NaslovnicaŠkola je sigurno mjesto?
Array

Škola je sigurno mjesto?

Već je uobičajeno čuti izjavu učenika kako ne vole školu i da nerado odlaze na nastavu. Često takve izjave budu vrlo simpatične, ali i sami su učenici svjesni kako jedino školovanjem mogu ostvariti svoju egzistenciju i dostojan život. S druge strane, jeste li ikada čuli riječi nekog nastavnika da ne voli školu i svoje radno mjesto? Iako je takvo što rijetkost, ovih dana postaje nerijetka pojava.

Takve možebitne izjave nastavnika posljedica su stresa i pritiska pod kojim se nalaze upravo u zadnjim tjednima školske godine. Prošlih godina bili smo svjedoci ne samo pritiscima, već i napadima od strane roditelja na nastavnike. Vrgorački i kliški slučaj dovoljno ocrtavaju nezavidnu poziciju nastavnika u današnjem obrazovnom sustavu i društvu općenito. Uz izuzetno male plaće i često neadekvatne radne uvjete, teror pojedinih roditelja prema nastavnicima je „točka na i“, „kap koja je prelila čašu“ ili „iskra koja je zapalila vatru“. Još barem tucet narodnih mudrosti možemo izreći u ovoj situaciji, no ove tri dovoljno ocrtavaju stanje u kojem se nalaze nastavnici.

Posebno stresan vremenski period za nastavnike je od početka lipnja pa do popravnih ispita u srpnju. Posjeti roditelja najfrekventniji su zadnjeg tjedna nastave kada se zaključuju ocjene i kada je za mnoge učenike pitanje „proći ili ne proći razred“? Roditeljima su, doduše, prema pravilnicima onemogućene informacije zadnjeg tjedna škole, no ta odredba je mrtvo slovo na papiru.

Ipak, dolazak roditelja zadnjeg tjedna škole i ne bi bio problem kada bi dolazili kao partner nastavnika i škole u odgojno-obrazovnom procesu kroz koji prolazi njegovo dijete. Nažalost, sve je više roditelja koji istjeruju svoju pravdu na razne načine, od nuđenja mita do fizičkog nasrtaja na nastavnike. Upravo zbog potonjeg sarkastično se govori kako bi nastavnici kao dodatak plaći trebali dobiti naknadu za pretrpljeni strah.

Valjalo bi promotriti i postupke nadležnog ministarstva (MZOS) u slučaju kada njihovi djelatnici, u prvom redu nastavnici, koji se nalaze na prvoj crti bojišnice, budu napadni. Ogledni primjer je bila reakcija sada već bivšeg ministra Željka Jovanovića koji je, nakon napada na nastavnicu i njenu djecu od strane bijesnog roditelja, ubrzo stigao u Vrgorac. Jasno i nedvosmisleno je izjavio kako će se ubuduće napad na nastavnika tretirati kao napad na bilo koju drugu službenu osobu, primjerice policajca. No, do dan danas to se nije dogodilo. Ministarstvo obrazovanja je poslalo inicijativu Ministarstvu pravosuđa, ali ta stavka Kaznenog zakona nije promijenjena.

Možemo samo ustanoviti kako je lov na nastavnike otpočeo. Želimo li biti malo slikovitiji, lovostaj je proglašen jedino u prvom polugodištu iz jednostavnog razloga što se više u prosincu ne zaključuju ocjene. Možda je jedino rješenje nezaključivanje ocjena i na kraju drugog polugodišta. Svi bismo prolazili razrede i ne bismo morali ići na popravne, naši bi roditelji bili sretni i ponosni na nas, a nastavnici bi bili u potpunosti zdravi bez i jedne jedine ogrebotine.

Prijeđimo na malo ozbiljniji ton. Napad na nastavnika je uistinu težak prekršaj koji bi trebao biti svrstan u domenu kaznenog djela. Navedena ministarstva trebaju bolje surađivati i koordinirati se oko ovakvih važnih pitanja. Osim represije i strožeg kažnjavanja počinitelja (u ovom slučaju roditelja), trebali bismo poraditi i na prevenciji.

Prevencija je jednostavna – naučiti svoje dijete radnim navikama.

 

Leo Fel

Exit mobile version