Čovječanstvo se kroz povijest suočilo sa raznim problemima, poput vrlo prenosivih i opasnih bolesti, razornih prirodnih nepogoda, ratova i različitih ljudskih sukoba. Ipak, najveći problem svih vremena predstavljaju upravo ljudi tj. ljudske pogreške koje za sobom vuku teško rješive, skoro nerješive posljedice.
U jednom gradu, u Ukrajini, nekada živjelo je 50 000 ljudi. Tu je bilo sve što je jednoj ljudskoj zajednici trebalo za ugodan život. No 26. travnja 1986. godine naglo je postao nepogodan za život. Eksplodirala je nuklearna elektrana Černobil pri čemu je za manje od 48 sati cijeli grad bio evakuiran. Otad nitko više ne živi ondje. Eksplozija je, dakle, bila rezultat lošeg planiranja i ljudske pogreške. Upravo je ta eksplozija uzrokovala ekološku katastrofu koja je imala učinak diljem Europe. Mnogi je ljudi smatraju najskupljom i najgorom ekološkom katastrofom koja je pogodila čovječanstvo. No Černobil je samo izdvojeni događaj, događaj koji isključivo predstavlja gubitak divljine kao i njegove bioraznolikosti. Dakle, iako ljudi Černobil smatraju najvećom svjetskom katastrofom, istinska tragedija našeg vremena još se odvija diljem svijeta i jedva je uočljiva, iako je, ponekad, možda ne vidimo radi se o gubitku živog svijeta i divljine.
Živi svijet jedinstveno je i spektakularno čudo, koje predstavlja milijarde jedinki i milijune biljnih i životinjskih vrsta koje su zapanjujuće raznovrsne i bogate te surađuju kako bi profitirale od sunčeve energije i minerala iz tla. Životi su im isprepleteni tako da se međusobno podržavaju, a mi se oslanjamo na ovaj „fino podešen stroj“ za podržavanje života i opstanak svijeta. Upravo taj tzv. „stroj“ za podržavanje života i opstanak svijeta ovisi o bioraznolikosti kako bi funkcionirao. Ipak, način na koji mi ljudi živimo sada na Zemlji uzrokuje pad bioraznolikosti. To se sve događa kao rezultat lošeg planiranja i ljudske pogreške, a to će dovesti do posljedice koje vidimo nakon eksplozije Černobila, a ta posljedica je mjesto u kojemu ne možemo više živjeti. Dakle, biljni svijet blijedi ili bolje rečeno izumire, a dokazi su svuda oko nas.
Krećući od davne prošlosti, masivno izumiranje dogodilo se svega pet puta u četiri milijarde godina povijesti života na Zemlji. Posljednji se put to dogodilo kad je okončana era dinosaura. Naime, udar meteora na Zemlju koji je „izbrisao“ dinosaure sa lica Zemlje uzrokovao je katastrofalnu promjenu u uvjetima na Zemlji. Izbrisao je 75% svih vrsta te se život morao iznova izgraditi. Već 65 miliona godina radi se na obnovi živog svijeta sve do nastanka svijeta kakvog danas znamo – „Naše doba.“ Znanstvenici ga zovu holocen. Holocen je jedan od najstabilnijih perioda u dugoj povijesti našeg planeta. Već 10 000 godina prosječna temperatura nije porasla ni pala niti za jedan stupanj celzijusa, a raskošan živi svijet koji buja oko nas bio je ključ ove stabilnosti, fitoplanktoni na površini oceana i goleme šume na sjeveru pomogli su izbalansirati atmosferu vezivanjem ugljika. Golema stada u nizinama održala su travnjake bogatima i plodnima gnojeći tlo. Mangrove šume i koraljni grebeni duž tisuću kilometara obale pružaju utočište podmlatku ribljih vrsta koje sa zrelošću kreću u otvoreno more. U debelom pojasu džungli oko ekvatora biljke su nagomilane jedna na drugu kako bi uhvatile što više sunčeve energije unoseći tako vlagu i kisik u globalna strujanja zraka. Razmjer polarnog leda ključan je jer svojom bijelom površinom odbija sunčevu svjetlost i tako hladi cijelu Zemlju. Bioraznolikost holocena doprinosi postojanju stabilnosti i čitav živi svijet utonuo je u vječan, pouzdan ritam – godišnja doba. Holocen je naš „rajski vrt.