Neosporno je to da je glazba ogroman dio života gotovo svih ljudi. Doticaj s glazbom neizbježan je kroz sve aspekte našeg života. Bila ona u filmovima, teatrima, kafićima, na radiju, na ulici, koncertima ili slušalicama slučajnih prolaznika, glazba je stalna popratna pojava koja obogaćuje naše dane. U modernom svijetu postoji stotine različitih žanrova glazbe; od pop i country glazbe, turbo folka i trapa do klasične glazbe i svevremenskog rock ‘n’ rolla. Žanrovi koje slušamo često su odraz nas samih te naše okoline, društveno – ekonomskih prilika iz kojih potječemo, religijske pozadine, statusa obrazovanja i budućnosti koju sebi priželjkujemo.
Iako ne za sve, glazba je često način izražavanja i predstavljanje sebe drugima. Ideje koje se prenose kroz stihove koji nam svakodnevno vrište u slušalicama često su one u koje vjerujemo, ali koje nismo u stanju sami verbalizirati, nego pronalazimo one koji govore u naše ime.
Svaka vrsta glazbe ima svoju vrijednost i poantu zbog koje je nekome privlačna, nebitno je je li to dobar ritam, ugodna melodija ili kvalitetan tekst, ona nas rijetko kada može ostaviti ravnodušnima.
U sklopu ovogodišnjeg samoborskog fašnika održan je i koncert jedne od najpoznatijih rock atrakcija naših prostora, Psihomodo Pop-a. Kao i svaki drugi nastup ove skupine, ni ovaj publiku nije ostavio bez emocija, ali nam je uz uobičajeno opuštanje donio i notu za razmišljanje: u jednom trenu glavni pjevač, Davor Gobac, je iskoristio tihi trenutak da podjeli strah da, s prolaskom njegove generacije, nitko više neće održati instituciju rock glazbe. Ne bi bilo pretjerano reći da je ova njegova izjava izazvala tugu i zabrinutost u pogledima cijele publike, neovisno o starosnoj dobi iste iako je većinu činila generacija rođena sedamdesetih. Nameće se pitanje ima li Gobac pravo i, ako ima, zbog čega je to tako.
U moru glazbe koja se vrti na svjetskoj i domaćoj sceni jasno je vidljivo da sve više i više izvođača dolazi na istu ne iz strasti i želje za dijeljenjem poruke, nego zbog beneficija glazbene industrije. Ljudi sve manje cijene kvalitetu glazbe i to vrlo često biva iskorišteno sa strane izvođača koji publici nude skandal kako bi na njemu profitirali.
Slušati rock u današnjem društvu više te čini izopćenikom nego pripadnikom mainstreama. Do devedesetih godina prošlog stoljeća rock ‘n’ roll je bio sigurna luka i utočište generacijama koje su u svojim mislima i svojim postupcima bježale od totalitarizma i opće društvene uniformiranosti. Ljudima je davao inspiraciju i motive kojima su se vodili kroz život i na kojima su gradili cijeli spektar umjetnosti i stila života. Što si bio veći poeta, to si bio veći miljenik zajednice. Upravo su oni koji su imali dovoljno hrabrosti ukorijeniti ideju takvog načina izražavanja donijeli potpuni novi val i preobrazbu dotadašnjeg načina razmišljanja. Razmišljati, voljeti, pjevati o običnim stvarima, kritički se osvrtati na svakodnevicu bilo je potrebno za razvoj društvene svijesti. Misliti nije bilo sramota.
Društvene norme koje su postavile generacije četrdesetih razbijali su „neki novi klinci“ koji su nagovijestili prihvaćanje drugačijih i rušenje crno-bijele slike svijeta. Mladima je značila identifikacija s onima koji su hodali ekscentrično odjeveni, našminkani, među kojima se spol nije isticao odjećom i frizurom i koji su iskreno progovarali o srži života.
Nekada su rock zvijezde bile predvodnicima socijalnih i političkih događanja koja su donosila benefite za zajednicu. Najbolji primjer za to su Live Aid 1985. na kojem je za gladne u Africi prikupljeno 127 milijuna dolara (a koji su umjetnici volonterski odradili),
Band Aid koji je osnovan 1984. te je u više navrata bio aktivan do 2014. sakupljajući donacije za gladne. I hrvatski su se glazbenici okupili u više navrata, počevši od 1991., pozivajući svijet da uoči strahote na našim prostorima. Rock glazba predstavljala je glas svog vremena kojeg ništa nije moglo ušutkati.
Početak devedesetih donio je nove vjetrove u svim sferama društva pa tako i umjetnosti. Ekonomske su prilike bile takve da je trebalo preživjeti. Proizvodnja i konzumacija uvriježene kulture postale su preskupima, nestao je dio onih koji su je prakticirali te su ih djelomično zamijenili uživatelji lakih nota. U vremenima koja su sama po sebi crna ponekad je lakše okrenuti se glazbi uz koju se ne mora razmišljati, uz koju se, skupa s mnoštvom, lako naći u zajedničkom osjećaju agresije i izbacivanju iste. Način i sredstva zabave se više ne biraju, već je samo bitno da ih ima. Također se ne smije zaboraviti niti umjetno stvoreni trend političke korektnosti koji je uništavao vjerovanja i slobodu rocka, što je već afirmirane izvođače guralo u okvire iz kojih se nije mogla sakupiti veća kritična masa. Uhodane klupske scene, razni festivali i niskobudžetne televizijske emisije bile su garancija za nastavak karijere, a to nije ono na čemu je rock stvoren. Kroz razne provedene ankete ispostavilo se da mlade generacije (osnovna i srednja škola) najviše slušaju današnju pop glazbu, “balkanski” hip-hop i rap te turbofolk dok se starije generacija drže alternativnog i klasičnog rocka i pop-rocka, kao i klasične glazbe.
Bilo bi pogrešno reći da je rock glazba sasvim nestala i da je Gobac u potpunosti imao pravo. Moguće je da je Gobac želio naglasiti da rock više nema široku bazu izvođača i slušatelja koja bi i dalje održavala sveopćom institucijom. Nemoguće je nabrojati velike bendove šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih bez da se zaboravi neko ime. Današnji se istinski rock bendove gotovo mogu nabrojati na prste. Raniji su izvođači uspostavili kanone rock glazbe koje nije lako dostići, ali ima onih koji se i danas trude to učiniti i koji su prepoznati sa strane šireg slušateljstva. Prošle je godine na Eurovision Song Contestu pobijedila talijanska rock grupa Måneskin s pjesmom „Zitti e buoni“ i time pokrenula debatu je li rock propao ili je dobio nove heroje tamo gdje im se nitko nije nadao. Valja u tom kontekstu spomenuti i našeg, sada svjetski prepoznatog rockera, Dinu Jelusića koji je pravo osvježenje na glazbenoj sceni i pravi primjer mladog čovjeka koji živi rock ‘n’ roll.
Zahvaljujući filmskoj industriji stasala je nova generacija publike koja je s rock kulturom upoznata kroz kratke isječke života i rada velikih rock zvijezda. Na taj način se stvorila nova želja za približavanjem korijenima estetike koja je danas iznimno popularna. Nisu svi koji nose majice s logom bendova zaljubljenici u glazbu istih, ali ostaje nada da će kroz takav modni izričaj i trend u modnoj industriji zagrepsti dublje ispod površine, zaljubiti se u srž ove zanemarene institucije i time joj vratiti komponentu važnog faktora u oblikovanju osobnosti nove generacije.
“Kažu da imamo još samo par godina za nas..”
– Milan Mladenović, Ekatarina Velika
