Baretićev imaginarni svijet starih Trečićana 

Novija hrvatska književnost kao da mnogima nije previše poznata. Fokus je naravno na starijim začetnicima naše literarne umjetnosti što katkad dovede do zanemarivanja suvremenih tvoraca novog vala književnosti ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Jest da je stara književnost dobro poznata svima i obrađuje se desetljećima, odnosno stoljećima, te je i više cijenjena, ali zašto ne bismo dali priliku mlađim spisateljima koji se nastavljaju gegati stopama svojih prethodnika?

Osmi povjerenik iliti jedan od najuspješnijih hrvatskih romana 21. stoljeća

U tom novom valu suvremene hrvatske književnosti našao se i Renato Baretić. Naš Renato je novinar, pisac, glumac i scenarist koji je objavio tri romana (uz Osmi povjerenik to su Pričaj mi o njoj i Zadnja ruka), dvije zbirke poezije i jednu slikovnicu. Kao novinar prošao je kompletnu transformaciju počevši od početnika u gradskoj rubrici dnevnih novina pa sve do pisanja kolumni za neke od najvećih novina u Hrvatskoj kao što su Večernji list, Slobodna Dalmacija i kontraverzne satirske novine Feral Tribune. Osmi povjerenik njegov je prvi roman koji ga je doveo do vrha ljestvice dobrih hrvatskih djela.

Došavši do ove knjige putem zadanog lektirnoga djela ove godine, nisam imala ni djelić ideje u što se konkretno upuštam. “Hoće li ovo biti politički roman (sudeći po naslovu) ili nešto potpuno drugo?” pitala sam se. Koliko god nastojim izaći iz kruga takvih osoba, ja sam jedna od onih koji doista sude knjigu po koricama i ne mogu si pomoći. No naravno, to ne znači da neću pročitati knjigu, nego upravo suprotno – stvaram si svoj osobni uvid prije čitanja. Imajući to na umu, knjiga mi se, za razliku od vlastite odbojne predodžbe, uistinu mnogo svidjela.

(Ne)slavni Siniša 

Sve počinje dolaskom osmog povjerenika vlade na najudaljeniji naseljeni otok u Hrvatskoj, Trečić. Siniša Mesnjak političar je koji djeluje u Zagrebu, no nakon namještenog  katastrofalnog skandala kojeg mu priređuje politički suparnik, premijer mu naređuje da ode na Trečić na dvije i pol godine s ciljem uspostavljanja lokalne uprave i samouprave, ali i da

bi se na neko vrijeme maknuo iz javnosti. Shrvani Siniša iza sebe ostavlja luksuzni Zagreb i partnericu Željku te odlazi na mjesto gdje nema niti signala niti previše žena. Osim par baba.

Dolaskom na brod upoznaje Tonina (glavni sporedni lik u knjizi, kasnije će postati Sinišev najbolji prijatelj), koji ga upoznaje sa kulturom Trečića gdje su nastanjeni isključivo starci. Siniša, užasnut činjenicom da stanovnici toga otoka odbijaju bilokakav oblik uspostavljanja i provođenja vlasti, i koji pričaju trečićanskim dijalektom kojeg on uopće ne razumije, daje sve od sebe kako bi nagnao starce da osnuju nezavisne liste i započnu izbore kako bi što prije mogao završiti s poslom i vratiti se u Zagreb. No naravno, dedeki se ne daju, stoga Siniša krene pucat po šavovima.

Najsmješniji dijelovi knjige ističu se kada Siniša dolazi u doticaj s bosanskim imigrantima, Selimom Ferhatovićem i porno-glumicom Zehrom (Pohotna Mrvica). Baretić je na simpatičan i kompletno komičan način uspio vjerodostojno prikazati, odnosno na papir prenesti savršen bosanski dijalekt. Svaka njihova rečenica koju bih pročitala dovodila bi me do neobuzdanog smijeha koji bi rezultirao sve bržim upijanjem knjige. Baretićeva sposobnost imitiranja naglasaka i razgovora ovoj knjizi daje potpuno drugu dimenziju.

Čekaj… Trečić?

Ako još niste shvatili, Trečić ne postoji. Ne postoji ni trečićanski dijalekt koji se na trenutke čini toliko stvarnim da nas natjera da se zamislimo, ali ne, Baretić je izmislio kompletni otok, ljude i govor. Postoji dakle, otok Prvić u Hrvatskoj, ali ne postoji i Drugić i Trečić koji se konstantno spominju.

Otkrivši da je cijeli otok izmišljen, mijenja se cijelu dinamiku knjige. Kao prvo, cijeli taj jezik se čini toliko realističan, odnosno način na koji ga Baretić predstavlja. Također je i jedan od glavnih motiva u knjizi te je prikazan kao bitna karakteristika otočana. Čitajući cjelokupne rečenice napisane takvim govorom, vidi se da ovakav pristup književnom djelu zahtjeva određenu dozu talenta, koju je Baretić sasvim lijepo istaknuo.

