Često su se vaši roditelji crvenili na roditeljskim sastancima, začudo ne zbog ocjena, nego zbog nemirnosti?
Eh.. Neka djeca su samo nemirna ili živahna ili im je dosadno. Dok neka imaju poremećaj pažnje iliti hiperaktivnost. Često se to dvoje zamjeni, stoga, prije postavljanja dijagnoze samoinicijativno (hipohondriranja, paničarenja i davanja nekih čudnih tableta- [da, upravo tih koje držite u ruci]) se odmaknite, duboko udahnite i smirite.
Kratki podsjetnik za one ne toliko informirane o ADHD (attention deficit/hiperactivity disorder) je engleski naziv za skup različitih ponašanja vezanih uz poremećaj pažnje, nemir i impulzivnost. Zablude koje su česte. To nije roditeljeva krivica iliti neuspješan odgoj. Nije to ni djetetova krivica jer je ono „zločesto“. To je poremećaj i kao takvog ga treba prihvatiti i liječiti. “Hiperaktivno” dijete može imati problematiku na tri različita područja: (hiper) pretjerana aktivnost, pažnja i kontroliranje impulsa.
Dijete koje ima ADHD:
– Meškolji se, ne može sjedit na miru, vrpolji se, maše rukama i nogama
– Ne sjedi na miru kad bi trebalo(tipa u školi)
– Skače kao majmun, trči, više, penje se, vješa se po ljudima(opet u neprikladnim situacijama)
– Igranje u tišini je za to dijete mit. (ili 9 krug pakla)
– Melje i priča sto na sat , često glasno (puno viče, pjeva…)
PRIJE IKAKVIH NAGLIH (ČESTO KRIVIH!) ZAKLJUČAKA OBRATITE SE LIJEČNIKU I STRUČNJAKU!
Khm, nadalje, problem je nažalost nekad i u profesorima. Prije nego dobijem oštar pogled, ovo nije generalizacija, i ovo nije primjer za sve profesore. Jasno mi je i da postoje divni profesori koji rade čak i izvan opisa njihovog radnog posla. Ovo su primjeri.
„Nažalost većina njih djecu s ADHD-om smatraju zločestom i neodgojenom a individualan rad s njima je za njih dodatan napor i posao. Teško je ostvariti otvorenu komunikaciju s učiteljima starijim od 40 godina. To sada odgovorno tvrdim. Neki od njih bojeći se kritike okoline s razumijevanjem i suosjećanjem klimaju glavom tijekom razgovora s vama ali u praktičnom radu s takvim djetetom ne mijenjaju svoj pristup i način rada ni za milimetar. Mlađi profesori, moram priznati, puno su susretljiviji iako i tu ima iznimaka. Učitelji i profesori u osnovnim i srednjim školama osim što predaju znanje našoj djeci, provodeći s njima često više vremena nego roditelji, odgajaju njih i oblikuju njihovu svijest. Histerični, prosti i negativno nastrojeni profesori i normalnoj djeci mogu nanijet nesagledivu štetu a kamoli djeci koja već imaju u startu određene smetnje.“ (Udruga Buđenje Beata:04.07.2008. )
Problem je u tome da se takva djeca često smatraju neodgojenima, zločestima i bezobraznima. Često se pribjegava metodama koje odnos dodatno pogoršavaju poput kažnjavanja, zafrkavanja, odbijanja komunikacije itd. Dijete se nakon toga osjeća još i više povrijeđeno i ugroženo i ponaša se još gore. Roditelji se osjećaju sve gore, te zatim nastaju problemi i kod kuće i sve polako tone.
U ovih par redaka nadalje probajte naći barem neko privremeno rješenje za profesore:
1.) Komunikacija s roditeljima.
Komunikacija je izrazito bitna, pogotovo da niste na ratnoj nozi sa roditeljima. Probajte napraviti raspored: Dnevni planer, poruke između roditelja-profesora, izvješće napredovanja
2.) Budite fleksibilni
Teško je za objasnit, ali ovaj put se morate demokratski postaviti, ne autoritativno prema djetetu. Probajte naći neki zajednički jezik i kompromis, način na koji će dijete zadobiti barem minimalnu kontrolu nad sobom
3.) Nemojte kažnjavati dijete neprimjerenim metodama
Dijete samo po sebi nije krivo. Zapamtite to. Nije dijete, nego je poremećaj, stoga to dijete ne treba izbjegavati i izolirati jer taj problem stvarate još većim. Zamislite da izolirate dijete koje ima poremećaj vida, bi to bilo u redu? Ne, ne bi.
4.) Humor
Humor je najbitniji. Pa makar i crni. Stoga, glavu gore. Ukoliko ste uzeli za profesiju rad s djecom i mislili ste: „oh, pa to će biti jednostavno“ u krivu ste i radi takve pomisli ste iskreno zaslužili najmanje opasku, ako ne i otkaz. Djeca nisu tu da budu eksperiment vaše dosade, već su tu da budete dijelom njihovih života, da ih odgojite i da napravite neku razliku u ovom svijetu i napredak. Potrebna im je pažnja i razumijevanje, a ne kritika i ubijanje nade u život.
Patricija Biškup