“ Njegov ritam godišnjih doba bio je tako pouzdan da je našoj vrsti omogućio jedinstvenu priliku. Izumili smo poljoprivredu. Dakle, naučili smo iskoristiti godišnja doba da dobijemo urod. Time je i uslijedila povijest ljudske civilizacije. Naraštaji su se mogli razvijati i napredovati samo zato što su se mogli pouzdati u živi svijet koji nam pruža potrebne uvjete. Naša je inteligencija promijenila način na koji se razvijamo. U prošlosti životinje su morale razviti neke fizičke sposobnosti da si promjene život. No mi smo to mogli postići idejama, a ideja se mogla prenositi s jednog naraštaja na idući.
Završio je Drugi svjetski rat, tehnologija je olakšavala živote. Ritam promjene postajao je sve brži. Činilo se da nas ništa ne može ograničiti, a budućnost se činila uzbudljivom. Mislili smo da će nam donijeti sve o čemu smo sanjali. Međutim, to je bilo prije nego što smo osvijestili probleme.
Divlje tj. divljina ili bolje rečeno cijeli ekosustav posve je različito od neograničenog. Ograničeno je i treba zaštitu. Nekoliko godina poslije ta je ideja svima postala očita. U prosincu 1969. godine održana je tj. lansirana misija Apollo te se tada čovjek po prvi put otisnuo dovoljno daleko od Zemlje da vidi cijeli planet. I vidio je sljedeće, svi su to vidjeli – naš planet, ranjiv i izoliran. Jedan od izuzetnih aspekata bio je to što je cijeli svijet mogao gledati dok se to događalo. Izuzetno je bilo to što se moglo vidjeti ono što je vidio čovjek u svemiru i to istodobno. Prva je snimka prikazivala „plavu kuglicu“, plavu sferu okruženu tamom. U tom su iznenađujućem trenutku svi shvatili da je to Zemlja i da ta jedna snimka sadrži čitavo čovječanstvo. Taj je događaj posve promijenio mentalni sklop čovječanstva. Naš dom nije bio ograničen. Samo je naše postojanje imalo granice. Ponovno smo otkrili temelju istinu, a to je da smo u konačnici vezani i ovisimo o ograničenom prirodnom svijetu oko nas.
Ipak, već 1970-ih planinskih gorila ostalo je svega 300 u zabačenoj džungli u središnjoj Africi. Mladunci gorila smatrani su premijom, krivolovci bi ubili desetak odraslih gorila radi jednog mladunca. O „našim najbližim rođacima” mi smo bili odgovorni i upravo je ta činjenica otkrila grubu stvarnost jer kada je ta vrsta postala našom metom na Zemlji više nije bilo mjesta gdje su se mogli sakriti, a kitove su ubijale flote industrijskih kitolovaca. Tada je najvećih, plavetnih kitova bilo je samo nekoliko tisuća. Štoviše, bilo ih je nemoguće naći. Sve u svemu životinje smo doveli do izumiranja i to više puta u našoj povijesti. Međutim, kada je to postalo vidljivo više nije bilo prihvatljivo. Ubijanje kitova više se nije smatralo lovom, već zloćinom. Ponovo se naglo se razvila snažna kolektivna svijest, nitko nije želio izumiranje životinja. Ljudi su počeli mariti za svijet prirode dok su postali svjesni prirodnog svijeta.
