Pred nama je, prema svemu sudeći, vruća i turbulentna jesen. Osim visoke temperature zraka, vrućinu će uzrokovati sada već najavljeni jesenski rebalans proračuna. Predstojeći rebalans samo je nastavak niskih rebalansa kojima smo svjedočili prethodnih godina. No, ovaj će rebalans biti najznačajniji za srednjoškolce. Izjava ministra Mornara, nakon zadnje ovoljetne sjednice Vlade, na tragu je prethodno napisanog. Ministar smatra kako su sufinanciranje prijevoza (300 mil. kn) i mreža škola jedine stavke koje može „rezati“ u svom resoru.
Ministar Vedran Mornar jedine uštede u svom resoru vidi u “rezanju” sufinanciranja prijevoza i mreže škola. (foto: poslovni.hr)
Dosada je sufinancirani prijevoz iznosio 75% iznosa mjesečne karte, a za značajnije proračunske uštede potrebno je taj trošak srezati za barem 150 milijuna kuna. Takvo što bi značilo, prema mom skromnom mišljenju, da će od sljedeće školske godine iznos subvencije biti maksimalno 40% cijene karte. Dakle, onih 35% razlike plaćat će srednjoškolci, točnije njihovi roditeljski i skrbnici.
Vlak je najjeftiniji i ne bi trebao previše poskupiti, autobusi će biti mnogo skuplji
Iz vlastitog iskustva mogu reći kako prijevoz nije mala stavka kućnog budžeta. Vozeći se vlakom 22 km (Pitomača – Virovitica) u jednom smjeru do škole, odnosno 44 km dnevno, plaćam 50-ak kuna mjesečnu kartu, dok je puna cijena 295 kn. Dakle, 245 kn sufinancirano je od strane Vlade, županije i općine. Obistini li se najavljeni proračunski rez, karta će me doći otprilike 153 kn mjesečno. Na bazi školske godine cijena je 1377 kn. Pomnožimo li to sa brojem godina srednjoškolskog školovanja, ovogodišnji učenici prvog razreda će za tu istu relaciju kroz četiri godine platiti čak i do 3708 kn više od cijene koju su dosad plaćali srednjoškolci na toj ruti. Valja nadodati kako cijena karte i dobivena usluga nisu često ekvivalentni, a kašnjenje vlaka, posebice zimi, postalo je pravilo. Nedavna ukidanja linija vikendom učenicima je onemogućilo ostvarivanje svojih društvenih, kulturnih i edukativnih potreba koje imaju u gradu u kojem se školuju.
Ipak, vlak je najjeftinije prometalo pa 153 kuna mjesečno možda i nije najveći problem, iako je znatan za većinu obitelji. Na istoj relaciji od 22 km, autobusna mjesečna karta stoji otprilike 1408 kuna. Učenici su, uz sve subvencije, plaćali mjesečnu kartu oko 200 kuna mjesečno. Uz rezanje sufinanciranja, oni bi u narednoj školskoj godini morali plaćati mjesečnu kartu najmanje 700 kuna mjesečno. To je dakle, čak 500 kuna više na mjesečnoj bazi, a čak 4500 kn više na godišnjoj razini!
U nekim gradovima i općinama dosada su subvencije iznosile i do 100% mjesečne prijevozne karte, kako za vlak, tako i za autobus. Od jeseni će cijena, uz ovaj rez, biti po nekoliko stotina kuna mjesečno za prijevoznu kartu.
Veliki problemi za autoprijevoznike, ali ne i za Vladu
Ne zaboravimo, prijevoz srednjoškolaca lokalnim autoprijevoznicima jedna je od glavnih djelatnosti. Bez sufinanciranja prijevoza u ovom postotku, mnogi bi učenici morali odustati od svog školovanja ili bi se morali premjestiti u neku bližu školu. Posljedično, u nedostatku posla, autoprijevoznici bi bili prisiljeni zatvoriti svoja poduzeća ili otpustiti svoje vozače. Rezanje sufinanciranja jest zapravo rezanje grane na kojem sjedi ministarstvo, ali i Vlada općenito. Manje je radnih mjesta, manje raznih davanja državi, a na kraju i manje novca u proračunu.
Zašto onda Vlada planira napraviti takvo što?
