bi šokirali publiku i odmaknuli se od svakodnevice. Najpoznatiji takav film je Andaluzijski pas (1928.) koji su režirali Luis Buñuel i nadrealistički slikar Salvador Dalí. Taj je film sadržavao početnu scenu rezanja oka žiletom koja je zaprepastila gledatelje, ali i druge morbidne prizore poput slike mrtvog konja na klaviru i ljudske ruke prignječene vratima iz koje izviru mravi.
Andaluzijski pas (1928.)
Sergej Ejzenštejn
Sovjetski redatelj Sergej Ejzenštejn uveo je nov način montaže. Tvrdio je da bi filmovi postigli veći efekt ako bi se slike montirale takvom brzinom i snagom da izgledaju kao da se sudaraju. Time se gledatelj osjećao bliže likovima i mogao se bolje uživjeti u radnju. Tu je montažu i uveo u svojim filmovima Štrajk (1924.) i najpoznatijem Krstarica Potemkin (1925.) koji govori o pobuni na ruskoj krstarici Potemkin i njenim posljedicama na stanovnike Odese. U njemu je posebno upečatljiva scena masakra nevinog pučanstva koji vrše naoružani vojnici, precizno ritmički montirana kako bi se gledatelj vezao uz radnju i suosjećao sa žrtvama.
Krstarica Potemkin (1925.)
Njegovi su se filmovi od ranijih razlikovali i po tome što su odbacili tradicionalnu priču. Umjesto jednog glavnog junaka, Ejzenštejn je stvorio tzv. masovnog junaka od gomile ljudi. Filmovi su mu bili toliko utjecajni da su ih mnoge zemlje zabranile u strahu od širenja komunizma.
Zlatno doba komedije
Era nijemog filma bila je osobito značajno razdoblje za komediju, i to slapstick (engl. slapstick – drveni štap kojim su klaunovi lupali kako bi publiku natjerali na smijeh) jer su komičari posuđivali elemente iz cirkusa i kazališnih komedija. Tada vrhunac svoje karijere ostvaruje Charlie Chaplin. Njegov je nezaboravni lik skitnice u odrpanom, prevelikom odijelu, s polucilindrom na glavi i štapom u ruci postao zaštitno lice ovog žanra. Chaplin je postao prva međunarodna filmska superzvijezda i milijunaš.
Njegovi su najslavniji filmovi Zlatna groznica (1925.) u kojoj je i poznata scena gdje je Skitnica, izmoren od gladi, prisiljen da jede vlastite cipele, Moderna vremena (1936.), kritika na industrijalizaciju i mehanizaciju društva, Svjetla velegrada (1931.), Mališan (1921.) i Veliki diktator (1940.) – jedan od njegovih kasnijih filmova koji je sadržavao zvuk.
Svjetla velegrada (1931.)
Nešto manje popularan, ali jednako izvrstan bio je i Buster Keaton, pravim imenom Joseph (nadimak Buster dao mu je slavni iluzionist Harry Houdini nakon jednog pada niz stepenice, engl. buster). Za razliku od Chaplina, Keaton je u svojim komedijama uvijek bio mrtav hladan, bezizražajnog izraza lica bez obzira što je radio i u kakvoj se situaciji nalazio, što je davalo poseban efekt njegovim filmovima. Oni se izdvajaju i po tempu i preciznosti gegova u kojima se često izlagao opasnosti pred ogromnim objektima kao što su vlakovi, brodovi, kotrljajuće stijene itd. Najbolje ostvarenje mu je General (1927.)
General (1927.)
Osim ove dvojice, publika je voljela i komičarski duo Stanlio i Olio koji su se proslavili snimanjem kratkih gegova u kojima su glumili dvojicu prijatelja s različitim karakterima.
Kraj nijemog filma
1927. počinje prikazivanje Pjevača jazza, prvog zvučnog filma u kojem je glavnu ulogu tumačio Al Jolson. Sama priča o čovjeku koji je radije želio pjevati na pozornici nego u sinagogi nije bila toliko uzbudljiva, međutim, kada je Jolson završio jednu glazbenu točku i naglo se okrenuo prema kameri s riječima Pričekajte trenutak…još ništa niste čuli, publika je ostala zgranuta činjenicom da je prvi put u povijesti filmski lik na platnu progovorio.
Ubrzo je razvijeno više zvučnih sustava. Zvuk je osobito pogodovao razvoju horor-filma. Početkom tridesetih godina snimljeni su neki od najpoznatijih filmova ovog žanra kao što su Frankenstein (1931.), Drakula (1932.) i Vampyr (1932.).
U Frankensteinu, adaptaciji poznatog romana Mary Shelley, legendarni Boris Karloff odlično tumači strujom oživljeno čudovište u cijelosti sastavljeno od dijelova mrtvih tijela koje ne može kontrolirati vlastito ponašanje i emocije. Film je bio toliko popularan da je dobio i nastavak, Frankensteinovu zaručnicu.
Frankensteinovo čudovište ubija nevinu djevojčicu
Drakula Toda Browninga iz 1932. nastala je deset godina nakon njemačkog Nosferatua. Riječ je o još jednoj adaptaciji kultnog romana Brama Stokera, i to s Belom Lugosijem u glavnoj ulozi. Mračan, elegantan i šarmantan, Lugosi, inače podrijetlom iz Budimpešte, smatra se najboljim filmskim Drakulom. Hipnotičke oči i mađarski naglasak učinili su ga savršenim vampirom.
Drakula (1932.)
Dreyer, redatelj remek-djela Stradanje Ivane Orleanske, 1932. snima svoj prvi zvučni film Vampyr po motivima zbirke fantastičnih priča In A Glass Darkly irskog književnika J. Sheridana Le Fanua. Nije stekao uspjeh niti kod publike niti kod kritike i dugo se smatrao jednom od gorih djela Dreyerove kinematografije, međutim, s vremenom je stekao ugled među modernim kritičarima.
Vampyr (1932.)
Zvučni je film (talkie) u kratkom vremenu potisnuo nijemi. Mnoge su zvijezde nijemog filma zato izgubile svoju popularnost, ali su zato do izražaja došle nove. Redatelji su započeli eksperimentirati sa zvučnim efektima i ostvarili veću napetost u radnji brojnim dijalozima među likovima. Film je velikom brzinom postajao još popularniji, a njegove su zvijezde sve bolje plaćene i moćnije u društvu, ali i utjecajne ikone i idoli brojnim obožavateljima diljem svijeta.