S vremenom, ljudi su se odvojili od živog svijeta na Zemlji i počeli živjeti na drugačiji način. Naši su grabežljivci uklonjeni. Većina bolesti došla je pod kontrolu. Naučili smo proizvoditi hranu po potrebi. Ništa nas više nije ograničavalo. Ništa nas nije moglo zaustaviti. Osim da se sami zaustavimo. Nastavili bismo crpiti Zemlju sve dok je ne iscrpimo. Ne bi bilo dovoljno spasiti pojedinu vrstu, čak ni skupinu. Čitava će staništa uskoro početi nestajati, a pola svjetskih prašuma već je raskrčeno. Ne možemo zauvijek raskrčivati šume, a sve što ne možemo raditi zauvijek po definiciji je neodrživo. Ako su naši postupci neodrživi šteta se gomila do točke kada se čitav sustav uruši. Nijedan ekosustav, koliko god bio velik, nije siguran, čak i ako je velik poput oceana; mjesta prepunog boja, mjesta zapanjujuće ljepote i bogatstva gdje je sve potpuno neometano našom prisutnošću. Danas je ocean velikim dijelom prazan, no na nekim mjestima postoje žarišta gdje struje donose hranjive tvari na površinu i tako potiču bujanje života. Na takvim se mjestima okupljaju gomila jata riba. Problem je u tome što su ribarske flote jednako vješte u pronalaženju tih žarišta kao i same ribe. Kad ih nađu lako mogu uloviti koncentrirana jata. Tak su 1950-ih ribarske flote ušle u međunarodne vode kako bi ubrale plodove otvorenih oceana diljem svijeta. Do danas su uklonili 90% velikih riba u morima. Isprva su lovili mnogo riba u svoje mreže, no za samo nekoliko godina, flote su se sa širom svijeta počele vračati praznih mreža. Ribarstvo je uskoro tako oslabilo da su države počele subvencionirati flote da održe industriju. Bez velikih riba i ostalih velikih grabežljivaca, hranidbeni lanac oceana ne funkcionira dobro. Grabežljivci pomažu da hranjive tvari ostanu u osunčanim vodama oceana, “reciklirajući” ih tako da se plankton uvijek iznova može njima hraniti. Bez grabežljivaca hranjive tvari potonu u dubinu na više stoljeća pri čemu se žarišta počinju smanjivati. Oceani počinju nestajati, život u oceanima propada čak i u plićacima. Godine 1998. filmska ekipa „Plavog planeta“ naišla je na prizor koji je do tada bio slabo poznat. Koraljni grebeni postajali su bijeli. Do izbjeljivanja dolazi jer koralji istiskuju alge koje žive u njihovim tijelima. Kad su to prvi put uočili pomislili su da je prekasno, no poslije su shvatili da je tragično. Jer ono što su gledali su zapravo kosturi, kosturi mrtvih bića. Bijele koralje na kraju uguši morska trava i greben se iz „zemlje čuda i ljepote“ pretvara u pustoš. Isprva je izbjeljivanje grebena bio misterij. Kasnije, znanstvenici su počeli otkrivati da se izbjeljivanje grebena može povezati sa zagrijavanjem oceana. Neko vrijeme, klimatolozi su upozoravali da bi se planet mogao zagrijati uslijed izgaranja fosilnih goriva te otpuštanja ugljikova dioksida i drugih stakleničkih plinova u atmosferu. Osjetna promjena u atmosferskom ugljiku uvijek je ugrožavala stabilnost Zemlje. To je bila značajka svih pet izumiranja. U prethodnim slučajevima bila je potrebna vulkanska aktivnost duga do milion godina da izvuče dovoljno ugljika iz Zemlje i tako pokrene katastrofu. Sagorijevanjem organizama koji su nastajali milijunima godina, kao što su ugljen i nafta, i to odjednom uspjeli smo postići isti učinak za manje od dvjesto godina. Globalna temperatura zraka bila je relativno stabilna do 1990-ih, no sada je jasno da je to bilo samo zato što je ocean apsorbirao višak vrućine i tako prekrivao naš učinak. To je bila prva indikacija da Zemlja počinje gubiti ravnotežu.