Razlog je vrlo jednostavan – smatra se kako su srednjoškolci vrlo heterogena i neorganizirana grupa koja, za razliku od sindikata ili drugih interesnih udruženja, nema kapaciteta oduprijeti se ovakvoj odluci. S druge strane, velika većina srednjoškolaca nema pravo glasa, a time ni mogućnosti sankcioniranja Vlade na sljedećim parlamentarnim izborima.
Novi udžbenici, stari nastavni programi i ostali paradoksi
Ove godine isteklo je četverogodišnje razdoblje u kojem su vrijedili sada već „stari“ udžbenici. „Stari“ sam namjerno stavio pod navodnike, jer su „novi“ samo male korekture „starih“ udžbenika. Uglavnom se radi o novom grafičkom dizajnu, izbacivanju dijelova nastavnih cjelina te o aktualizaciji nekih podataka. Primjerice, Republika Hrvatska ušla je 2013. g. u Europsku uniju. Čini se da je to dovoljno dobar razlog za izradu novog udžbenika za Povijest i Geografiju, dok su sve druge nastavne jedinice tih udžbenika uglavnom nepromijenjene.
MZOS je napravio projekcije cijena udžbenika, ali i nove, niže cijene su i dalje previsoke za mnoge obitelji školaraca. (slide: MZOS)
Vrlo jasno zakon kaže da se svakih 4 godine mijenjaju udžbenici. Nažalost, zakon nije predvidio i rok u kojem bi se trebao napisati novi nastavni plan i program. Prema najnovijim najavama, oni će biti napisani kroz dvije godine pa će sukladno tome tada biti uvedeni novi udžbenici. Vjerojatno će „novi“ udžbenici stoga biti u uporabi samo dvije, a ne četiri godine kako predviđa zakon.
Veliki financijski trošak na kupnju „novih“ udžbenika mogao je biti izbjegnut time što bi se produžio rok valjanosti „starih“ sve dok ne budu napravljani novi udžbenici bez navodnika, a to bi bilo kroz dvije godine. Istina, oko 50% udžbenika će ostati isto i moći će se kupiti u pola cijene, ali onih 50% će morati biti kupljeno. Dakle, 75% od pune cijene kompleta udžbenika roditelji će ipak morati izdvojiti iz svog džepa.
Informatizacija škola još je jedna stavka koja je zasigurno pozitivna, ali kada se sagleda širi kontekst ipak izgleda suvišno i nepotrebno barem zasada. Brojne su derutne škole, kako osnovne, tako i srednje, dok s druge strane neke škole imaju vrhunske uvjete rada.
Mogao bih napisati zaseban članak koji se tiče svih paradoksa našeg sustava, ali dat ću još samo jedan slikoviti primjer koji ocrtava pomalo grotesknu situaciju našeg školstva – uvodi se Zdravstveni odgoj, ali u nekim srednjim školama nema toaletnog papira i sapuna.
Nismo guske u magli, već izgubljena generacija ako ne nađemo izlaz iz tunela
Izgledno je kako najosjetljivije i najslabije skupine često izvuku deblji kraj. U ovom slučaju smo mi, srednjoškolci, oni kojima je namijenjena uloga iz prethodne rečenice.
Pitanje je što možemo napraviti kako bismo zaustavili ovu odluku? Tko je sve na našoj strani? Hoće li naši roditelji, skrbnici, prijatelji, nastavnici i ostatak društva uvidjeti kako smo mi budućnost ove zemlje i shodno tome pomoći nam u zaštiti našeg interesa?
Pitanja su brojna, odgovori nisu podastrti, a kada će biti, nitko ne zna.
No, školska je godina već na vratima. Ostalo je još samo mjesec dana ljetnih praznika, a tada se vraćamo u realnost. Novi udžbenici, skuplji prijevoz, sveopći pesimizam i izostanak onog najvažnijeg – svjetla na kraju tunela.
Tisuće današnjih srednjoškolaca će, ako Vlada ne promijeni stav prema njima i mladima općenito, uskoro svoj izlaz iz ovog tunela pronaći u nekoj drugoj zemlji, daleko od briga. Naša će domovina ostati prazna i napuštena, siva i tmurna, a gdjekad će se u nju netko vratiti ljeti na godišnji odmor.
Leo Fel
