Četvrtak, 13 lipnja, 2024
NaslovnicaKOLUMNEDOĆI NA SVIJET ILI SE DRUŽITI S ANĐELIMA? - kako mama odluči

DOĆI NA SVIJET ILI SE DRUŽITI S ANĐELIMA? – kako mama odluči

Kada vidite na ulici da netko udara psa do te mjere da je velika mogućnost da pas ostane bez života, hoćete li prići i zaustaviti zlostavljača? Hoćete. Mi ubojstvo životinje tretiramo kao ubojstvo ljudskog bića, a ubojstvo ljudskog bića ne tretiramo nikako.

Društvo ne može slijepo hodati pored ubojstava ljudskih bića i praviti se da ništa ne vidi, jer u tom slučaju ne bi bilo ljudsko društvo. Čak ni životinje ne hodaju slijepo pored drugih mrtvih ili polumrtvih životinja tako da se prave kako ništa ne vide.

Ako vidite da netko namjerno autom gazi dijete, hoćete li reagirati? Nema veze gazi li moje, svoje, Vaše ili tuđe dijete. Naravno da moramo reagirati. Ali ne reagiramo na 7.485 pobačaja koja su zabilježena 2020. godine. To je okej, nema veze, to je između ljudskog bića i njegove majke, zar ne? Nije, i ne može biti samo između majki i kako bi one to nazvale „stanice“.

Mi ćemo kao država nestati, nestajemo, to što naš državljanin još nema osobnu kartu ili ime ne znači ništa. Sve se opravdava s onim: „Pa dobro to još nije živo biće, to je samo skup stanica!“. Ispušite svoj nos, pljunite u maramicu, to što vidite na njoj je skup stanica. Ali ovo što nazivate skup stanica zove se embrij.

Embrij je živo biće od samog začeća, to ne kažem ja, religija, moćnici i ostali utjecajni ljudi, to kaže embriologija, znanost koja se bavi proučavanjem embrija. Žena kada je trudna ne nosi mačku u utrobi, već nosi dijete i svi mi znamo da će ona roditi dijete, a ne mačku. Baš zato što znamo da neće roditi mačku, onda njen plod ne možemo nazvati „stanica“.

Closeup of a pregnant woman’s belly, holding a knife in hand, behind him

Kada fetus postaje ljudsko biće?
Prema embriologiji fetus je ljudsko biće od samog začeća. Dakle, život počinje začećem.
Ako ovo pitamo borce za ženina prava oni će reći da je dijete živo od trenutka kada se rodi.
Sad imam pitanje za njih. Znači li to da ga magični vaginalni otvor pravi ljudskim bićem ili? Jer dok ne izađe iz utrobe nije ljudsko biće, a kad izađe van magično postaje ljudsko biće jer ga zlatni vaginalni otvor čini ljudskim bićem. Zatečena sam. Zamislite situaciju, rađate 12 sati, dijete izađe i kao „Čestitam postao si ljudsko biće!“. Apsurdno, zar ne?

 

izvor: CitizenGo

Sad opet imamo drugu ekipu koja kaže da dijete nije ljudsko biće dok ne udahne prvi dah. Wow, zvuči originalno i maštovito, ali opet ja, kao mlada i nadobudna osoba imam jedno pitanje. Znači li to da možemo ubiti ljude koji su imali prometnu nesreću pa su u komi i aparati za njih dišu? Znači li to da nisu ljudska bića jer ne dišu sami, hoćemo li ih onda ubiti ili ne jer ne dišu samostalno?

Onda imamo ekipu koja tvrdi da dijete nije ljudsko biće do trenutka kada mu srce počne kucati. Znači li to da možemo ubiti sve ljude koji imaju ugrađen pacemaker jer umjesto njihovog srca kuca pacemaker?

 

 

Koja je granica kada dijete postaje ljudsko biće?

Sada imamo skupinu koja kaže da mora proći 9 mjeseci da bi fetus bio dijete.
Imamo primjer da se dijete zbog komplikacija trudnoće moralo roditi u sedmom ili osmom mjesecu na carski rez. I izvadili su bebu, dakle čak nije ni izašla kroz magični otvor, izvadili su je iz trbuha nasilno i prijevremeno. I sada opet pitanje: „ Je li ono ljudsko biće?“, pretpostavljam da bi odgovor bio “Nije još 2 mjeseca jer treba proći 9 mjeseci da bi ono bilo dijete.”. Jest da diše samostalno, udahnulo je prvi dah, hrani se, urinira i obavlja veliku nuždu, ali opet kao nije ljudsko biće. Znam zvuči čudno ali što možemo, ako kažeš nešto protiv odmah te napadaju s onom „ženino pravo“.

