Odvajanje od obitelji na neko duže vrijeme većini petnaestogodišnjaka čini se kao noćna mora, udaljavanje od toplog obiteljskog gnijezda i odlazak u nepoznato – većina bi rekla ne, hvala.
Moja priča započinje još na početku 8. razreda kada sam uz veliku potporu roditelja odlučio srednju školu pohađati u Zagrebu, a s obzirom na to da sam oduvijek volio tehniku,od malih nogu rastavljao sam sve što bi mi došlo pod ruku, pa neuspješno ponovno sastavljao, odlučio sam upisati neku tehničku školu, a s obzirom na to da volim računala, izabrao sam gore navedeni smjer.
Većini mojih školskih kolega zamisao da pohađam srednju školu izvan Županje činila se smiješnom, no ja sam čvrsto odlučio da ću im dokazati suprotno, što sam naposljetku i učinio.
I dan danas sjećam se kako mi se lice ozarilo kada sam pročitao da sam primljen u dom, to mi je bio najsretniji dan u životu. Nakon toga uslijedilo je odbrojavanje dana do odlaska u dom. Na početku sam bio presretan, ali s vremenom, kako se približavao moj odlazak iz obitelji i odvajanje od prijatelja, postao sam pomalo pesimističan. Tek sam tada shvatio da sam napravio veliki korak u životu odlučivši se tako mlad i neiskusan odvojiti od obitelji i otići u nepoznat grad gdje nikoga ne poznajem.
Bilo je mnogo neprospavanih noći koje sam proveo razmišljajući o tome kako bi bilo najbolje da zaboravim tu priču o Zagrebu i da ostanem tu gdje jesam, iako sam znao da sam još prije 10 mjeseci odlučio ići putem bez povrataka. No, pretpostavljam da je to faza koju će svako proći kada donese tako veliku odluku u životu dok je mlad. Na svu sreću mene je ta faza prošla vrlo brzo i samim time vratilo mi se samopouzdanje da ću uspjeti u svojemu naumu.
I napokon, došao je taj dan, dan kada cijelu noć nisam spavao, a osjećao sam se tako odmorno i ushićeno. U 15 sati ušetao sam u ustanovu gdje ću provesti sljedeće 4 godine života. Odmah na početku bio sam vrlo zbunjen svim tim hodnicima, desecima novih lica kojima nikako nisam moga upamtiti imena i različitim naglascima. ,, O, Bože, gdje sam ja to došao!? ” No već sutradan situacija je bila mnogo bolja, većinu sam ostalih učenika upoznao, ali sva imena nisam ni do sada zapamtio.
Na početku su svi kao i ja dijelili isti problem, privikavanje životu u domu, buđenje u 7 sati i spavanje u 22 sata, 3 sata obaveznog učenja i točno određeno vrijeme kada se objeduje i kada se smije izaći iz doma. No, nakon malo više od tjedan dana već sam se priviknuo na kućni red i sa zadovoljstvom mogu reći da su se sva moja očekivanja vezana uz dom ostvarila.
Pored toga što sam upoznao na desetke novih ljudi, naučio sam podosta o njihovim običajima i njihovom načinu života. Daleko najteži dio boravka u domu jest dogovaranjes cimerima, gdje nikada niti jedan dogovor nije mogao zadovoljiti sve strane, ali i tu se navikneš da nekada budeš na gubitku, a nekada na dobitku.
S obzirom na to da sam društven, moj proces adaptacije u novu okolinu bio je vrlo brz, pričajući s ljudima o različitim temama jednostavno sam i zaboravio gdje se zapravo nalazim. Nakon 2-3 dana provedena u domu, prošao sam i to čudnovato „krštenje“, ovdje moram naglasiti da to nije ništa strašno niti ima fizičkog obračuna jednostavno moraš raditi smiješne stvari, a naposljetku ćeš se i sam sebi smijati.
Naravno, iako sam ovdje stekao mnoga prijateljstva te pronašao najboljeg prijatelja, iako mi je ovdje mnogo bolje nego u voljenoj mi Županji, fali mi obitelj i tamošnji prijatelji, no uvijek će u meni postojati nešto što će me vući nazad u Županju.
Svakako bih svima koji imaju priliku tijekom srednjoškolskog obrazovanja otići u učenički dom savjetovao da to učine, jer će tim postupkom učiniti veliki korak u svom životu, steći će mnogo prijatelja, a i sama atmosfera u domu uvijek je pozitivna. Uvijek se nađe netko tko zabavlja druge, a straha ne treba biti jer s vremenom sve dođe na svoje.
