Nastavno na naš članak o prijemnom ispitu na zagrebačkoj Medicini, donosimo još jedno iskustvo brucoša. Ovoga puta razgovarali smo s jednim brucošem koji je odlučio pauzirati godinu i ove godine ponovno pristupiti prijemnom ispitu. Podijelio je s nama svoje iskustvo i savjete kako najbolje iskoristiti godinu u pauzi. Evo što nam je rekao Drago:
Da ću pauzirati odlučio sam još 2 mjeseca prije kraja 4. razreda, pa samim tim prva mi je matura prošla poprilično bezbolno. Nakon što je završio cjelokupni pakao s maturom i prijemnim započelo je ljeto te sam već tada krenuo s prikupljanjem materijala za maturu/prijemni. Ljeto se uglavnom svodilo na uživanje, no tu je bilo i djelomično ležernog „učenja“ (više čitanja nego učenja), mada su mi brojni studenti govorili da se ne zamaram učeći preko ljeta pa sam ih djelomično i poslušao. Ipak sam imao preveliku želju za medicinom da bih se „odrekao“ knjige potpuno, pa vam je moj savjet, ako imate potrebu učiti/čitati, radite to, ali ako mislite da nema vremena i da morate već preko ljeta krenuti učiti, ne forsirajte se, nema potrebe za time.
Negdje do 11. mjeseca moje se učenje svodilo na čitkaranje, nekim danima imao sam motivaciju učiti i po par sati, a nekada i ništa. Odlučio sam upisati pripreme koje nisu nužne da bi se upalo na faks, ali ja sam se za taj korak odlučio zbog manjka predznanja. Kada su pripreme krenule u 11. mjesecu, krenulo je moje nešto organiziranije učenje, ali i dalje to nije bio puni potencijal. Osobno su mi pripreme više služile za organizaciju učenja, nego zbog samog stjecanja znanja jer sam to mogao i na internetu na kojem je pregršt stranica za učenje. Tempo je bio sasvim okej, poprilično nenaporan u usporedbi sa srednjom školom, sve do početka 3. mjeseca. Tada sam već shvatio da je prijemni jako blizu te da se moram više uozbiljiti. Našao sam iskaznicu od knjižnice u koju sam se učlanio u 10. mjesecu i više ju nisam vidio, pa sam nakon par mjeseci od učlanjenja postao poprilično čest gost.
Odlučio sam se za knjižnicu jer mi je doma previše stvari odvraćalo pažnju; sve te serije koje čekaju da ih pogledam, a bilo ih je poprilično. (Izbjegavajte serije u širokom luku, kad se na jednu navučete, gotovo je; 10 sezona vam više neće izgledati puno u tjedan dana). Tako se moje učenje preko noći pretvorilo s 2-3 sata učenja dnevno na 7-8 sati učenja dnevno. Knjižnica je postala moj najbolji prijatelj te sam tamo boravio svaki dan i to mi je doprinijelo u nezamislivoj količini. Kako se prijemni bližio tako sam se i ja osjećao sve nesigurnije pa sam nerijetko u knjižnici provodio i 12 sati dnevno (znalo se to svesti i na spavanje u knjižnici po 12 sati, da se razumijemo, ali sama ta pojava tamo daje dodatnu motivaciju). Vrlo važan talent koji svi nemaju (bar ne još) je znati razlučiti bitno od nebitnog. Kada učite bitno je i to kako učite; uvijek se bazirajte na to da možete ispričati nekakvu priču o tome što ste naučiti, jer samo citiranje knjige nije od velike pomoći jer će ispariti prije nego što mislite. Nakon završetka školske godine, kada su svi punom parom učili, ja sam imao sve manje volje, već sam bio psihički iscrpljen, no nekako sam se i dalje borio. Budući da sam prijavio medicinu i u ostalim gradovima, pisao sam i maturu. Nekih 10 dana prije mature hvatala me je lagano panika, ali ništa strašno, i onda dan prije mature, ništa, apsolutno ništa, tada sam već bio siguran u svoje znanje (pomoglo je i to što su me pojedini prijatelji koji su prijavili također medicinu pitali poprilično banalne stvari, bar sam tada mislio da su banalne), tako da sam na sam dan svake mature išao kao najopuštenija osoba na svijetu. Mature su prošle poprilično bezbolno, i tek kada su se svi tužili koliko je bilo teško, shvatiš koliko si zapravo radio i da se taj rad isplatio.
Nakon što su mature završile bio sam 100% siguran da sam u najgorem slučaju upao u Rijeku (to mi je bio drugi izbor) tako da su daljnje pripreme za prijemni prošle poprilično nestresno. Napravio sam si odličan plan za ta posljednja 2 tjedna priprema te sam ga se striktno držao i prošao cijelo gradivo dvaput. Dan prije prijemnog nisam radio apsolutno ništa, ni formule ponavljao (pokazalo se pogrešnim), samo sam ležao i odmarao te razmišljao o tome da je napokon došao kraj, nema više učenja po 12 sati (bar ne sljedeća 4 mjeseca). Na dan prijemnog probudio sam se poprilično teško, što je ironično jer sam mislio da od uzbuđenja neću moći ni spavati. Nekako sam se uspio spremiti i krenuti na taj finalni test. Kako nisam ni najmanje jutarnji tip, horda od 1000 ljudi koja se nalazila ispred zgrade pisanja nije me nimalo razveselila (nisam osjetio nikakav strah ni tremu, u glavi mi je samo bilo „I just wanna sleep, go away“). Brzo sam našao svoju dvoranu, čekao da me prozovu i sjeo na mjesto te čekao famoznih 9 sati. Kad je sat otkucao, krenulo je neizbježno čitanje uputa i lijepljenje naljepnica pa se u dvorani moglo čuti poprilično živčano otvaranje zaštitnih vrećica koje su zaslužile naziv „zaštitne“. U 09:15 počelo je pisanje samog prijemnog te sam tada osjetio navalu adrenalina i bacio se na posao. Većina zadataka bila je „super, ovo znam“, ali bilo je i onih „koji je ovo predmet“. Sve u svemu, sam test bio je klasične težine, ni prelagan, ni pretežak. Uslijedilo je šestosatno čekanje rezultata što je prošlo nešto stresnije od samog prijemnog (bar meni). No kad su napokon stigli rezultati i kad sam vidio da sam sigurno upao, samo sam osjetio da mi je ogroman kamen pao sa srca, val nezamislivog olakšanja, koji me drži i sada dok pišem ovu priču.
Ako želite pauzirati godinu, važno je biti i psihički spreman, jer je to većini prvi takav veći korak na koji nisu svi spremni. Nemali broj ljudi pauzirao je godinu te su na toj pauzi i ostali, kao što je i nemali broj studenata upisao studij zbog roditelja pa ga nisu ni završili. Ovo je vrijeme kada bi već trebali biti odrasli ljudi te donositi odluke samostalno bez utjecaja drugih, pa prvo poslušajte svoje srce, ako žarko želite upisati medicinu, a niste uspjeli, ili neki drugi fakultet, pauzirati godinu nije strašno za nešto što jako želite, dapače, to može biti najljepša godina vašeg života ako ju dobro iskoristite. I zapamtite: „Uvijek je prerano za odustajanje“.