Najzabačenije se stanište nalazi na sjeveru i jugu planete. Tu su uvijek bila nezamisliva mjesta s krajolicima kakvih nema nigdje drugdje na Zemlji i jedinstvenim vrstama koje su prilagođene životu u ekstremnim uvjetima. Taj se daleki svijet mijenja. Naime, arktička ljeta postaju sve toplija. Postojale su lokacije gdje su se mogla očekivati velika područja leda, ali danas takvih područja više nema. Posljedice ljudskoga djelovanja čak i na to područje najjednostavnije se očituju prema događajima koji svjedoče o katastrofalnim promjenama. Naime, neki su ljudi uspjeli čamcem stići na otoke koji su kroz povijest bili nedostupni jer su bili zablokirani ledom. Do 2011. godine uzroci tih promjena bili su već potpuno jasni, a ocean je odavno izgubio sposobnost da apsorbira višak vrućine koju uzrokuju naše aktivnosti. Zato je danas prosječna globalna temperatura veća za jedan stupanj celzijusa. Ta je promjena brža od bilo koje druge u posljednjih 10 000 godina. Ljetni morski led na Arktiku smanjio se za 40% u četrdeset godina. Stoga se može zaključiti da naš planet gubi led. Taj najudaljeniji ekosustav kreće prema katastrofi i naš je učinak sada istinski globalan.
Naš „bezglavi napad“ na planet konačno je počeo mijenjati temelje živog svijeta. Do danas, ljudi su izlovili 30% cjelokupnih ribljih zaliha do kritičnog broja. Svake godine posiječemo više od 15 milijardi stabala. Gradnjom brana, zagađivanjem i iscrpljivanjem rijeka i jezera smanjili smo populacije različitih vrsta za više od 80%. Velika je greška to što divlje zamjenjujemo pitomom. Većina plodnog tla na Zemlji sada su poljoprivredna područja, a 70% ptica ove planete sada su isključivo domaće ptice, a golema većina su kokoši. Ljudska vrsta čini trećinu mase svih sisavaca na Zemlji, a 60% čine životinje koje uzgajamo radi mesa. Ostatak od miševa do slonova čini samo 4%.
Ovo je sada prvenstveno naš planet, kojim upravlja čovječanstvo za potrebe čovječanstva. Malo je ostalo ostatku živog svijeta. Od 1950-ih populacije divljih životinja smanjile su se više nego dvostruko. Svijet više nije divlji, odnosno onakav kakav je nekada bio, nismo ga samo pokvarili već smo ga posve uništili. Uništili smo taj svijet, svijet netaknut ljudskim djelovanjem više ne postoji. Ovo je sve priča o globalnom padu tijekom prvog životnog vijeka, no tu nije kraj. Nastavimo li u ovom smjeru štetu koja trenutno vlada ovim planetom nadmašit će šteta koja tek slijedi, šteta koja nas može zateći u bliskoj budućnosti.
- – Amazonska prašuma toliko je posječena de ne može više proizvoditi toliko vlage te degradira u suhu savanu što uzrokuje katastrofalno nestajanje vrsta i mijenja globalni hidrološki ciklus. Istodobno, na Arktiku više nema leda, a bez „bijele polarne kape“ manje sunčeve energije odbijat će se natrag u svemir, pri čemu dolazi do porasta brzine globalnog zatopljenja. 2040.– Na sjeveru će se odmrznuti zaleđeno tlo i otpustiti metan, staklenički plin koji je višestruko moćniji od ugljikovog dioksida, što će drastično ubrzati stopu klimatske promjene. 2050– Dok se ocean nastavlja zagrijavati i postaje sve kiseliji, koraljni grebeni diljem svijeta odumiru te dolazi do velikog pada ribljih populacija. 2080.– Globalna proizvodnja hrane ulazi u krizu uslijed prekomjernog iscrpljivanja tla. Kukci oprašivači nestaju, a klima postaje sve nepredvidljiva. 2100.– Naš planet postaje topliji za četiri stupnja celzijusa. Veliki dijelovi Zemlje nepogodni su za život, a milijuni ljudi postaju beskućnici. Šesto masovno izumiranje već je itekako u tijeku.
