Tjedan je prošao. Dva. Sredina je trećeg tjedna u ovoj ustanovi. Upravo sam imala posjet. No nije bilo Sunca. Samo tema za temom, srce ispunjeno pepelom tame za tamom. Uvijek pitanje „Zašto?“. Moje usne na svako takvo pitanje ostaju zatvorene. Kao noćima u snovima zašivene. Kažu da se snovi ostvaruju, ali što ako su oni stvarnost? Tableta za tabletom mi prolazi niz ždrijelo. Ruke se manje tresu. Jer ja iznutra otupljujem.
Ili to samo dobro skrivam?
Zaključali su me. Soba. Bjelina. Samo puka četiri zida, jedna kamera i jedan prozorčić. Kroz koji ništa ne vidim. Bila je to moja greška. Šavovi su na ustima popucali, a sva tama izašla iz mene. Šake su poletjele, a glave udarale o zid. I to sve mojom krivicom. Jer tko će drugi biti kriv ako ne ja ? Promatrala sam strop te klaustrofobične sobe. Jeza me hvatala, a strah se uvlačio u kosti. Nisam vidjela bjelinu koja mi odvraća pogled. Već sjenke. Tamne, crne i s usnama kao raljama. Tijelo mi se treslo iz mržnje, iz očaja, zbog tog šupljeg osjećaja bespomoćnosti. Opet sam prikovana. Opet me netko drži u čeličnoj šaci, a čak nije niti moj vlastiti mozak.Vrijeme je prolazilo. Vrata se nisu otvarala. Moje su šake već krvarile, a rupa u zidu počela je rasti. Međutim, ja sam ostajala bez snage. Ležeći na tom hladnom podu, osjećala sam se usamljenije nego ikad prije. Sve dok se vrata nisu napokon otvorila, a kroz njih ušao tračak svjetlosti. Snaga mi se vratila, bijes mi je proključao kroz krv kao nikada ranije. Stala sam oči u oči s tehničarom. Klecavih koljena, ali blještavih očiju. Nisam niti trebala prozboriti da mi se makne s puta. Mislim da je i on sam osjetio mržnju i bijes koji su proizašli iz straha. Jer najveći je čovjekov neprijatelj strah. A jednom kad uspiješ strah pretvoriti u osjećaj mržnje, nedodirljiv si. Uništavaš sam sebe, međutim okolina ti ne može ništa. Takva nedodirljivost je dvosjekli mač. S jedne te strane proreže,drugu poliže.
Sjedila sam sklupčana na stolici uz prozor. Oči su mi bježale s knjige na prozor s rešetkama koji mi je dozvoljavao vidjeti trunčicu prirode. Vanjskog svijeta. Onog od kojeg sam pokušala pobjeći, a on me kao karma strpao na mjesto puno boli i tuge. Osjećaj sigurnosti koji sam dosad imala ovdje je nestao. Kao vjetrom odnesen, odlutao je s tmurnim vremenom i kišom koja se vani spremala. Nekako mi je godilo gledati tu tamu. Imala sam osjećaj da me grli i ušuškava. Međutim čime? Ponudom da pošmrčem tabletu u ženskom toaletu ili izazovem još kakav nered. Mogla sam prigrliti tu tamu, ući u nju i zaboraviti sve oko sebe. Prepustiti se tom instinktu bijega, mržnje i zlokobne depresije. Ali nisam. Ne zbog okoline. Već sama zbog sebe. Zbog unutrašnjosti koja je ionako bila tmurna, crna i prazna. Znala sam da kada bih se zašuškala pod tu tamu ,ona bi me samo ponijela. Kao što je već jednom pokušala. I gotovo uspjela.
Kroz glavu mi je prolazilo nanovo, da barem jest. Da me barem ponijela do samog kraja. Možda se sad ne bih morala boriti. Možda sad ne bih morala biti zatvorena ovdje krećući se kao živući mrtvac. Radije bih bila skroz mrtva nego živjela ovakvim životom. Ali to je moja krivica. Nitko drugi osim mene i moje nestabilne psihe nije me doveo ovamo i uvukao ovakvu tamu u moju dušu. Dušu koju sam gotovo izgubila pod okriljem tame. I zbog koje sam svjesna da se trebam nastaviti boriti. Živjeti pa makar i s tom podmuklom, netrpeljivom depresijom u glavi.
