Ovogodišnja državna matura protekla je u našoj školi kao i dosad – bez problema. Konačni rezultati stigli su jučer i s ponosom možemo reći da je ispit iz Hrvatskoga jezika najbolje u Hrvatskoj napisala naša učenica Monika Ranilović. Monikin je esej dobio maksimalan broj bodova, 80, a kada se tome doda i 79 bodova iz ispita znanja, najbolja je u državi. Već smo pisali o toj samozatajnoj djevojci, i to zbog njezinih uspjeha na državnim natjecanjima iz fizike. Pohađala je prirodoslovno-matematičku gimnaziju (4. d) i Hrvatski jezik predavala joj je profesorica Lidija Novosel.
FRANzine je odmah krenuo u akciju i dobio izjavu i esej naše (bivše) maturantice:
– Nisam očekivala da ću najbolje napisati hrvatski jer mi to i nije baš jača strana. Pripremala sam se tako što sam jednom tjedno išla na pripreme koje su se održavale u školi i nekoliko dana prije ispita sam sve ponovila malo intenzivnije.
Dodajmo da je Monika upisala Molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.
Uz Monikin pristanak za vas koje matura tek očekuje objavljujemo esej ocijenjen čistom peticom. Naravno, za potpun doživljaj potrebni su polazni tekstovi i smjernice, a možete ih pronaći na stranici NCVVO-a.
Esej o učenju na temelju romana „Bijeg“ i djela „Eseji“
Prvi tekst dio je romana „Bijeg“ koji je napisao Milutin Cihlar Nehajev u razdoblju hrvatske moderne. Drugi tekst ulomak je iz eseja koji je napisao Michel de Montaigne u razdoblju renesanse. Iako su djela nastala u različitim razdobljima, oba ulomka govore o istoj temi, pravilnom poučavanju.
Milutin Cihlar Nehajev živio je u Senju. Osim romana „Bijeg“ napisao je i roman „Vuci“. U svojim djelima često se bavi psihološkom analizom te čovjekovim propadanjem. Roman „Bijeg“ nastao je u razdoblju hrvatske moderne. To razdoblje traje od 1892., kada je Matoš ušao u književnost djelom „Moć savijesti“, ili 1895. godine kada je spaljena mađarska zastava prilikom otvaranja HNK, do 1914. kada umire Matoš i započinje rat. Bijeg ima obilježja modernog romana. To je roman lika i prikazuje duboku psihološku analizu glavnog lika Đure Andrijaševića. Pisan je slobodnim neupravnim govorom, što znači da je pisan u trećem licu, ali se ulazi u svijest glavnog lika. Đuro Andrijašević tipičan je lik leskovarca. To je tip pasivnog studenta kojeg je u hrvatsku književnost uveo Janko Leskovar u svojem djelu „Misao na vječnost“.
Đuro Andrijašević je intelektualac, student i umjetnik. Usprkos svojem potencijalu vrlo je pasivan i sklon prepuštanju. Majka ga je poticala na obrazovanje još od djetinjstva kada je prepoznala njegov talent. Ipak, u djelu pratimo njegovo propadanje koje je uzrokovano izrazitom emocionalnom nestabilnošću, pasivnošću i nemogućnošću prilagođavanja društvu. Tijekom svog pada izgubio je i djevojku Veru koja ga je čekala više od četiri godine, a na kraju je upao u najtamnije raspoloženje i izvršio samoubojstvo, uvjeren da je to jedino ispravno što mu je preostalo.
U prvom polaznom tekstu prikazan je razgovor između Đure i ravnatelja. Đuro je u romanu primljen kao učitelj u jednu školu u Senju. Poučavanje ga je prilično uveseljavalo i rado se pripremao za nastavu: „Vidi se mar i ozbiljnost.“ Nakon nekog vremena počeo je dobivati kritike od ostalih profesora da djecu uči previše opširno. On se nije slagao s tim kritikama i čak mu se činilo da ga djeca vole. Ipak, ravnatelj ga je pozvao na razgovor i naredio mu nek se ograniči na sadržaj udžbenika: „Najbolje je, dakle, držati se strogo knjiga pa zahtijevati i nešto više učenja napamet…“ Đuro je nakon toga bio ljut, ali se pokorio naredbi, što je rezultiralo bezvoljnim i nemarnim nastavkom predavanja.
U drugom tekstu Michel de Montaigne također govori uputu o pravilnom i najplodnijem naučavanju. Dok ravnatelj učenje shvaća kao pamćenje činjenica koje je propisala viša vlast i odbacuje bilo kakvo poticanje razumijevanja i mišljenja učenika, Montaigne navodi upravo suprotno. On od učitelja traži individualan pristup i da učeniku omogući samostalan razvoj kritičkog mišljenja. Protivi se pamćenju gotovih činjenica, već od učenika želi razumijevanje: „… neka traži njihov smisao i bit.“ Kao najvažniju svrhu učenja istiće primjenu tih znanja u novim situacijama. Govori da je potrebno naučiti samostalno graditi stavove te prihvatiti dvojbu kao često najlogičnije riješenje jer „Samo su ludi ljudi uvijek sigurni i odlučni.“
Mogli bismo reći da je Đuro bio vrlo sličan odgojitelju kojeg traži Montaigne. Poticao je znatiželju i razmišljanje učenika ne ograničavajući ih na zadano gradivo, nego je širio obzore njihova znanja. Posebno ga je veselilo kada je u nekima od učenika prepoznao potencijal i iskreno zanimanje. Nažalost, odustao je od tog načina naučavanja zbog vlastite pasivnosti i nedostatka volje za otpor.
Današnji obrazovni model nikako ne bi trebao slijediti ravnateljeva načela. Nasuprot tomu, vrline koje Montaigne želi razviti kod učenika danas su više nego potrebne. Suvremeno školstvo učenika bi svakako trebalo naučiti kako otvoreno i bez predrasuda pristupati svakom izvoru znanja, a zatim kritički promišljati o vjerodostojnosti tog izvora. To je jako važno jer su ljudi u našem društvu okruženi velikim brojem različitih informacija, npr. pomoću interneta. Svakako je vrijedno naučiti primjenu i kako se snalaziti u nepoznatim situacijama. Osim za život općenito, takav bi učenik bio i najbolje osposobljen za brojna novija zanimanja koja se razvijaju u zadnje vrijeme, a traže slobodno i kritičko mišljenje, kao npr. poduzetništvo.
Važno je sjetiti se da i u Hrvatskoj vjerojatno postoji mnogo učitelja koji poput Đure Andrijaševića imaju volju i želju poticati takav otvoreni duh učenika, ali ih sustav ograničava. Potrebno je uvažiti i ravnateljev i Montaigneov stav kako bi se došlo do ispravnog zaključka i promjene.
Monika Ranilović, 4. d
