Suicid – nerješiva psihička bolest

Ponovno zatvorena. Bez skrbništva. Bez doma i toplog zagrljaja, sjedim zatvorena u ženskom traktu Psihijatrijske bolnice za omladinu. Ovaj put mi nema izlaza. Nema roditelja koji bi došli u posjet niti prijatelja koji nije poput mene zatvoren ovdje. Sama čekam presudu. Maloljetnički dom, zatvor ili najbolje nade, skrbništvo. Niti jedna od tri opcije mi se ne sviđa. Ne sviđa mi se niti što ovu kolumnu pišem na papiru s olovkom čiji špic ne smije biti zašiljen , a iznad mene mora biti kamera da ne bih pokušala nanovo sama sebi nauditi na neki način. Gotovo su mi smješne mjere opreza. Ali moj labilan um trenutačno nije spreman za svijet izvan ove ustanove. Sama sam svjesna toga. Skrivati terapiju. Piti alkohol i drogirati se nakon prvog izlaska iz ove bolnice mi je bilo rješenje za psihičku oluju koja je kružila i viorila mojom glavom. Uništena od života kojim sam živjela, još uvijek držeći u sebi neizgovorene tajne i probleme na leđima prije tjedan dana sam pokušala ponovno. Štrik je bio tvrd na dodir, ali na mom vratu je bio poput pamuka. Mekan, zagrijan mojim tijelom ; nervozom i uzbuđenjem zbog onog što slijedi. Kap je pljusnula u čašu , a ja pod utjecajem narkotika u psihički labilnom stanju posegnula sam za jedinim rješenjem koje mi se tada učinilo ispravno. Ruke su mi se tresle. Suze su curile niz lice dok sam uže stezala oko vrata. Knedla u grlu me već počela stiskati, a stolica ispod mene se ljuljati. Trebao je trenutak da ju odgurnem, ali nisam imala snage. Spustila sam pogled u nadi da ću se sabrati, međutim otac je ušao u prostoriju. Koljena su mu pokleknula. Njegova rečenica mi je zarezana pod kožu kao niti jedan ožiljak koji sam dosad zaradila svojim neposluhom i petljanjem u život na koji su me upozoravali dok sam bila još balava klinka. Maknula sam uže s vrata. Stavila ocu ruke na rame i jednostavno se prepustila vrtlogu crnine da me odnese. Dan kasnije, probudila sam se ovdje. Pod budnim nadzorom već poznatih tehničara. Vidjela sam razočaranje i u njihovim očima. Razočarala sam sve oko sebe . Ali i sebe samu. Dodir tame me ovaj put sasvim obgrlio. Uzeo pod svoje okrlje i drži me dalje od ikoga. Mutnog uma, gutam knjige u kutu prostorije i držim se podalje od ikoga ovdje. U meni ključa bijes. Bijes potračenog života na psihičku nestabilnost koja se nije liječila i zbog koje živim odsad životom danas za sutra. Potakne li itko taj bijes, zacrnit ću sasvim iznutra.