Ne da se raditi baš sa svakim učenikom. Verbalni, a rijetko i fizički konflikti između profesora i učenika u nekim situacijama znaju biti neizbježni. To jest, znali su biti. U ovom članku, zavirit ću u ropotarnicu povijesti kako bih vam prikazao povijesni pregled fizičkog kažnjavanja učenika.
Fizičko kažnjavanje učenika još je aktivno u mnogim državama svijeta, iako je većina europskih zemalja zabranila fizičko kažnjavanje učenika. U državama poput SAD-a priča je malo drukčija. Tamo savezne države same odlučuju o tome mogu li se kažnjavati učenici ili ne. Tako savezne države poput Alabame, Arkansasa i Texasa još uvijek dozvoljavaju fizičko kažnjavanje učenika, a države poput Californije, Nevade, Aljaske i Iowe su to zabranile tijekom godina. Još zamršenija situacija je u Australiji gdje se fizičko kažnjavanje dijeli na javne i privatne škole. Tako je u Queenslandu fizičko kažnjavanje zabranjeno već 23 godine, dok je u privatnim školama i dalje legalno.
Države poput Irske smatraju fizičko kažnjavanje kaznenim djelom te profesor koji provede to zlostavljanje može dobiti zatvorsku kaznu, a istu praksu provodi i Luksemburg. Međutim, u svakoj situaciji ima zamršenih stvari.
U Indiji, 17 od 29 županija hvali se činjenicom da je uvela zabranu fizičkog kažnjavanja u škole, no prijestupi te zabrane prijavljeni su više puta. Ista situacija je i s Japanom koji je 1947. godine zabranio fizičko kažnjavanje, no ono je i dalje prisutno. Procjenjuje se da je nad čak 10 tisuća učenika vršeno fizičko kažnjavanje svake godine, a ono se smanjuje svake godine, zahvaljujući nesretnom slučaju učenika koji se objesio jer ga je njegov učitelj tjelesnoga fizički zlostavljao.
U mnogim državama fizičko se kažnjavanje smatra normalnim dijelom obrazovanja učenika pa je tako u azijskim državama Burmi i Singapuru sasvim normalno kažnjavanje učenika.
Još od antičkih vremena, poznato je da su učenici bili fizički kažnjavani pa tako već u trećem stoljeću prije Krista grčki pjesnik Herodas spominje u svom djelu "Mime 3" dječaka čiji se hiperaktivan duh ne može srediti ni školskom kaznom. Prvi koji piše o tome problemu jest Plutarh, grčko-rimski biograf i esejist, u prvom stoljeću. On je, naime, izrazio zabrinutost prilikom fizičkog kažnjavanja djece uspoređujući kažnjavanu djecu s robovima. Međutim, u fizičkom kažnjavanju definitivno je prednjačila Sparta čiji pojam "spartanskog odgoja" možemo čuti i danas. Nerijetko su djeca bila fizički kažnjavana kako bi Sparta imala najbolju vojsku. I uistinu, iako je izgubila u povijesno važnoj bitki kod Termopila, uspjela je onesposobiti Perziju. Učenici su najčešće bili kažnjavani bičevanjem u ono vrijeme.
U srednjem vijeku situacija se nije nimalo promijenila. Naime, stajališta srednjovjekovne Crkve zagovarala su fizičko kažnjavanje pa je tako i srednji vijek bio više manje prošaran bičevanjima i maltretiranjem. Crkva je bila usko povezana s edukativnim ustanovama u ono vrijeme pa su njena stajališta uvelike utjecala na općeniti plan i program u ondašnjim školama. Međutim, Plutarh je isto imao svoje nadimke pa neki dužnosnici Crkve ipak nisu implementirali fizičko nasilje. Zato je u jedanaestom stoljeću sveti Anzelmo javno izrazio svoju zgranutost fizičkim kažnjavanjem, koje je u ono vrijeme bilo doista surovo. Naime, bičevanja su postala još okrutnija no što su bila u antičkoj Grčkoj i Rimu pa je učenik i znao dobiti 40 udaraca bičem, što je u najmanju ruku okrutno.
Trebalo je još neko vrijeme da se pokret otpora protiv fizičkog kažnjavanja ustanovi. Iako je engleski pisac Roger Ascham u 16. stoljeću jasno prosvjedovao protiv toga, najveći pomak napravio je engleski filozof John Locke koji je 1693. godine napisao knjigu "Misli o obrazovanju" u kojoj javno kritizira nasilje u obrazovnom sistemu. Iako nije to potvrđeno, velike su vjerojatnosti da je ovo djelo pomoglo poljskim službenicima u donošenju zakona koji zabranjuje fizička kažnjavanja. Naime, Poljska je prva država koja je zabranila tu strahotu, već 1783. godine, a zabrana vrijedi i danas.
Postupno i druge države počinju sa zabranama, izuzev par država Azije i Afrike koje i danas prakticiraju fizičko kažnjavanje. U Hrvatskoj je ta praksa i dalje zabranjena, iako su komentari na relevantne medije i dalje negativni prema toj zabrani. Međutim, učinci fizičkog kažnjavanja učenika ne mogu biti dobri te su u velikoj većini slučajeva kontraproduktivni.