Ovaj niz „jednosmjernih vrata“ donosi neponištivu promjenu. Unutar životnog vijeka idućeg naraštaja, sigurnost i stabilnost holocena, našeg „rajskog vrta“ bit će izgubljena. Dakle, suočavamo se s katastrofom koju je prouzročio čovjek i to globalnih razmjera i ne poduzmemo li nešto nestanak naše civilizacije i izumiranje velikog dijela živog svijeta već se nazire. Trenutno se suočavamo s kolapsom živog svijeta koji je omogućio rođenje naše civilizacije i na koji se oslanjamo u svakom aspektu naših života. Nitko ne želi da se to dogodi.
Dakle, što ćemo? Odgovor je prilično jednostavan i cijelo nam je vrijeme pred očima. Naime, kako bi planet postao opet stabilnim, moramo obnoviti njegovu bioraznolikost koju smo uklonili. To je jedini izlaz iz ove krize koju smo stvorili. Moramo ponovno vratiti divljinu u svijet. Vraćanje divljine u svijet jednostavnije je nego što mislite, a promjene koje moramo napraviti koristit će upravo nama samima i naraštajima koji tek dolaze i tako bi za sto godina naš planet opet mogao postati divlje mjesto i to na sljedeći način. Dakle, svaka druga vrsta na Zemlji dosegne maksimalnu populaciju nakon nekog vremena. Broj koji se može održati samo na prirodnim resursima. Budući da nas ništa nije ograničavalo naš je broj dinamično narastao. Prama sadašnjim predviđanjima na Zemlji će do 2100. godine živjeti 11 milijardi ljudi, no moguće je usporiti, čak i zaustaviti rast stanovništva puno prije nego što dosegne tu točku. Standard života u Japanu naglo je porastao u drugoj polovici 20. stoljeća. S poboljšanjem zdravstvene skrbi i obrazovanja, rasla su očekivanja ljudi i prilike te je pao natalitet. Godine 1950. obitelji Japana vjerojatno su imale troje ili više djece. Do 1975. godine prosjek je bio dvoje. Rezultat je to da se stanovništvo sada stabiliziralo i jedva se promijenilo do 2000. godine, a postoje i znakovi da se to počelo događati diljem svijeta. Kako se nacije razvijaju, ljudi sve češće odluče imati manje djece. Broj djece koji se rađa diljem svijeta svake godine uskoro će prestati rasti. Ključan razlog zašto stanovništvo i dalje raste je to što mnogi od nas žive dulje. U nekoj točki u budućnosti stanovništvo će dosegnuti prvi vrhunac. Što se ranije to dogodi bit će lakše učiniti sve drugo. Budemo li uporno radili na uklanjanju siromaštva, svima omogućili pristup zdravstvenoj skrbi i omogućili i djevojkama (u nekim dijelovima svijeta) da se školuju što dulje, do vrhunca može doći ranije i može se zaustaviti na nižoj razini. Cilj je time podignuti standard života diljem svijeta, a pritom ne povećati naš učinak na taj svijet. To možda zvuči ne moguće, no načini da to učinimo doista postoje.
