Točnije, Zakon o obrazovanju i odgoju u osnovnim i srednjim školama od 2008., nekada se zvao Zakon o srednjem školstvu, zakon je koji, sasvim logično, definira kako funkcionira srednje školstvo u našoj državi. Pitanje je dakako, što je sve u njemu regulirano? Odgovor na to pitanje je više manje sve, od toga kako škole moraju biti ustrojene, do toga što se predaje u njima i na koji način. Nema baš puno mjesta za kreativnost, više manje sve škole istog “smjera” moraju predavati isti kurikulum na što sličniji način. Provodi li se to tako u stvarnosti? Teško, prvo sam kurikulum varira od regije od regije, pa od škole do škole i tako u nedogled, dođete do situacije gdje se neki maturanti bune jer oni u svom nastavnom programu u srednjoj školi nisu obradili pojedinog pjesnika, dok sam ja primjerice imao nepravednu prednost po pitanju znanja o Titušu Brezovačkom jer sam išao u gimnaziju, ne biste vjerovali, Tituša Brezovačkog.
Pitanje koje se postavlja samo od sebe u ovoj situaciji glasi :” Pripremaju li nas srednje škole za maturu, te ono što nas čeka nakon nje, to jest fakultete?”. Ja bih iz svoje perspektive rekao da sam za maturu bio posve spreman bez ikakvih skupih priprema u pojedinim privatnim učilištima, stoga mogu tvrditi da sam veoma zadovoljan sa srednjom školom koju sam završio. Doduše, meni je posve smiješna ta cijela situacija sa pripremama, jesu li one stvarno toliko neophodne? Roditelji plaćaju velike novce kako bi “osigurali” djeci uspijeh na maturi….koja varka, bar iz moje perspektive, dobar dio ljudi koje znam da su išli na te pripreme su tamo tako i tako provodili vrijeme na svojim “pametnim telefonima” , pogotovo onima sa profinjeno ugriženom jabukom na poleđini. Koja je poanta svega toga? Jedino pozitivno što vidim je činjenica da barem neki profesori koji ionako nemaju baš bajne plaće u svojim školama mogu zaraditi sa strane kako bi lakše preživjeli.
Mislim da je matura kao takva sasvim solidno sredstvo ocjenjivanja maturanata, ali postoji veliki nesklad između nje i onoga što joj prethodi. Kad uzmemo u obzir da jedan maturant može pisati maksimalno 6 ispita na državnoj maturi, a mjesec dana prije te iste mature mora učiti 14 predmeta u 4. razredu srednje škole…postavi se pitanje, što će to sve njemu? Svaka čast svim mojim profesorima, ja sam imao velik interes za dobar dio svojih predmeta, ali na kraju dana u ovakvom društvu, okrutnom i kapitalističkom, mene će jednog dana isključivo pitati ono što sam naučio na fakultetu, a 99% znanja iz srednje škole mi neće predstavljati ama baš ništa.
Promjena sustava nam je potrebna, djeca imaju previše informacija koje moraju znati i onda im se prigovara da štrebaju, to jest nauče za ispit i nakon toga zaborave, pa kako drugačije funkcionirati kad jedan dan moraš znati anatomiju čovjeka a drugi dan zašto Rommel nije bio na Normandiji kada je bio najpotrebniji? Školuju nas u svemu da bi na kraju postigli ništa, shvaćam da su gimnazije tu kako bi dale osnovno znanje o svemu na ovome svijetu, ali čak i u njima bi trebalo dati učenicima neko usmjerenje u zadnja dva razreda, kada su se naši interesi već polako formirali, netko možda neće biti siguran na koji će fakultet, ali bar će se moći fokusirati na prirodne ili društvene znanosti. Siguran sam da se nitko ne bi bunio da mora učiti samo prirodne ili samo društvene predmete, čast iznimkama koje interesira apsolutno sve.
Ostale stavke zakone, one koje se bave administracijom samih škola i pravima zaposlenika i učenika su više manje pravedne i dobre, ali sami kurikulum treba operaciju, i to ne samo površnu plastiku, kompletnu restauraciju. Problem sa preširokim gradivom i previše istoga se javlja već i u osnovnim školama, ali dolazi do izražaja u većem razmjeru tek kasnije.
Hoće li do promjena doći? U nekoj mjeri hoće sigurno, zakoni se mjenjaju gotovo svakodnevno, no hoće li se dogoditi kakva radikalna promjena? Nekako sam sa vremenom razvio određenu skepsu prema tome. Takve promjene trebaju jako puno vremena i dogovor na državnoj razini, jer teško da bi se mogle uistinu provesti tokom samo jednog mandata vlade.
Postoji li šansa da se dogovorimo oko ovoga svi skupa, kao narod, za dobrobit naših sadašnjih i budućih srednjoškolaca, pa sa njima i cijelog našeg budućeg društva? Nadam se da ćemo uspjeti.