Svi koji kažu to je „ženino pravo“, ili pak „moje tijelo moj izbor“, varaju se. Da, postoji izbor, točnije postojao je, izbor je postojao prije začeća, nakon začeća nema više prava na izbor. Naime, njeno je tijelo, ali u njoj raste jedno drugo tijelo, nema ni ona niti itko drugi pravo odlučiti za taj život. Taj embrij nije ni majka ni otac, to je posebno biće koje je spoj majke i oca, nije niti klon oca niti klon majke, ono je jedinstveno.

Hoćemo li onda pobačaj nazvati izborom? Odabirom pobačaja roditelji biraju smrt za svoje dijete. Drugim riječima, zakon daje pravo roditeljima da ubiju.

ZAKON O ZDRAVSTVENIM MJERAMA ZA OSTVARIVANJE PRAVA NA SLOBODNO ODLUČIVANJE O RAĐANJU DJECE

Član 1.
Radi ostvarivanja prava čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece, ovim se zakonom uređuju prava i dužnosti građana, koja se odnose na sprečavanje neželjenog začeća, prekid neželjene trudnoće, kao i na medicinsku pomoć onima koji iz zdravstvenih razloga ne mogu ostvariti želju za vlastitim potomstvom.
Ono što je legalno nije nužno moralno. Čak i u zemljama gdje je to dopušteno savjest podsjeća na temeljno načelo „Ne ubij!“.

Dijete je, dakle prepušteno na milost i dobru volju onih koji su mu dali život i koji mu uskraćuju pravo da se rodi. Bilo koja alternativa koja bi mogla biti pogodna i za ženu i za dijete nažalost se zanemaruje. Npr. mogućnost posvajanja djeteta.

 

“Najveći rušitelj mira je pobačaj, jer ako majka može ubiti svoje vlastito dijete, što onda priječi mene ubiti vas i vas ubiti mene? Nema ničeg između.”

majka tereza

 

 

Što s očevima?
Vjerojatno ste svjedočili situacijama kada se otac ne želi petljati u to jer ne nosi dijete u utrobi, ili još gore očeve koji jednostavno nestanu, to je najgora kategorija muškaraca. To je veliki problem, a još veća pljuska za ženu koja je odabrala biti i imati odnose s takvim muškarcem. Ta vrsta muškaraca odbija snositi posljedice svojih užitaka i ne stoji iza svojih djela.
S druge strane imamo očeve koji bi rado bili dio djetetova života, ali se ne mogu suprotstaviti majčinoj volji i zaštititi svoje dijete. Jedan 22-godišnjak je rekao da se umalo bacio kroz prozor od muke kada je saznao da je njegova djevojka pobacila njihovo dijete. Kristalno je jasno da zakon ignorira očeve.

Naravno, u svemu imamo iznimke pa i u ovoj situaciji. Što je sa silovanim ženama?

Što se tiče silovanja, to je zaista teška stvar, u svakom slučaju to začeto dijete nije krivo i nepravedno je da ono ispašta za bilo čije greške.

Imamo primjere majki koje su u ratu silovane pa nikada nisu požalile što su rodile svoju djecu, a s druge strane imamo silovane žene koje su pobacile i nakon pobačaja bile u još gorem psihičkom stanju te su godinama nakon proživljavale traume zbog tog nemoralnog čina kojim su nekome uskratile život. Sa životima nema kalkulacija, ne možemo određivati hoće li se netko roditi ili ne.

Postoje ljudi koji su rođeni u savršenim, idealnim obiteljima pa su na kraju skrenuli na krivi put. S druge strane vidimo postojanje ljudi koji su rođeni u katastrofalnim uvjetima i sebi stvorili drugačiji život.
Svakako, broj silovanih žena koje su pobacile svoju djecu je toliko malen, skoro i neprimjetan. Analize su pokazale da su pobačaji češći od strane žena koje nisu silovane, nego od silovanih žena. Za taj pothvat su se odlučile zbog ekonomskih razloga, izostanka potpore obitelji ili jer im je dijete smetalo u karijeri.