Živi svijet funkcionira na solarni pogon. Biljke na Zemlji upijaju tri trilijuna kilovat – sati solarne energije svaki dan. To je gotovo dvadeset puta više energije koju trebamo. Zamislite da prestanemo koristiti fosilna goriva i da svijet funkcionira na pogon riječnih prirodnih energija: sunca, vjetra, vode i geotermalne energije. Na prelasku stoljeća Monako je gotovo svu energiju dobivao iz uvozne nafte i plina. Danas generira 40% potrebne energije unutar zemlje putem mreže obnovljivih elektrana, među kojima je najveća farma solarne energije na svijetu. S obzirom na položaj na rubu Sahare i izravnu povezanost s južnom Europom, Monako bi mogao biti izvoznik solarne energije do 2050. godine. Predviđa se da će kroz 20 godina obnovljivi resursi biti glavni izvor energije. No možemo ih učiti jednim izvorom. Obnovljiva budućnost će imati mnogo dobrobiti. Energija će svugdje biti cjenovno pristupačnija, naši će gradovi biti čišći i tiši, a obnovljiva energija nikad neće presušiti.
Živi svijet ne može funkcionirati bez zdravog oceana, a ne možemo ni mi. Ocean je ključni saveznik u našoj bitci za smanjenje ugljika u atmosferi. Što je raznovrsniji bolje obavlja taj posao. Osim toga, ocean nam je svima važan kao izvor hrane, a ribarenje je najveća „žetva“ divljih životinja na svijetu, i radimo li to ispravno, može se nastaviti jer u toj igri svatko izvuče neku korist. Što je morsko stanište zdravije, bit će više riba i moći ćemo jesti više riba.
Palau je otočna država u Tihom oceanu koja ovisi o koraljnim grebenima zbog ribarenja i turizma. Kad se broj riba počeo smanjivati stanovnici Palaua ograničili su ribarenje, a u brojnim područjima posve ga zabranili. Zaštićene riblje populacije uskoro su postale toliko zdrave da su se proširile u područja gdje je ribarenje dopušteno. Kao rezultat, ulov mjesnih riba je narastao, a istodobno su se oporavili grebeni. Zamislite da države diljem svijeta usvoje isti ili sličan pristup. Prema procjenama, ako se ribolov zabrani u trećini obalnih područja i dalje ćemo dobivati potrebnu količinu riba. U međunarodnim vodama, UN pokušava stvoriti najveću zonu zabrane ribolova na svijetu. Jednim bismo činom preobrazili otvoreni ocean, koji su do sad iscrpljivale subvencionirane ribarske flote, u divljinu koja bi nam svima pomogla u borbi protiv klimatske promjene jer ocean je najveći rezervat divljine na svijetu.
Kad je riječ o kopnu, moramo radikalno smanjiti poljoprivredna područja da napravimo prostor za povratak divljine, a najveći i najučinkovitiji način da to učinimo jest da promijenimo svoju prehranu. Veliki mesojedi rijetki su u prirodi jer je potrebno mnogo plijena za opstanak svake jedinke. Planet ne može izdržati milijarde velikih mesojeda, što uključuje i nas ljude. Da svi prehranu temeljimo većino na biljkama trebali bismo samo pola zemlje koju trenutačno koristimo. Budući da bismo tada bili posvećeni uzgoju biljaka znatno bismo povećali urod zemlje. Dakle, možemo primijeniti nisko tehnička i visoko tehnička rješenja kako bismo proizvodili više hrane iz mnogo manje zemlje. Primjerice, možemo proizvoditi hranu na novim mjestima, u zatvorenim prostorima, u gradovima. Čak i u mjestima gdje uopće nema zemlje. Usavršavanjem našeg pristupa poljoprivredi obrnut ćemo proces masovne kupnje velikih zemljišta koji je u tijeku otkad smo počeli obrađivati zemlju. To je ključno jer hitno trebamo osloboditi što je više zemlje moguće.
