S osebujnom Anne razgovarala sam o protekla tri mjeseca koja je provela u Oporovcu, malom selu u donjem Međimurju kod obitelji Paule Petrić, učenice naše Gimnazije. Anne se u Oporovcu osjećala sigurno, prezadovoljna je s obitelji domaćina. Dali su joj slobodu, a Paula se jako trudila da joj pomogne svaki put kad bi došlo do nekog nesporazuma. Osvojile su ju pohane tikvice i međimurska gibanica, a džem od šljiva ponijet će i u Dansku. Drveće je u Hrvatskoj vrlo visoko, Hrvati jako puno jedu, samo su neke razlike koje je istakla Anne, a prvo iznenađenje bila je činjenica da Anne ne živi sa svojim roditeljima…
RAZLIKE IZMEĐU DANSKE I HRVATSKE
Anne, došla si u Hrvatsku na međunarodnu razmjenu učenika. Zašto si se odlučila na ovako uzbudljiv pothvat i kako to da si odabrala baš Hrvatsku?
Sve je počelo u mojoj srednjoj školi u Danskoj u kojoj sam jedna od učenica s najboljim ocjenama. Moji su profesori primijetili da i inače dosta putujem, stoga su mi dali depozit i rekli mi da mogu otputovati kamo god želim, ali samo na 3 mjeseca. Na internetu sam pronašla stranicu organizacije AFS koja šalje učenike iz cijelog svijeta na razmjene u razne države. Odabrala sam Hrvatsku jer sam ju jednom već posjetila kad sam imala 6 godina pa sam pomislila da bi ova zemlja bila dobra prilika za novi početak, nove uspomene i iskustva.
U Danskoj živiš u gradiću koji je na otoku. Kakvo je to mjesto u usporedbi s Čakovcem?
Naš otok nije toliko urban, više je u prirodi i poprilično je malen. Čakovec bi se prije mogao nazvati gradom nego mjesto na otoku u kojem ja živim. Moj me gradić više podsjeća na mjestašce iz kojeg je moja obitelj domaćina, gdje sam i živjela protekla 3 mjeseca – selo Oporovec. (smijeh) Oba su mjesta jednako malena. Međutim, rođena sam Aarhusu, to je jedan od naših glavnih gradova, velik je i moderan.
Kako ti se sviđa Oporovec?
To je uistinu bogu iza nogu. Nema gotovo ničega i tako je maleno! Međutim, osjećala sam se sigurno jer sam ubrzo upoznala i zapamtila svaki kutak. Nisam se bojala čak ni izaći van iz kuće usred noći i prošetati uokolo. Ima jedna mala trgovina u blizini naše kuće. Svaki put kad bih ušla, prodavači su me srdačno pozdravljali i odmah su znali što bih htjela kupiti. Općenito, u Oporovcu svatko zna svakoga. Cijelo me vrijeme pratio taj ugodni osjećaj sigurnosti i udobnosti, kao da sam kod kuće.
Anne i Paula
Jesi li u kontaktu sa svojom obitelji iz Danske?
Ne baš, više sam u kontaktu s prijateljima. Ne živim više sa svojim roditeljima, živim sama. Mislim da je češće nego u Hrvatskoj jer mi ipak imamo više prilika za zapošljavanje i više plaće. Uz to, boravila sam i dvije godine u internatu što mi je pomoglo da se osamostalim i iselim u svoj vlastiti stan.
Jesi li bila zaposlena negdje, kakva iskustva imaš ako jesi?
Preko ljeta radila sam u jednom zabavnom parku u Danskoj. Nosila sam kostim princeze i glumila Meridu Hrabru, junakinju jednog Disneyjevog animiranog filma. Radila sam i u mnogim kafićima, a povremeno se bavim i manekenstvom. Počela sam s 14 godina, a sada radim za skandinavsku modelling agenciju koja se zove Le Management. Oni rade snimanja za razne časopise i iduće ću godine vjerojatno biti model za fotografije koje će se objaviti u Vogueu.
Bi li preporučila mladim ljudima, pogotovo djevojkama, da se bave manekenstvom?
