Čitaj knjigu najpraćenija je stranica o knjigama i čitanju u Hrvatskoj, ali i u cijeloj regiji. U intervjuu s Alis Marić saznali smo kako je zavoljela čitanje, kako se učlaniti u Čitaj knjigu book club, što misli o Marulićevoj Juditi i još mnogo toga.
- Kako ste uspjeli okupiti tako veliki broj zaljubljenika u pisanu riječ?
Čitaj knjigu je trenutno najpraćenija stranica o knjigama i čitanju u Hrvatskoj, ali i u čitavoj regiji. Imam puno pratitelja iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije i Slovenije. U dvije i pol godine na mojoj fejsbuk stranici Čitaj knjigu okupila sam 180.000 knjigoljubaca, na blogu je više od 350.000 prikaza, a na Instagramu se druži 12.000 zaljubljenika u knjige. Brojke koje rastu iz dana u dan sve govore. Ujedinila sam cijelu regiju ljubavlju prema knjigama. Putem društvenih mreža pokrenula sam malu, ali ne više tako tihu revoluciju. Kako je to moguće. Lako! Jedan od razloga je taj što moje preporuke dolaze iz srca, bez obzira koliko to nekome patetično zvučalo. Ja ne dociram, ne pravim se pametna, ne držim predavanja, ne kritiziram s pozicije književnog kritičara jer to i nisam, nego stvaram dobar osjećaj kod čitatelja.
- Kada je počela Vaša ljubav prema književnosti?
Ljubav prema čitanju, knjigama i književnosti usadila mi je moja majka. Ona je jako voljela čitati. Doma smo imali malu, ali bogatu policu s najboljim naslovima i klasicima. Prvo mi je ona puno čitala bajke i priče, a kasnije me je upućivala na dobre romane i klasike. Knjiga je za mene oduvijek najvažniji predmet opuštanja, zabave i spoznaje. Redovito smo odlazile u knjižnicu i posuđivanje knjiga je za mene uvijek bio poseban ritual. Dok su moje prijateljice voljele shopping ili disco klubove, ja sam uvijek izabirala knjižnicu, knjižaru i čitanje.
- Možete li izdvojiti najdražu knjigu?
Najteže pitanje za nekog tko obožava knjige i tko je pročitao više od 3000 knjiga. Izdvojit ću „Sto godina samoće“ G.G. Marqueza.
- Kako biste potaknuli mlade na čitanje?
Najvažnija je uloga roditelja. Što se i vidi iz mog primjera. Jer djeca uče iz primjera oko sebe. Važna je i uloga škole. Mislim da se u školi premalo radi na stvaranju navika čitanja i razbuđivanju ljubavi prema knjigama. Lektire su često samo „moraš pročitati“ i nema dovoljno opuštenijih razgovora o ljepoti čitanja i sadržajima iz pročitanih knjiga. Isto tako bi se lista knjiga u lektirama mogla malo „obnoviti“. Treba poticati slobodnu razmjenu knjiga. Pokrenuti društveni angažman oko opskrbe onih koji nemaju knjige. Mogu se organizirati i književne večeri, jutra ili čitanje na otvorenom. Isto tako se može organizirati uređenje ugodnih kutaka za čitanje.
- Mogu li se srednjoškolci uključiti u Vaš book club?
Naravno. Voljela bih nastaviti sa svojim projektom opremanja bolnica knjigama. Želim da sve bolnice u Hrvatskoj imaju kutak za čitanje s policama na kojima su knjige za slobodnu razmjenu. Za to mi treba pomoć mladih ljudi. Srednjoškolci koji vole knjige bi mi tu itekako mogli pomoći.
- Što/tko je glavni krivac za to što većina mladih ne čita?
Mislim da ih roditelji premalo potiču i premalo im čitaju dok su još jako mali. A kasnije je tu problem u školi. Nastavni programi su prenabijeni i ide se velikom brzinom naprijed. Previše se buba gradivo napamet, a premalo se razvijaju prezentacijske i govorne vještine. Bolje bi bilo da se u školi razgovara o knjigama, pročitanom i doživljenom.
- Mislite li da se popis lektire mora mijenjati? Koji je Vaš stav o uklanjanju Marulićeve Judite s popisa?
Da, treba se mijenjati. Prilagođavati. Modernizirati. Ali to moraju raditi stručnjaci. Možda bi se o klasicima trebalo razgovarati na drugačiji način. Sve to skupa začiniti nekim zanimljivim podatcima, pričama oko takvih knjiga. Zainteresirati mlade ljude prošlošću i onim vremenom. Samo dati nalog – pročitajte, nije dovoljno. Marulićeva Judita je možda mladima nerazumljiva. Zato je treba prezentirati na noviji, moderniji način. Tada bi možda postala zanimljivijom.
- Koja Vam je lektira najdraža?
Najdraži mi je bio Dostojevski – Zločin i kazna, a od naših pisaca Miroslav Krleža. Moram priznati da je na popisu jako puno knjiga i djela koja su i meni nerazumljiva i teška. Kako je tek mladima!
- Za koju knjigu ili knjige smatrate da su nezaobilazno štivo svakog srednjoškolca?
Teško mi je izdvojiti jednu. Ima puno knjiga koje trebaju biti na popisu lektire. Ali mnoge nedostaju. Zašto nema recimo knjige „Sto godina samoće“ od G.G. Marqueza ili recimo „Ubiti pticu rugalicu“ od Harper Lee.
- Što biste poručili srednjoškolcima koji vole čitati, ali i onima koji to izbjegavaju?
Knjige itekako mijenjaju život svojih čitatelja. Mene su itekako promijenile. Kroz knjige sam toliko toga naučila, shvatila, otkrila, saznala i usvojila. Postala sam bolja osoba. Nakon toliko pročitanih knjiga imam puno više razumijevanja za druge ljude, puno više strpljenja i poniznosti. Da, knjige vas uče poniznosti. Nakon toliko pročitanih priča, ljudskih tragedija, patnji, boli, borbi za sebe,mijenjanja sebe shvatite da je vaš život divan, lagan i bogomdan. Bez čitanja ne bih nikada imala priliku biti suočena sa svim tim životima, sudbinama i životnim ishodima. Kada bih uspjela upoznati sve te ljude, saznati za sve te događaje?
Osim toga čitanje je za mene najbolja meditacija. Kada uronim u knjigu – uranjam u jedan drugi svijet, jednu drugu, novu dimenziju. Opuštam se, srce se usporava, duša se hrani, mozak je taman toliko stimuliran koliko treba biti. Tijelo uživa. Vibrirajući mir. Za vrijeme čitanja sam koncentrirana na ono što se događa u knjizi, a to znači na sadašnji trenutak. Ne razmišljam o budućnosti, niti se osvrćem na prošlost. Tu sam i sada sam.
Za mene knjige znače „svojevrsno“ buđenje, ali i putovanje. Inače volim putovati, pakirati kofere, voziti se avionom, vlakom ili autom. Kod knjiga ne morate sve to. Samo otputujete.