Šume su temeljna sastojnica oporavka našeg planeta. One su najbolja tehnologija koju priroda ima za vezivanje ugljika te su središta bioraznolikosti. I opet, te dvije osobine surađuju. Što su šume raznovrsnije i što imaju više divljine, učinkovitije upijaju ugljik iz atmosfere. Svugdje moramo zaustaviti krčenje šuma, i to smjesta i uzgajati biljke poput palme i soje samo na zemlji koja je odavno raskrčena. No možemo postići i više.
Prije stoljeća, više od tri četvrtine Kostarike bile su prekrivene šumom. Do 1980-ih nekontrolirano raskrčivanje smanjilo je to na samo jednu četvrtinu. Vlada je odlučila poduzeti nešto i ponudila je zemljoposjednicima dotacije da opet sade autohtona stabla. U samo 25 godina šuma se vratila i opet prekriva pola Kostarike. Sada, zamislite da to postignemo na globalnoj razini. Povratak stabala omogućio bi apsorpciju čak dvije trećine otpuštenog ugljika, koliko ga se stvorili tj. koliko smo ga „upumpali“ u atmosferu našim dosadašnjim aktivnostima. U svemu tome postoji jedan glavni princip – priroda je naš najveći saveznik i naše najveće nadahnuće, stoga moramo raditi ono što je priroda uvijek radila. Davno je otkrila „tajnu života.“ Naime, na ovom svijetu vrsta može bujati samo ako i sve oko nje buja. Možemo riješiti probleme s kojima se sad suočavamo prihvatimo li tu stvarnost. Pobrinemo li se za prirodu, priroda će se pobrinuti za nas. Sada je vrijeme da naša vrsta jednostavno prestane rasti i da uspostavimo život na planetu u ravnoteži s prirodom, kako bismo počeli bujati.
Kad razmislite o tome, shvatite da zaokružujemo putovanje. Prije 10 000 godina, dok smo bili “lovci-skupljači” živjeli smo održiv život jer je to bila jedina opcija. Nakon svih tih godina, to je opet postalo jedinom opcijom. Trebamo iznova otkriti kako živjeti održivo, kako prestati živjeti odvojeno od prirode i opet postati njezin dio. Promijenimo li način na koji živimo na Zemlji, nazire se alternativna budućnost. U toj budućnosti učimo profitirati od naše zemlje, na načine koji će pomoći divljini, a ne kočiti je. U toj budućnosti učimo i ribariti na načine koji će potaknuti brzu obnovu mora te učimo sječi šume na održiv način. Na taj ćemo način konačno naučiti surađivati s prirodom, a ne djelovati protiv nje.
Na kraju, nije riječ o spašavanju našeg planeta. Već je riječ o spašavanju nas samih. Istina je da, s nama ili bez nas, prirodni će se svijet sigurno obnoviti.
U 30 godina od evakuacije Černobila divljina je opet prisvojila prostor. Danas je šuma obrasla taj grad. To je sada utočište za divlje životinje koje su drugdje rijetke. To je i moćan dokaz da koliko god naše pogreške bile teške, priroda će ih na kraju prevladati. Živi svijet će izdržati, a mi ljudi ne možemo pretpostaviti isto. Dospjeli smo ovako daleko jer smo najpametnija stvorenja koja su ikad živjela. No da nastavimo trebamo više od inteligencije. Trebamo mudrost. Postoje brojne razlike između ljudi i ostalih vrsta na Zemlji. No jedna se ističe – samo mi možemo zamisliti budućnost. Dugo strahujemo od te budućnosti, od sada postaje jasno da nije tako mračna. Imamo izglede da popravimo stajne, da zaključimo naš put razvoja, kontroliramo naš učinak i da opet postanemo vrsta u ravnoteži s prirodom. Trebamo samo volju da to učinimo. Sada imamo priliku da si stvorimo savršen dom i obnovimo bujni, zdravi i prekrasni svijet koji smo naslijedili. Samo zamislite to…
Ovo je svjedočanstvo i vizija budućnosti Davida Attenborougha…
