U Zagrebu 21. lipnja dogodila se strašna prometna nesreća na jezeru Bundek u kojoj su sudjelovali djelatnici Hitne medicinske pomoći i tri maloljetne osobe, od kojih je jedna teško ozlijeđena. Nesreća se dogodila nešto iza 22 sata, a vozač Hitne medicinske pomoći suočava se s teškom situacijom nakon što je nesretnim slučajem pregazio troje maloljetnika koji su sjedili kraj vozila na pločniku. Izvješće zagrebačke policije potvrđuje da su obaviješteni o nesreći, a očevid je u tijeku. Prema neslužbenim informacijama, vozač Hitne pomoći vozilom je pregazio tri maloljetnika koji su bili u blizini vozila na trotoaru. Vozilo Hitne medicinske pomoći bilo je na intervenciji na Bundeku zbog jednog drugog slučaja i nakon završetka intervencije kretalo se prema bolnici. Nažalost, vozač nije primijetio troje mladih osoba koje su mu bile u tzv. “mrtvom kutu” vozila, a teško vozilo ih je pregazilo. Nije sigurno jesu li mladi bili u alkoholiziranom stanju. Održan je prosvjed podrške vozaču Hitne medicinske pomoći, koji je uhićen i kojemu je određen istražni zatvor nakon nesreće. Vozač je na prosvjedu pročitao svoj iskaz u kojem tvrdi da nije namjeravao pregaziti nikoga i da nije vidio maloljetnike ispred vozila. Rekao je da je vozio brzinom od samo 3 km/h i da su svjetla na vozilu bila upaljena, dok rotirke i sirene nisu bile aktivirane jer nije bilo potrebe.
Tako su više-manje zvučali novinarski članci tjednima nakon nesreće koje sam čitala ležeći u bolnici čekajući operaciju i moleći se da moj prijatelj preživi. Bili su popraćena komentarima kao:
“Kome pada napamet sijediti na rubu ceste po noći.”, “Šteta da vozač nema revolver jer će ga tate i tako suditi kao krivca a mogao je barem društvo olakšati za tri i u vozilu četvrtog drogeraša.”, “Koliko je promila imalo ove troje koje se ispružilo baš pred vozilom, dok su im prijateljicu dovodili k svjesti?” i “to sve treba pobiti drogeraši jedni balavi”.
Osim očitih pravopisnih grešaka ostavljenih zbog autentičnosti koji upućuju na primitivne pojedince društva, stala sam razmišljati koji je razlog takvog iživljavanja bijesa nad maloljetnicima. Ovo nije napad na nevine građane koji su dobili samo jednu, netočnu stranu priče i uzeli ju kao istinu te definitivno nije napad na vozača hitne pomoći, nego na novinare koji su brže-bolje pisali šokantnu priču koja se može prodati. Jesu li novinari, cijenjeni ljudi kojima se moglo vjerovati, nekada sofisticirane profesije, pali toliko nisko da pišu bez istraživanja pod cijenu širenja dezinformacija?
I sada, uz dopuštenje kolega govorim za sve troje, ta je nesreća bila traumatično iskustvo za nas. Tog 21. lipnja bio je zadnji dan škole. Želeći proslaviti kraj školske godine, otišli smo na jezero Bundek gdje se svake godine ljudi okupe da slave kraj školske godine. Tamo smo sjedili na travi na deci za piknik i pričali. Bili smo nekoliko metara udaljeni od grupe djevojaka koje su završile osmi razred osnovne škole. Naravno, slavile su uz alkohol kao i svaka generacija prije njih, a o etičnosti toga da djeca od trinaest godina piju neću ni započeti. Ali svatko se mora prvi put napiti, i tako se jedna od tih djevojaka napila i ostala bez svijesti. Mi smo kao stariji i donekle odgovorniji skoro punoljetni ljudi priskočili u pomoć. Međutim, kada djevojka nije reagirala i pokazivala znakove trovanja alkoholom, pozvali smo hitnu pomoć. Kada smo ju predali medicinskom osoblju hitne pomoći, vratili smo se na svoju deku i nastavili pričati 30-ak metara dijagonalno od vozila hitne pomoći. Bili smo okrenuti tako da nismo vidjeli vozilo koje je išlo ravno prema nama, a pretpostavili da će se vratiti od kamo je i došlo, šljunčanim putem. U početku nisam ni shvatila što se dogodilo, u jednom trenutku smo sjedili, pričali i držala sam prijatelja za ruku kada sam osjetila da ju je stisnuo, zatim naglo pustio, a onda sam se našla pod vozilom. Maknuli su vozilo i pomaknuli me što dalje od njega kako bi ga pokušali spasiti. Dok sam ležala na tlu sa slomljenom kralježnicom i zdjelicom, gledala sam kako mi reanimiraju najboljeg prijatelja. Pokušala sam dopuzati do njega vrišteći na sve oko sebe da ga spase. Tada su me odnijeli u vozilo hitne pomoći i tjedan dana bila sam uvjerena da je to bio zadnji put da ću ga vidjeti. Inače nasmijanog i vedrog, nisam mogla podnijeti pomisao da ga zadnji put vidim u toliko boli. Podrazumijeva se, dakle, da smo bili trijezni toliko da možemo sabrano nazvati 112, pričati s njima, objasniti situaciju, izmjeriti djevojci puls i dati potrebne informacije tehničarima kada su je pregledavali. Također se u svakom članku spominje trotoar. Mi smo, naime, sjedili na travnjaku nedaleko od grupe ljudi koja je također sjedila na travnjaku zato što je prirodno da se tamo sjedi od kako znam za sebe. Ako nas se za išta može kriviti, to je da smo krivo pretpostavili putanju vozila, što nije uvid u našu osobnost niti polog za vrijeđanje.
Mi tjedan dana nismo znali hoće li naš prijatelj preživjeti. Tih smo tjedan dana ležali sa ozljedama po različitim bolnicama zato što su nas razdvojili nakon nesreće, s minimalnim kontaktom i informacijama o drugima. U tom emotivnom stanju trebala nam je podrška. No najlakše je, kao što su mediji napravili, okriviti djecu koja se ne znaju i u krajnjem slučaju ne mogu obraniti. Naoružani dezinformacijama i skriveni iza ekrana, krenuli su komentari koji prikazuju najsurovije i primitivne reakcije ljudi. Onakve koje izlaze samo kada znaju da su zaštićeni plaštem anonimnosti. Čovječanstvo je još jednom pokazalo koliko neempatično i egocentrično može biti.
Time još jednom pitam novinare, vrijedi li biti prvi koji će objaviti priču pod cijenu uništavanja tuđeg mentalnog stanja? Mi i danas hodamo s tim komentarima, oni su na nama kao stalni podsjetnik najgoreg dana naših života. Dana kada nismo znali hoćemo li se opet vidjeti.
