Kako poplave utječu na učenike u poplavljenim područjima? Prije nekoliko mjeseci istočnu Hrvatsku, ali i Bosnu i Hercegovinu i Srbiju zadesile su velike poplave.
U tim smo trenucima, bez obzira na nacionalnost, vjeru, status i krizu pokazali veliko srce: započele su akcije skupljanja hrane, vode, odjeće, deka, novaca… No, ljudska dobrota nije ovdje ograničena. Krajem srpnja započeo je Ljetni radni kamp u Gunji, pod organizacijom Studentskog katoličkog centra Palme (SKAC) Kroz nekoliko tjedana mladi su, posebno studenti, darovali svoje vrijeme, svoje ruke i srce Gunji i njezinim stanovnicima. Prvog vikenda u rujnu (6. i 7.) SKAC Palma organizira i volontersko hodočašće na kojem sam i sama prisutstvovala te upoznala veliko srce Gunjana, među kojima je bila srednjoškolaca.
U razgovoru s jednom srednjoškolkom doznajem da su dobili besplatne nove udžbenike te pravo na besplatan prijevoz, no tek za sljedeću školsku godinu. “U školu nisam išla tjedan dana, bila sam do kraja školske godine u Županji kod prijateljice“, govori i nastavlja: “Poplava je puno utjecala na moje ocjene, profesori nisu olakšali. Nisam imala pribor, knjige ni torbu. Bila je priča od profesora da će nam kopirati knjige i dati pribor, ali mi nismo dobili ništa. ” Iako je rekla samo nekoliko riječi, ova je djevojka rekla više nego što je itko ikada rekao. Iako je učenicima s poplavljenih područja osiguran prijevoz i plaćene su im knjige, mi smo iza sebe ostavili još mnogo neučinjenih djela i neizgovorenih riječi.
Možete li zamisliti život jednog maturanta, pod stresom zbog mature, kako se ne može pripremiti za nadolazeće ispite o kojima mu ovisi daljnje obrazovanje? Ili jednu gimnazijalku koja za posljednje ispite uči iz bilježnica i knjiga koje nema? U kući koja nije njezina? Dok smo mi ispijali kave, tješeći jedni druge kako ćemo sljedeće školske godine biti bolji, jedna učenica govori: “Postala sam svjesna da se moram truditi i učiti zbog sebe. I bježati odavde jer ovdje nema života.” “Svako zlo za neko dobro”, govori se u narodu. Tako doznajem i ovo: “Sve ono što mi je nekada bilo važno, više nije.Shvatila sam da pravu radost u životu čini dom. Par toplih srca i utjeha kada ti je najpotrebnije. Jedni za druge i u dobru i u zlu. Nijedna kuća se ne može mjeriti sa tom slogom. To vam je radost i za to se živi.” Poplave su negativno utjecale na učenike: izgubili su knjige, olovke, torbe, ali i vrijeme. Doživjeli su jedan pritisak i stres koji je utjecao na njihove ocjene i cijelo školovanje.
Ali, nasuprot tome, ti su mladi ljudi izgradili sebe, shvatili ono što je bitno. Iako su možda imali loše ocjene, bili su uporni. Pali su, ali i ustali. Borili su se za sebe i svoju budućnost. Voda je možda odnijela njihove stvari, ali oni su sačuvali ono najbitnije- svoje dobro srce, vrijedne ruke i svoje znanje. “Na mladima svijet ostaje”, kažu. Ja se ne bojim. Jer vjerujem u ove mlade, u njihov rad, inteligenciju. Vjerujem u njihovu dobrotu. Ako svijet ostaje na ovim mladima- radujte se. Jer oni će sačuvati naše znanje. Upravo su ti mladi oni koji će izgraditi ono što nam je najpotrebnije- moral.
U ime Udruge se želim zahvaliti prvo srednjoškolcima iz Gunje koji su htjeli unatoč svim svoj problemima razgovarati sa našom Sarom Sabo koja je napisala ovaj članak.
