Ana Titlić i Toni Borevković: SVJETSKI USPJEH SPORTAŠA IZ ZLATNE SLAVONIJE

Sport ima veliko značenje za suvremeno društvo, privlačan je svim slojevima društva, a njegova globalna popularnost raste iz dana u dan. Zašto je to baš tako? Za razliku od ostalih društvenih događaja (npr. političkih), sportske događaje karakteriziraju jednostavnost, spontanost i zaigranost. Sport je pun napetosti koja proizlazi iz različitih neizvjesnih situacija i ograničenog vremena u kojem je potrebno pokazati i dati sve najbolje od sebe kako bi postigao najbolji rezultat te izašao kao pobjednik. Čak ni različiti jezici u sportu ne predstavljaju probleme u komunikaciji. Sport je svima razumljiv, svima je jasno tko je pobjednik, a tko je gubitnik. Kao takav, sport je postao važan element današnjeg života i suvremene kulture, koji stvara nove društvene norme i vrijednosti.

Potkraj 18. stoljeća, sport je u svijetu sve više počeo ulaziti u živote. Viši slojevi čuvali su svoju tradiciju jahanja i lova, a niži slojevi su ih, u svoje slobodno vrijeme, počeli oponašati bavljenjem različitim fizičkim aktivnostima, također se uvidjelo da je fizička aktivnost važna za čovjekovo zdravlje. Sport se sve više širio iz većih središta i glavnih gradova, sve do manjih ruralnih područja te tako došao do, meni srcu bliskog, Slavonskog Broda.

Slavonski Brod, grad od 50 000 stanovnika na sjevernoj obali rijeke Save, na granici s Bosnom i Hercegovinom, ne ističe se samo po svom industrijskom karakteru. U Slavonskom Brodu rođeni su poznati, nadareni sportaši koju su našu domovinu bezbroj puta učinili najponosnijom. Trenutno su, u Slavonskom Brodu, najpoznatiji sportovi nogomet i košarka, ali neizostavni su i drugi sportovi poput rukometa, boksa, karatea, gimnastike, akrobatskog rock ‘n’ rolla i brojnih drugih, u kojima su Brođani postigli zavidne rezultate.

Imala sam tu čast upoznati i provesti vrijeme sa osobama za koje je sport život. Upoznala sam osobe koje mogu biti pravi uzor svima nama, osobe koje su ostavile zavidan trag na ovom svijetu, osobe koje su unatoč svojim uspjesima ostale skromne i pune razumijevanja za druge.

ANA TITLIĆ, rukometašica

Ana Titlić rođena je u Gornjoj Vrbi pokraj Slavonskog Broda 1952. godine. Svoju karijeru započela je u Rukometnom klubu “Radnički” u Slavonskom Brodu, a svoj trag ostavila je i u zagrebačkoj „Lokomotivi“. Za reprezentaciju, na mjestu vratarke je odigrala 120 utakmica, sudjelovala je na mnogobrojnim međunarodnim turnirima, svjetskim prvenstvima, Mediteranskim igrama, pa čak i na Olimpijskim igrama. Titulu “zaslužnog majstora sporta” stekla je nakon osvajanja zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu održanom 1973. godine u Jugoslaviji, a potvrdila ju je 1980. godine, osvojivši srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Moskvi. Sudjelovala je i na Mediteranskim igrama održanim 1979. godine u Splitu, na kojima je osvojila zlatnu medalju. Godine 2021. otkrivena je brončana ploča s imenom Ane Titlić na glavnom gradskom trgu u Slavonskom Brodu.

U jednom intervjuu rekla je: „Čim se ujutro probudim tražim loptu!” Ana je sada i sa mnom podijelila svoja razmišljanja i sjećanja iz njenog „zlatnog razdoblja“.

S obzirom da ste iz okolice Slavonskog Broda koje je poznato, a pogotovo tada, kao ruralna sredina koja nije imala jednake mogućnosti za razvoj sporta kao npr. Zagreb, pogotovo za mladu žensku osobu u sportu. Kako je izgledalo Vaše sportsko putovanje?