Mislim da je to prilično opasan put kojim možeš poći, pogotovo ako nisi veoma, veoma oprezna. Naravno, zabavno je s obzirom na to da upoznaješ mnogo novih ljudi kad se time baviš, a i poprilično je lak posao kada dobivaš pristojnu plaću. Moraš sama odlučiti koliko si daleko spremna ići. Možeš se cijela prodati i raditi što god ti agencije kažu da radiš ili možeš voditi brigu o sebi i svom tijelu. Na primjer, agencija za koju sada radim često mi napominje da moram smršaviti, žele da izgledam poput kostura s naslovnica modnih časopisa, a ja to pokušavam izbjeći. Ipak, svakome tko razmišlja o manekenstvu vrlo bih vjerojatno preporučila da se okuša u tim vodama, ali da bude pažljiv prema sebi i ne ide predaleko.
Primijetila sam tvoj osebujni stil odijevanja. Koliko važnosti pridaješ odjeći i kako nalaziš inspiraciju za modne kombinacije?
Vjerujem da je moda jedina univerzalna umjetnost kojom se svi bave. Svatko ju primjećuje i komentira. Izgled mi je dosta važan, a i znam da sam osoba koja se brzo primijeti u masi, ponajviše zbog svoje kose koja je dio mene kao i moj stil odijevanja. Volim odudarati, volim izgledati otmjeno, čak i malo starije od svoje dobi. Posebno mi se sviđa vintage stil.
Kako ti se sviđa hrvatska priroda?
Ono što sam prvo primijetila i što svima govorim – imate jako visoko drveće! Kad sam došla u Hrvatsku, najprije sam u Zagrebu otišla na sastanak s ostalim učenicima na razmjeni. U jednom sam trenutku izašla van iz prostorije na svježi zrak i primijetila stablo u blizini. Doslovno sam stajala raširenih očiju i otvorenih usta promatrajući to ogromno drvo. Pomislila sam: Ovo je nevjerojatno! I to je bio moj prvi dojam o Hrvatskoj – velika, visoka stabla.
Jesi li uspjela naučiti hrvatski?
(na hrvatskom) Malo. (smijeh) Tako je težak! Znam samo psovati, reći hvala i promrmljati nekoliko osnovnih rečenica! Naravno, moja je krivnja što nisam bolje naučila. Općenito, danski je težak jezik na jedan način, a hrvatski je težak na drugi način. Ne razumijem kako ga ljudi uopće uspiju svladati. Gramatika je doista komplicirana. Svaka riječ ima bezbroj raznih nastavaka, postoje rodovi, padeži… Kod danskog je najteže točno pisati i izgovarati riječi, a ovdje treba znati vješto složiti cijele rečenice.
Kakva ti je bila hrvatska hrana?
Vi jako puno jedete (smijeh). Kad bismo posjetili Paulinu baku i djeda, svakih pet minuta bi me pitali jesam li gladna. Ako bih pojela samo jednu porciju, mislili bi da sam bolesna. Ako u Danskoj pojedeš više od jedne porcije, ljudi ti kažu da usporiš jer ti ne treba tako puno. Vaša je hrana dosta zasitna, jedete puno bureka, kobasica i sl. Ja sam bila veganka prije nego što sam došla ovamo, ali morala sam se prilagoditi. Favoriti su mi međimurska gibanica i pohane tikvice. I džem! O Bože, vaš džem od šljiva je nevjerojatan…morat ću ponijeti dva kovčega za povratak kući – jedan za svoje stvari, a drugi samo za staklenke džema!
Kakvi su zakoni u Danskoj? U Hrvatskoj možeš kupiti cigarete i alkohol s 18 godina, ali bez obzira na to, pušenje i opijanje je jako popularno među mladima. Je li i kod vas tako?
Zakoni su kod nas isti, moraš imati 18, ali su isto tako labavi. Pogotovo kada živiš na malom otoku gdje postoje samo dvije trgovine koje uvijek trebaju novac pa prodaju alkohol i cigarete svakome tko traži. Doduše, mnogo stranaca ima predrasudu da mi cijelo vrijeme učimo i odlazimo spavati u 10 navečer. I mi smo ljudska bića, obožavamo se zabavljati, pa i piti. Da budem iskrena, mislim da mogu popiti duplo više od hrvatskih dečki! Doduše, ne izlazimo baš van. Prehladno je pa održavamo kućne tulume. Imamo klubove, ali ulaz je preskup pa nam se ovako više isplati.
ŠKOLSKI SUSTAV
Kakve predmete slušaš u svojoj školi u Danskoj?
