Dom Majke Terezije u Zagreb počeo je djelovati davne 1979. godine. Sestre iz različitih dijelova zemlje postale su simbol borbe za život. Ako je nečiji život u opasnosti, one su na djelu, u blizini su potrebnima svojom pažnjom, ljubavlju i služenjem. U Domu imaju direktan susret s beskućnicima o kojima svakodnevno brinu, a imaju i prenoćište. Svaka sestra polaže četiri zavjeta: siromaštvo, čistoću, poslušnost i predano služenje najsiromašnijima među siromasima. Profesorice vjeronauka i etike Upravne škole Zagreb već dugi niz godina vode svoje učenike u Dom te bi se moglo reći da je to već počela biti i tradicija. Motivirale su i ove godine učenike koji su odlučili otići i volontirati.
Odlučili smo provesti dan u Domu te saznati kako je učenicima protekao dan te koje su sve dojmove stekli. Učenici su se odazvali ovakvoj vrsti volontiranja jer jako vole pomagati ljudima te su i prije sudjelovali u volontiranju. Smatraju da volontiranje ispunjava dobrotom i ljubavlju. Nisu imali pretjerana očekivanja, nego su samo išli s razumijevanjem i ljubavi. „Htjela sam nekome pokazati da je voljen i prihvaćen, bez obzira kakav je i što je.“ – rekla je učenica. Nisu očekivali da će ljudi biti toliko dobri, htjeli su vidjeti kakvi su to ljudi i kako se ponašaju tamo, pomoći beskućnicima te se upoznati sa sestrama. „U glavi mi je bilo samo da želim pomoć ljudima, što god se od mene traži da napravim, ja ću napraviti.“ Potaknula ih je profesorica te njene priče drugih učenika.
Njihovi zadaci bili su čistiti sobe, brisati prašinu, prati podove i sve ostalo što dolazi uz te poslove te pomagati u kuhinji i dijeliti hranu. Podijeli su se u grupe te je svatko imao određeni zadatak. Postoji mnogo situacija i osoba koje su ih emotivno pogodile. „Nismo očekivali vidjeti mlade ljude ovdje, koji su djelovali izgubljeno i prestrašeno, no opet s druge strane smireno jer su došli na mjesto ljubavi.“ Emotivno ih je pogodilo što su vidjeli sve te ljude koji su sretni s najmanjim sitnicama. Nadahnula ih je sestra Kristina te njen pristup prema svima. Na njoj se moglo vidjeti ljudskost te zahvalnost drugim ljudima, što danas najviše i nedostaje. „Davao sam hranu beskućniku, odnosno bolonjez koji se treba kuhati 5 minuta u vrućoj vodi, on mi je odgovorio kako nema vruću vodu te da dam onome tko ima.“
Ljudi koji tamo žive bili su presretni što pričaju s nama. Također ih je pogodilo to što je došla jedna gospođa koja je tražila svog prijatelja iz osnovne škole, koji živi tamo te se nadaju da su se susreli. Učenici su izvukli mnogobrojne poruke s ovog volontiranja. Neke od njih su: „Trebamo biti zahvalni na onome što imamo, krov na glavom, za jesti , za piti, a ne biti razmaženi. Koliko su ljudi tamo skromni, trebamo im se diviti. Ljudi će uvijek reći bude netko drugi pomogao, budi ti taj drugi koji će pomoći. Ne smijemo biti sebični, bahati, moramo biti zahvalni svojim roditeljima što su nam sve to pružali. Mi, mladi uvijek tražimo još, ne smijemo biti nezahvalni.“
Danas mladi na beskućnike reagiraju kao na neku „ružnu pojavu“ poput kiše i bježe od njih, okreću se kad ih vide, većinom jer neki traže utjehu u alkoholu ili nekim drugim opijatima pa možda zato misle da su opasni. „ Imala sam priliku razgovarati s nekoliko beskućnika, istina je da na prvi pogled izgledaju odbojni, ali to ih ne čini manjom osobom od drugih. Njihove životne priče su jako tužne, a prema meni su se ponijeli bolje nego osobe s kojima se svakodnevno susrećem i koje imaju sve u životu. Beskućnik će te prije pitati kako si, dati ti nešto, pružiti riječ utjehe jer znaju kakav je život, dok netko drugi ne bi.“ Učenici smatraju da ako smo u mogućnosti pružati pomoć treba pomoći, nije potrebno dati im novac, nego hranu, bilo što kako bi se osjećali bolje. Ovakvi domovi i prenoćišta trebaju biti sve češća te donirati onima koji drže takve domove kako bi i njima bilo lakše pomoći.
Odazovite se i vi ovoj akciji te postanite misionari ljubavi, upoznajte drugu stranu života, osvijestite se i djelujte s ljubavi!
