Hej, ja sam Ivona. Džepno izdanje sarkazma i povijesti ex-Yu bendova trenutno nedostupno na kioscima Tiska. Onu poznatu mladenačku nadobudnost da ću promijeniti svijet uspjevam manje-više zatomiti, zato ne očekujem da ćeš nakon ovog doživjeti katarzu, poželjeti se informirati o Hamletu u Mrduši Donjoj ili početi protestirati o azbestnim pločama na zgradama. Ne želim da misliš kako ja sad ovdje pametujem i da na popisu grijehova imam nulu pa si uzimam za pravo mudrovati. Ovo je moje iskustvo i jedino što želim jest da nekome koristi. Možda samo kao kratki tekstić kojim ubijaš dosadu ili kao nešto što će te ohrabriti. Ili nasmijati.
Da budemo načisto, ovo jest još jedan tekst o tome kako je okej biti drugačiji i pustiti selo neka priča, da uvijek ima ljudi koji vas prihvaćaju takve. Ali piše ga osoba koja nikad nije gledala Gospodara prstenova, ali zato zna sve epizode Smogovaca napamet. Ja. Koja nemam retro model levisica i chokere, Instagram obrve i fidget spinner, radije gledam hrvatske filmove nego strane, ne slušam Eda Sheerana, ali zato znam sve pjesme Prljavog kazališta. Slušam gramofonske ploče i nemam pojma tko je Aca Lukas. Čula jesam.
Srednjoškolci. Techno, Instagram obrve, poderane traperice. Masa koja je potpuno jednaka. Kao da su izašli iz tvornice. A onda dolaziš ti. Potpuno drugačija osoba. Moda ti nije jača strana, a ni techno nije baš po tvom ukusu. Podlegnuti ili ne? Misliš da je jednostavnije prepustiti se, bitno ti je da nađeš prijatelje, ne želiš dobiti etiketu čudaka. Normalna stvar.
Ali, zato ti ovo i pričam. Pogledaj Bebeka. Nadam se da znaš tko je on ili si bar čuo da postoji. Bebek se već više od 40 godina nigdje ne pojavljuje bez svojih sunčanih naočala.Koncerti, intervjui, emisije. Prepoznatljive, crne Ray-Ban naočale. Po suncu, kiši, snijegu. I to su uvijek te iste naočale. U međuvremenu, izašlo je nekoliko desetaka novih modela. U modi su bile naočale s drvenim okvirima, okruglim okvirima, sivim staklima… Ali on nikada nije promijenio okvire ili stakla. Sigurno su mu govorili da bi trebao kupiti nove, da mu ne stoje, da ove više nisu u modi, čudno ga gledali. Nije Bebek otišao iz Bijelog dugmeta jer su ga ismijavali zbog naočala. Svejedno su ga voljeli. Uklopiti se ne znači utopiti se u masi i postati ista. Uklopiti se znači da nađeš ljude kojima će biti super što umjesto bok koristiš ćao. I da se ne mijenjaš. Da imaš dio sebe potpuno drugačiji od onoga što se nameće. Neće to biti cijela generacija, cijeli razred, neće te svi prihvatiti. To i nije moguće. Pa ni Bebeka ne vole baš svi.
I zato je ovo za sve one koji su nesigurni, na prvom mjestu srednjoškolce s već ionako poljuljanim samopouzdanjem. Izrežite te ostatke kalupa u koji vas stavljaju, nosite šešire ako vam se sviđaju, gledajte Bitange i princeze ako ih volite i kad se budete predstavljali pred razredom, ne bojte se reći da ne volite Harryja Pottera. Nećete ostati sami.
Ja sam uklopljena. Ne među cijelom generacijom. Među nekolicinom prijatelja kojima je super kad im pošaljem oki-doki umjesto okej. Koji nemaju ništa protiv mog crvenog sjenila na očima. Nisam sama. Ni čudak. I još uvijek tako pišem. I šminkam se. Nisam prestala iako mi koji put nije bilo svejedno kad su se smijali. Pa još uvijek to rade. Nasmijem se i ja njima i pogledam ih sažalno. I sretna sam tako svoja. Stvarno jesam. A i Bebek je, dok čisti svoje naočale, sigurno.
Živio, pa šta košta da se plati!
