Što kada dječja zezancija prijeđe mjeru? Što kada najmlađi članovi društva nisu svjesni koliki utjecaj ostavljaju jedni na druge? Jesu li zaista potrebne tragedije da bi nam otvorile oči? Što ako još nije kasno za promjene, ali sutra već bude?
Da morate odabrati jednu knjigu koju svatko mora pročitati, koja bi to bila?
Ja bih odabrala “Pokajnika” autorice Milene Mandić. Iako sam čitala mnoge vještije napisane romane, ovo je priča koja jednostavno mora biti ispričana. I mora se pričati opet, i opet, i opet.
To je priča o dva dječaka – Ivanu i Duji. Dva vršnjaka koji su trebali biti prijatelji, a ne zlostavljač i njegova žrtva. Jedan od njih shvatio je to godinama kasnije i od tada se kune da bi dao sve što ima samo da može vratiti vrijeme.
“Pokajnik” je djelo koje sam prvi put pročitala kao lektiru u osmom razredu. Ponovno sam ga uzela u ruke prije nekoliko mjeseci i mislim da ću s vremenom to učiniti bar još jednom. Može se pročitati u nekoliko sati, ali trag koji ostavlja nemoguće je izbrisati. To je jedna od onih knjiga koje vam slome srce, a vi ste im zahvalni na tome. Da bi se opisao način na koji ova knjiga mijenja svijet, potrebna je još jedna knjiga pa preporučujem da pročitate ovu koja je već napisana.
Djelo je napisano na jednostavan način, namijenjeno prvenstveno osnovnoškolcima. Autorica je obična građanka koja radi običan posao u običnom mjestu negdje u Dalmatinskoj zagori.
Ovu priču pripovijeda nam Ivan. On dolazi iz imućne obitelji i dobiva svaku stvar koju poželi. Njegov suparnik Duje ima jedne hlače i jednu majicu koje sam pere i krpa, kuću koja je gotovo ruševina, bolesnu majku i sav teret svijeta na svojim mršavim leđima. To je sve što on posjeduje. Kao da mu život nije dovoljno gorak, Ivan ne propušta priliku da mu se naruga jer je malen, siromašan, slab i tako dalje. Ivan ima mnoštvo prijatelja koji s njim smišljaju kako napakostiti Duji te im je on omiljena zanimacija kroz cijelu osnovnu i srednju školu. Duje trpi bez prigovora. Mogao se požaliti. Mogao je pokušati uzvratiti, ali nije. Cijelim romanom provlači se pitanje Zašto?, a odgovor koji dolazi pred kraj djela slomit će vas.
Poruka ove knjige jasna je – vrijeme se ne može vratiti, a neki naši postupci mogu nas proganjati zauvijek.
Što kada dječja zezancija prijeđe mjeru? Što kada najmlađi članovi društva nisu svjesni koliki utjecaj ostavljaju jedni na druge? Jesu li zaista potrebne tragedije da bi nam otvorile oči? Što ako još nije kasno za promjene, ali sutra već bude?
Svjesni smo da se priče slične ovoj pišu i u stvarnosti. Zato su nam potrebne ovakve knjige. Zato nam je potrebna pravodobna i kvalitetna edukacija o posljedicama vršnjačkog nasilja. I zato govorimo o ovakvim temama.