 PREMA PODATCIMA HRVATSKOG ZAVODA ZA JAVNO ZDRAVSTVO;

Među ženama kod kojih je prijavljen pobačaj u 2020. godini, 35,2% nije imalo živorođene djece.

Među ženama kod kojih je evidentiran legalno inducirani pobačaj najveći je udio onih u dobi 30 – 39 godina – 47,3%, potom slijedi dobna skupina 20 – 29 godina u kojoj je evidentirano 36,0% svih legalno induciranih pobačaja.
Tijekom 2020. godine evidentirano je 50 legalno induciranih pobačaja u maloljetnica (do 18. godine života) što čini 1,9% ukupnog broja legalno induciranih pobačaja.

U mladih djevojaka od navršenih 18 do 20 godina života evidentirano je još 99 legalno induciranih pobačaja, što zajedno čini 5,7% ukupnog broja evidentiranih legalno induciranih pobačaja.

 

POSLIJE-POROĐAJNI ABORTUS-ČEDOMORSTVO

Članak bioetičara sa Sveučilišta Melbourne Alberta Giubilinija i Francesce Minerva (dva Talijana koja žive i rade u Australiji) pokrenuo je razne polemike među ljudima diljem svijeta. Smatraju da bi trebalo biti dopušteno ubijanje novorođene djece ako žena smatra da će ono biti loše za njeno mentalno zdravlje.

Npr. ako je dijete bolesno ili smeta njenoj karijeri može se odlučiti za poslije-porođajni abortus. Ili npr. ako sazna da je trudna nakon smrti partnera onda može ubiti dijete ako osjeća da ne može sama brinuti o djetetu. Jer dijete nije još svjesno sebe pa ga možemo maknuti s puta.

Što se tiče idealnog razdoblja za ubijanje djeteta nakon rođenja kod svakoga je različito. Neki smatraju da ono nije svjesno sebe do druge godine, a neki su čak došli do sedme godine. Što opet ne drži vodu, zato što su rađeni različiti eksperimenti nad djecom koji dokazuju da djeca zapravo razmišljaju svojom glavom i sve razumiju.

Jedan od takvih je bio eksperiment s bebom, zecom i zmijom, beba kada je vidjela zeca vrlo brzo je maknula pogled s njega i nastavila gledati okolinu, ali kada je ugledala zmiju nije micala pogled s nje. Kako beba zna da je zmija opasna? Također kod eksperimenta s malim Albertom dovodimo u pitanje stvaraju li djeca nove strahove na osnovu nekog prijašnjeg? Tijekom eksperimenta Albert je posegnuo za malim bijelim mišem, a Watson je proizveo snažni iznenadni zvuk udarcem o gong. Buka je predstavljala neuvjetovani podražaj, a strah djeteta neuvjetovanu reakciju. Ponavljanjem tog postupka i uparivanjem neuvjetovanog (buka) s uvjetovanim (miš) podražajem, Watson je kod djeteta izazvao uvjetovanu reakciju straha na samu pojavu miša, što je dokaz klasičnom uvjetovanju. Međutim, neočekivano se dokazao i još jedan psihološki fenomen, tzv. generalizacija podražaja – Albert se kasnije počeo bojati i bijelih zečeva, pa čak i bijele brade djeda mraza. Na sve slične podražaje reagirao je plačem. https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/transcoded/e/e3/Little_Albert_experiment_%281920%29.webm/Little_Albert_experiment_%281920%29.webm.240p.vp9.webm

Također umjesto usvajanja djece biraju čedomorstvo jer smatraju da je za majku bolje da djeteta uopće nema nego da je dijete kod posvojitelja. Jer kao što kažu majka će svakako biti izložena boli, međutim kada je dijete mrtvo ona zna da se ono ne može vratiti i manje će ju uznemiravati bol, ali ako je živo i kod posvojitelja ona je uvijek u iščekivanju da će joj se dijete vratiti.

I ja upravo čitam ovu rečenicu drugi put, i dalje sam u šoku. Zabrinjava me činjenica da nekoga može više uznemiravati živo dijete koje je negdje na sigurnom nego mrtvo dijete koje se druži s anđelima.

VEZANE OBJAVE

POPULARNE OBJAVE

NEDAVNI KOMENTARI