Slušam predmete kao što su glazbena, likovna, ali i kazališna umjetnost (što nije baš uobičajeno kod nas). Mogu sama birati svoje predmete. Do kraja srednjoškolskog obrazovanja dobit ću diplomu koja će mi omogućiti da upišem bilo koji danski fakultet koji želim.
Što onda učite na satovima kazališne umjetnosti?
Najviše učimo o povijesti kazališta, ali kazališna umjetnost objedinjuje mnoge predmete, kao što su danski jezik i književnost, povijest, filozofija i dr. Naravno, nama je jako važna i kreativnost kao praktični dio nastave.
Koje su glavne razlike između danskog i hrvatskog školskog sustava?
U Danskoj djeca imaju mogućnost ranije izabrati što ih zanima i slušati predmete prilagođene njihovom interesu. Vi imate jako puno predmeta, rekla bih čak i previše. Pohađate srednju školu 4 godine, mi tri. Imate maturu na kraju četvrtog razreda, mi imamo nešto slično na kraju svake godine za predmete koji su nam najvažniji. Kada položimo te ispite, pokušavamo se upisati na fakultete. Hrvati imaju širi spektar znanja o svemu i svačemu. To sam posebno utvrdila na vašim satovima povijesti. Ne učite samo o Hrvatskoj, učite toliko toga o svjetskoj povijesti! Ali ne znam koliko su vam sve te informacije uopće potrebne. U Danskoj učenici dobivaju više znanja koje im doista treba i koje im pomaže u osobnom rastu. Uče kako postati bolji ljudi, a ne upijaju samo prazne informacije i podatke.
Mi nikada ne zapisujemo rukom u bilježnicu. Moramo imati osobno računalo u školi i možemo vidjeti online bilješke drugih učenika. Ako netko ima jako dobre ocjene ili ako profesor posebno pohvali nečiju zadaću, smijemo ju pregledati, čak i kopirati. Dobivamo drukčiju zadaću nego vi. Vaša zadaća ustvari nisu zadatci, to je zapravo učenje. To su podatci koje morate sami naučiti i znati na idućem satu. U Danskoj dobivamo više zadaće. Moramo nešto istražiti, zabilježiti nešto o tome, a tek na idućem satu detaljno učimo i raspravljamo o tome.
Kakav je naš princip učenja stranog jezika u usporedbi s danskim?
Ono što sam zaključila jest da hrvatski učenici i danski učenici definitivno imaju sasvim različite načine učenja stranog jezika. Na ovdašnjim satima engleskog primijetila sam da mnogo pišete u bilježnice, a puno manje govorite. Tako mnogi i ne uspiju razviti odgovarajući britanski ili američki naglasak u govoru, nego vam se čuje slavenski naglasak. Zamijetila sam i da morate znati mnogo definicija stranih riječi i gramatička pravila. U Danskoj mi zapravo ne učimo gramatiku i ne učimo definicije. Važniji nam je govor i izražavanje, ne moramo toliko razmišljati o strukturi rečenice. Zbog toga smo mi često korektniji u govoru, dok ste vi točniji u pismenom izražaju.
Kako ti se čine hrvatski profesori i njihovi odnosi s učenicima?
Moji profesori u Danskoj su i moji prijatelji. Ako duže vrijeme radim za školu kod kuće ili učim nešto zahtjevno, moji me profesori obično nazovu i pitaju kako sam, kako mi ide, treba li mi pomoć. Ovdje nije tako. Na primjer, vi ustajete kada profesor uđe u razred. Da ja to napravim u svojoj školi u Danskoj, moji razredni kolege smijali bi se i meni i profesoru. Naši su profesori bliži učenicima: žele da im govorimo što mislimo, da argumentiramo svoja mišljenja, da naučimo voditi inteligentan razgovor. Ponekad nam na satu iznose mišljenje za koje znaju da ga nećemo prihvatiti samo da nas nauče raspravljati i pronaći vlastiti stav. Oni ne žele da se slijepo slažemo sa svime što kažu. U Hrvatskoj sam rijetko vidjela takvu situaciju na satu, najčešće profesori samo postavljaju pitanja koja zahtijevaju brze odgovore. Ne kažem da je to loše, ali ja sam odrasla u Danskoj gdje je sustav dosta drukčiji i stoga mi je bilo teško pratiti.
HOBIJI I UMJETNOST
Čime se sve baviš u slobodno vrijeme?