Moji prvi sportski koraci započeli su Osnovnoj školi Vladimir Nazor u Gornjoj Vrbi. Svaki odmor bih čekala s loptom u ruci. U 7. razredu osnovne škole, na jednom natjecanju sudio je moj budući trener Gips, Ivica Brezić koji me je tada pozvao na trening u RK Radnički. Upravo u tom klubu započinje moja prava sportska karijera. Na jednom turniru u Karlovcu zapazio me trener Lokomotive, profesor Krešo Pavlin. On me pozvao, još u srednjoj školi, da s njima idem na turnir u Švicarsku. Sljedeće godine sam već bila prvi vratar RK Lokomotiva. Kod mene je put išao malo drukčije, sa 21 godinom sam prvo bila pozvana u A reprezentaciju, a tek onda u omladinsku reprezentaciju. Zahvaljujući trenerima koji su prepoznali moj talent i trud, u Zagrebu sam imala idealne uvjete za sportsku karijeru. Na meni je bilo samo da treniram, učim i ni o čem drugom da ne brinem.

Pamtite li svoje osjećaje nakon prvog poziva u reprezentaciju? Strah ili uzbuđenje?

Nisam bila svjesna ničega. Samo se sjećam da su me pozvali na međunarodni turnir u Srbiju, tada sam dobila priliku koju sam dobro iskoristila te postala dio reprezentacije jer se baš u to vrijeme reprezentacija pomlađivala i pripremala za Svjetsko prvenstvo 1973. godine. Ma nikakav strah, obučem dres i idem osvojiti svijet. Radila sam ono što volim, kada igram ne razmišljam ni o čem drugom.

Kakva su danas Vaša razmišljanja gledajući na Vaš uspješni sportski put? Biste li nešto promijenili? Što poručujete danas mladima?

Ništa ne bih mijenjala. Sport je nešto najbolje što se može preporučiti mladima. Poslije svega ostanu vam zanimljiva i lijepa sjećanja te velika i brojna vječna prijateljstva.

TONI BOREVKOVIĆ, nogometaš

Toni Borevković rođen je u Gornjoj Vrbi pokraj Slavonskog Broda 1997. godine. Karijeru je započeo u brodskom Nogometnom klubu „Marsonia 1909“, a nastavio u „Dinamu“ i „Rudešu“. Iz Rudeša odlazi u daleki Portugal gdje igra za „Rio Ave“, a od prošle godine novi je igrač portugalskog prvoligaša Vitorije Guimaraes. Ostavio je svoj trag i u Hrvatskoj nogometnoj reprezentacija U-21. Ovdje nije kraj, ispred Tonija je još puno godina truda i napornog rada. Toni je, samo za USRED, otkrio zanimljive činjenice mladog profesionalnog nogometaša.

Imali ste jako zanimljiv i turbulentan sportski put. Postoji li neki poseban događaj koji je do sada obilježio Vaš sportski put?

Izdvojio bih prekretnicu svog nogometnog puta. Odrekao sam se ugovora s Dinamom, izabrao teži put te potpisao za Rudeš. U tom trenutku to je bio veliki rizik, ali vjerovao sam u sebe i svoj odabir. Na kraju se ispostavilo da sam odlično odabrao jer mi je Rudeš dao priliku da pokažem što mogu.

Budući da je nogometni život vrlo dinamičan, padaju li Vam teško stalne promjene mjesta boravka?

Na promjene mjesta boravka se teško naviknuti. Teško je otići iz mjesta i okruženja u kojem se osjećaš ugodno i na koje si naviknuo. Kod svake promjene moraš početi iznova – traženje stana, upoznavanje novih ljudi. Mislim da je promjena mjesta boravka jedna od najtežih stvari u svijetu nogometaša.

Opišite svoj dan kao profesionalni mladi igrač u Portugalu.

Moj dan počinje buđenjem u 7:30, odlazim na Akademiju gdje doručkujem, zatim obavim trening te trening u teretani nakon toga. Oko 14h sam gotov s treninzima te odlazim kući na ručak. Ovisi o danu u tjednu, nekada poslije ručka imam individualni trening, a kada nemam iskoristim vrijeme za druženje sa zaručnicom i psom.

Ana Titlić i Toni Borevković pravi su primjer da se iz male sredine, uz puno truda, volje i rada, ipak može doći do svjetskog vrha. Kroz sport su nam danas otvorena brojna vrata u svijetu, a baš po uzoru na ove divne ljude i mi, mladi, trebamo biti uporni kovači svoje sreće.

                                              KRATKA BLIC PITANJA