Siniša, okarakteriziran kao nestrpljiv, isfrustriran, nervozan, živčan i suviše vulgaran, ne podnosi ideju nepoznatog govora te jedva shvaća što drugi govore. Ne snalazi se među mještanima te ovisi jedino o Toninu, koji mu prevodi skoro svaku rečenicu. No, polako prelazeći preko stranica možemo vidjeti da se tijekom svojeg boravka na otoku Sinišev karakter promijeni te on postane svjesniji dubljih međuljudskih odnosa koje je prije odbacivao, a shvaćamo po tome što Tonina naziva najboljim prijateljem i konstantno govori koliko je zahvalan na njemu. Njihov odnos uistinu je jedan stabilni i dosljedni motiv u cijeloj knjizi.

Politički ili nepolitički roman

Da bismo odredili kojoj vrsti zapravo pripada ovaj roman, moramo prvo definirati pojam političkoga djela, odnosno romana. On obuhvaća zauzimanje političkih stavova kojima osigurava postojanost i autoritet – možemo jasno razaznati ključna politička stajališta pisca. Toga u ovoj knjizi uopće nema. Mi ni u jednom trenutku ne saznajemo niti jedan politički stav ili orijentaciju (niti se ona nameće), koja bi bila presudna za stavljanje etikete političkog romana. Dakle roman je obično fikcijsko djelo prožeto raznim intrigantnim likovima i zanimljivom radnjom.

No uvijek možemo djelo aktualizirati i povezati s današnjom politikom. Zadnjih nekoliko tjedana cijela Hrvatska je napeta zbog situacije s popisom stanovništva, tj. šokantnim niskim brojkama koje su se ni od kud pojavile i zaprepastile Hrvate. Budući da sam razvlačila ovu knjigu u vrijeme kad je taman izašao konačni broj, nisam mogla se ne zapitati kako bi, da Trečić u teoriji postoji, ljudi došli popisati te starčeke. Odcijepljeni od ostatka Hrvatske te posjedujući vlastiti dijalekt, tko bi njih popisivao? I tko bi ih na kraju razumio? Je li bi ih se uopće netko sjetio?

Je li Trečić utopija, idealni svijet namijenjen isključivo za određeno stanovništvo, Baretić nama ostavlja na razmišljanje. Faktori su svi tu – nemaju uspostavljenu vlast (za koju se u ostatku svijeta mnogi bore da bi ju stekli), nisu zahvaćeni modernom tehnologijom (budući da nemaju signala) što nekima zvuči kao idealan i slobodan život, dok nekima predstavlja očaj jer su odrasli sa svim čarima tehnologije. No, upravo ta tehnologija koju oni toliko odbijaju kasnije će biti ključna metoda kojom će Siniša napokon uvesti reda na ovaj mali otok. Htjeli mi to ili ne, današnja tehnologija omogućava nam stvari koje ljudi prije nekoliko desetaka godina nisu mogli ni zamisliti; gledati vijesti iz cijelog svijeta ili komunicirati s obitelji, što je upravo ono što je Trečiću najpotrebnije.

Po meni, Trečić nije ni blizu utopije. Predstavljen je kao neki otok koji krši sva vladina pravila i živi po svome, no ne smatram da su ljudi na tom otoku uistinu sretni kao što se prikazuju. Otac koji vidi svog sina jedanput ili možda dvaput u životu, žena koja vjeruje aboridžinki da joj je sin preminuo jer se ne može čuti s njim i jadan Tonino koji se svaki dan trga između svojeg oca i ostalog stanovništva da im pomogne samo apostrofiraju koliko je sve na tom otoku mizerno i zaostalo. Trečićanska utopija je mit, lažno predstavljanje i odvlačenje pažnje s glavnog fokusa knjige (Siniše), koje je skriveno ispod debelih slojeva apstraktne izmišljotine i pretvaranja.

Tu je i Salajev film

Zbog velikog uspjeha romana snimljena je i filmska adaptacija iz 2018. godine u režiji Ivana Salaja. U ulozi Siniše našao se poznati kazališni glumac Frano Mašković, a s njim su set dijelili i ostale face hrvatskoga filma kao Borko Perić, Goran Navojec, Filip Šovagović i preminuli Ivo Gregurević.

Filmu nažalost nedostaje mnogo detalja koji su ovu knjigu činili duhovitom. Dosta je razvodnjen i monoton, na trenutke nezanimljiv i bljedunjav. Po meni je neuspješno prikazao likove i izostavio njihove bitne karakteristike, npr. liku Zehri oduzeo je najvažniju osobinu, a to je da je duhovita ekstrovertna Bosanka i pretvorio ju u sramežljivu strankinju te je izrezao pola važnih i ključnih dijaloga. Film kao takav nije u potpunosti loš, nego jednostavno ne paše nakon čitanja knjige poslije koje dobijemo cjelokupan doživljaj.

Još jednom bih istaknula koliko je knjiga humoristična i zabavna. Knjigu prate snažni vulgarizmi koji će nekima možda i zasmetati i pokvariti im dojam, a neke će nasmijati do suza i zaokružiti cijelu priču. Baretić putem ovog djela predstavlja i same Hrvate i njihove međusobne, nekad neljudske odnose te se poigrava s geografijom i povijesti što rezultira jednim sjajnim hrvatskim romanom i zaslužuje mjesto na top listama.