„Ma što biste vi napravili? Znam ja, uveli bi internet po danu, a cijelu noć po klubovima plesali. Eto što bi vi.“
Ne znam za vaše roditelje, ali moji su kao odgovor na pitanje: „Kako bi mladi preustrojili Hrvatsku?“ odgovorili upravo ovako. Zasigurno nisu jedini s takvim mišljenjem, s obzirom na to da sve starije generacije smatraju kako je današnja mladost, odnosno generacija 21. stoljeća propala pa nam ni ne predviđaju nikakvu blistavu budućnost.
Nije da imaju puno izbora, svjesni su da neće živjeti vječno. No tužna je stvar da nisu svjesni činjenice da su baš ta djeca o kojoj govore još uvijek samo djeca. Na trenutak zamislite da su odrasli i pogledajte što bi većina njih najvjerojatnije učinila.
Koliko vam to god zvučalo nevjerojatno, srednjoškolci su u velikoj mjeri svjesni da im je škola potrebna te da bez nje nema budućnosti. Ipak, sustav školovanja trebalo bi poboljšati i prilagoditi novim uvjetima koji su za ove i buduće generacije neizbježni. Da bi škola postala mjesto na koje se rado odlazi i u kojemu se uči s voljom za početak bi ju trebalo prilagoditi interesima učenika. Bilo to kroz način na koji se odvija nastava ili kroz provedbu posebnih programa u kojima se biraju predmeti koji nas zanimaju. Tako se bolje pripremamo za svoje buduće poslove i zapravo imamo volju za učenjem.
Osim školstva, u Hrvatskoj je velik problem i zdravstvo. Preduge liste čekanja, premalo kvalitetnih liječnika. Rješenje tog problema? Redovitiji sistematski pregledi. Ne samo da se na taj način na vrijeme otkrivaju bolesti i povećava mogućnost izlječenja, nego se povećava i potiče zapošljavanje.
Naravno da za svaki ovakav pothvat treba novca, a danas se i prije nego što riječ „novac“ uspijete izgovoriti nameće nova – „kriza“. Iako je mišljenje da će sve biti samo još gora prevladalo u našoj državi, ja sam još uvijek čvrsto uvjerena da tako neće biti zauvijek i da će se pronaći izlaz iz nje. Postoje brojni načini na koje se novac može preusmjeriti iz jednog sektora u drugi, no čini se da je danas bolje trošiti novac na nepotrebne stvari dok se potrebne zanemaruju. Ako ste toliko razočarani u one generacije koje dolaze, zar nije logično da se potrudite oko njihovog napretka? No taj napredak ne leži u tome da se sagradi 10 područnih škola za po 5 učenika. Zar nije bolje rješenje da se sagradi jedna velika i potpuno opremljena u koju bi svi na kraju mogli ići? Kreativnost je bitna za svako zanimanje, a rješenje nije dobro dok svi ne budu zadovoljni njime.
Ivana Vuković