Rekla bih da imam mnogo hobija: crtam, sviram gitaru, pjevam, glumim u dramskoj grupi…najviše sam toga naučila u internatu koji sam pohađala. Ali postoji nešto što više nije hobi, nego je preraslo u dio mene, a to je pisanje. Od svega čime se bavim, pisanje mi je najdraže. Više volim pisati na danskom nego na engleskom – to je moj materinji jezik i smatram ga prekrasnim. Provela sam mnogo vremena s bakom kad sam bila mala pa sam tako naučila mnoge arhaične danske izraze koji mi odlično posluže za pisanje. Jednom sam provela četiri mjeseca na izoliranom mjestu na otoku u kojem nema drveća i ima više ovaca nego stalnih stanovnika. Živjela sam u maloj kući na stablu, 3 kilometra udaljena od bilokakvog naseljenog mjesta. Pri kraju svog boravka mislila sam da ću poludjeti, bila sam toliko živčana da mi je došlo da udarim neku ovcu kad bi zameketala u blizini. Ta 3 mjeseca bavila sam se samo pisanjem. Kasnije kad sam se vratila kući i pročitala svoje tekstove, u njima je bilo toliko frustracije da sam se iznenadila. Ali na kraju sam ipak uspjela osmisliti zbirku priča!
Kakve tekstove pišeš?
Donijela sam u Hrvatsku jednu svoju priču, Vulkan. To je dio zbirke od 7 priča na kojoj trenutno radim za jednu izdavačku kuću, izrađujem čak i ilustracije za nju. To je priča koju sam posvetila svojoj 73-godišnjoj baki. Ona mi je najdraža osoba na svijetu, neopisivo mi mnogo znači. Svjesna sam da, kad dođeš u tu dob, uvijek se pitaš koliko ćeš još dugo živjeti i hoćeš li uspjeti biti sa svojim unučetom dok ne odraste. I osjećaš strah od smrti, naravno. Napisala sam tu priču da ju ohrabrim, da poručim njoj, ali i svim čitateljima da, bez obzira koliko godina imaš, uvijek imaš samo jednu destinaciju prema kojoj putuješ i moraš se pomiriti s tim. Takav je osjećaj biti ljudsko biće. Vrijeme su samo sati, a dob je samo brojka vremena.
Misliš li da mladi ljudi koji se bave umjetnošću mogu izgraditi karijeru?
Ja vjerujem da svatko može učiniti sve na što se ozbiljno koncentrira u životu. Čak ako to znači da mora napustiti svoju obitelj i prijatelje ili se odseliti nekamo dalje. Čvrsto vjerujem da naš sustav daje ljudima više prilika da se izraze. Odrastamo s olovkom i kistom u ruci, dajemo velik značaj kreativnosti i tako nam mozak ostaje svjež. Naši profesori to cijene više nego isprazne činjenice koje pamtimo i nazivamo znanjem. Kad završim srednju, namjeravam pauzirati jednu godinu. Tijekom te godine želim pohađati posebnu školu gdje ću učiti pisati. Primaju samo 8 učenika svake godine, a prijavljuju se tisuće, pa moram marljivo raditi kako bih uspjela. Nakon toga voljela bih otići u inozemstvo i studirati novinarstvo.
Što bi poručila današnjim mladim ljudima?
Često, ne samo u Hrvatskoj nego svugdje gdje sam bila, ljudi mi kažu da sam premlada da se bavim time čime se bavim. Vjerujem da se mnogi mladi ljudi koje sam upoznala u životu nađu pred nekom vrste prepreke koja ih sprječava da rade ono što ih zanima: školom, roditeljima, okolinom…Ne želim im poručiti da budu buntovnici, ali ako imaju svoj san, ako znaju što bi voljeli raditi u životu, neka odmah krenu . Mnogi odmahnu ruku i kažu Pokušat ću to postići kada budem stariji/a. To se stalno događa. Nije cilj doći kući nakon škole, žaliti samog sebe zbog zadaće koja te čeka i onda provesti sate ispred TV-ekrana. Moraš prigrabiti svaku priliku, moraš razumjeti da je i škola dobra jer je temelj za budućnost. Dakle, nema više isprika – odloži domaću zadaću, izvuci kist, zgrabi gitaru, zapiši ideju koja ti je pala na pamet jer je to ono što ti najviše znači i treba. Uhvati se čvrsto za svoje snove i kreni svojim putem!
