‘članak 28.
Države stranke priznaju svakome djetetu pravo na obrazovanje te će u svrhu
ostvarivanja tog prava postupno i na temelju jednakih mogućnosti za svu djecu.’
Članak je ovo Konvencije o pravima djeteta donesene 1989. godine kojim je svaka država obvezna svoj djeci omogućiti pravo na obrazovanje. Prema nacrtu novog Zakona o odgoju i obrazovanju u srednjim školama koje je predložilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, oni učenici koji bi zbog teškog nasilničkog ponašanja bili isključeni iz škole više ne bi imali pravo polagati bilo kakve razredne ispite niti se ponovno upisati u bilo koju javnu školu, za razliku od dosadašnjeg zakona koji je to omogućavao. Samom odlukom, mladim ljudima uskratilo bi se pravo na obrazovanje i osobni razvoj te bi se problemi samo gomilali slanjem takve djece na ulicu umjesto da im se pruži adekvatna pomoć te spriječi daljnje razvijanje problema. Također, samim time diskriminirana su djeca koja zbog imovinskog stanja ne bi bila u prilici priuštiti si večernju školu ili bilo koji drugi oblik školovanja.
U Hrvatskoj je postotak učenika koji nisu završili srednju školu manji od 2% što je jedan od daleko najnižih u Europi i dok ostale zemlje EU teže za spuštanjem tog postotka ispod 10%, naša zemlja očito teži za onim suprotnim, porastom broja mladih osoba bez završenog srednjoškolskog obrazovanja. Koja bi bila posljedica isključivanja takvih ljudi iz našeg obrazovnog sustava? Bi li oni ikada kasnije bili u mogućnosti pronaći posao, osnovati dom, obitelj, pružiti svojoj djeci ono osnovno, kvalitetno obrazovanje ili bi i ta djeca zbog lošijih uvjeta prilikom odrastanja bila predodređena za mizeran život?
Postoje brojne druge solucije kojima bi se problem nasilničkog ponašanja u mladih ljudi mogao spriječiti, a da ne zvuče i nisu toliko ekstremne kao ova kojom se mladim ljudima uskraćuje svaka prilika za napredovanjem u životu. predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Branimir Mihalinec, izjavio je kako broj problematičnih učenika nije toliko velik da bi se trebalo posezati za tako radikalnim mjerama te predložio osnivanje škola posebnih javnih škola na razini svake županije za djecu koja su zbog teškog nasilničkog ponašanja izgubila status redovitog učenika. Tamo bi se, individualno ili u malim grupama, prema njegovom mišljenju, efikasnije radilo s takvom djecom. Također je iznio prijedlog za uvođenje mjere privremene suspenzije problematičnih učenika iz škole na nekoliko dana.
Zaključno, moguće je donijeti kompromis između ove dvije strogo podijeljene strane u razmišljanjima samo je upitno koliko prilika treba pružiti učenicima problematičnog ponašanja, a na koji način stati takvom ponašanju na kraj uzimajući u obzir i prava djeteta s problemima i prava svih ostalih učenika u našem obrazovnom sustavu.
Hana Josić
