Cyberbullying, ili virtualno zlostavljanje, odnosno zlostavljanje preko interneta, pojam je koji označava vrstu zlostavljanja koja se služi informatičkim i/ili telekomunikacijskim sredstvima. Cyberbulling se razvio pojavom mobitela i interneta, a proširio se nastankom brojnih društvenih mreža i aplikacija.
Danas smo svjedoci sve češćih žrtava virtualnog zlostavljanja i, nažalost, ono je postalo svakodnevno i normalno. Mnogi govore kako je to samo šala, zadirkivanje i zabava, ali zlostavljane osobe se ne zabavljaju. Mnoge se od njih prave ravnodušne prema poznatom ili anonimnom zlostavljaču, no mi njihovo lice ne možemo vidjeti.
Iako ih je malo, istraživanja su pokazala da je 18% djece u dobi od 12-14 godina bilo žrtva cyberbullyinga, 64% njih je reklo kako je zlostavljač njima poznata osoba. Njih 11% se izjasnilo kao zlostavljač. Djevojčice su češće žrtve, ali i zlostavljači. Istraživanje u SAD-u, koje je uključivalo djecu u dobi od 10 do 17 godina koja se redovito koriste internetom, pokazalo je da je 19 % njih bilo izloženo seksualno neprimjerenim porukama. Njih 25 % pokazivalo je veći stupanj stresa nakon toga. Najveći stres bio je prisutan kod mlađe djece (od 10 do 13 godina), kod djece koja su se koristila računalom izvan vlastitoga doma, djece koja su dobivala agresivne poruke seksualnog sadržaja, te u slučajevima kad je druga osoba pokušala dijete nagovoriti na susret.
Trećina zlostavljanih nije se nikome povjerila, a oni koji su to učinili najčešće su to rekli prijateljima (52%), zatim roditeljima (17%), te nekoj drugoj starijoj osobi (4%), najčešće profesoru.
Nismo svjesni posljedica koje zlostavljanje ostavlja na čovjeku: kada nekoga udarimo, malo će ga zaboljeti, ali će proći. Udarimo li ga još jednom, opet će ga zaboljeti. Nastavimo li udarati, bol neće prestajati, ali će postajati sve jača. Na isti način funkcionira cyberbullying: pošaljemo li uvredljivu poruku, osoba kojoj je poruka namijenjena bit će povrijeđena. No, proći će. Pošaljimo li opet sličnu poruku, opet će biti povrijeđena. Svakom novom porukom, osoba će biti sve tužnija i usamljenija. Pisane riječi su mnogo teže i bolnije od onih izrečenih ili od udaraca, jer poruke se mogu više puta pročitati, tako ožiljci koje ostavljaju ispisane riječi ostaju dulje od udaraca.
Vjerujem da je svima poznat slučaj Amande Todd, koja je nakon bezuspješnog poziva u pomoć, vapaja za malo ljubavi, izvršila samoubojstvo. Amanda nije jedina žrtva nasilja putem interneta, ali je nakon njezine smrti, čovječanstvo postalo samo malo svjesnije opasnosti koje „zlostavljači pod maskama“ donose.
Pišem ovo njemu koji je žrtva i tebi koji ovo možeš zaustaviti…
Sve je više i više zlostavljača na internetu: od onih koji direktno žrtvi šalju poruke na raznim društvenim mrežama, do onih koji se kriju iz raznih nadimaka i skupljaju svoje „fanove“. Lako je i jednostavno sakriti se i širiti mržnju kada nitko ne zna tko si i kada te ne mogu naći. No, nije lako biti skriven i zlostavljan.
Ako te netko zlostavlja, nemoj šutjeti: reci roditeljima, profesorima ili nazovi Hrabri telefon (116 111). Hrabri telefon je besplatna i anonimna linija. Nemoj se bojati priznati da si žrtva. Problem postaje veći samo ako šutiš.
Ukoliko znaš nekoga tko je žrtva, razgovaraj s tom osobom i ohrabri ju. Ti budi njezin hrabri telefon. Reci joj da si uz nju i da ćeš joj pomoći izaći iz toga. Nemoj se bojati pomoći, pomaganje je dobro. Budi podrška, razgovarajte zajedno s njezinim roditeljima.
Pišem ovo da posvijestim ljudima koliko je zlostavljanje danas rašireno.
Pokušaj zamisliti sebe kako plačeš, a zlostavljača kako ti se smije. Nemoj širiti mržnju, ima je i previše na svijetu. Nemoj biti onaj koji donosi nekome bol.
Učinimo svijet boljim i ljepšim. Zlostavljanje ne smijemo tajiti i skrivati. O njemu ne smijemo šutjeti. Zlostavljanje moramo prekinuti.
Saro Sabo
