Tko sam ja? Pitanje koje si i ja sama postavljam svakodnevno. Međutim ovdje je moje ime i prezime sasvim nebitno. Niti je značajno za ovaj dnevnik. Ali što sam ja možda je pitanje na koje bih zaista trebala odgovoriti. Ja sam srednjoškolka, napola. To napola kažem jer me u školi ima svake druge srijede i četvrtka, ponekad i utorka. Ako ugase grijanje u domu, dođem i tada. Škrtci.
Ove godine upisala sam treći razred srednje. Iskreno, nemam pojma kako. Kao što kažem nemam baš dobru naviku dolaženja u školu. Mislim nije da se ne trudim. Dođem ja tu i tamo čak i kada nije jedan od gore navedenih dana, čisto jer mi ponekad i dosadi prepirati se sa starcima o svemu tome. Fakat znaju ljudi biti naporni. Držim ja tu dobre ocjene, nije da sam totalna propalica, za jednu gimnazijalku je sasvim solidna prolaznost, međutim ti ljudi imaju neku svoju briju u glavi većinu vremena. Ne vrijedi se prepirati s njima niti im govoriti izostanem li. Pouzdam se u onu dobru staru poslovicu "Što netko ne zna, ne može mu naškoditi" il' tak neš, šta ja znam. Većinom ništa, osim dobro srolati. A bome ne znaju niti oni, barem do kraja svake školske godine.
Džamija i njene radosti
Guzica mi je trnula na stepenicama džamije. Već sam mjesec dana u Zagrebu, a još uvijek se nisam prilagodila tome da je škola već počela. Nije da ću učiniti to u skorije vrijeme, ali ono čisto da napomenem. Rasvjeta mi je parala već ionako skupljene oči dok sam škiljeći rolala. Ruke su mi se tresle, a ništa bolja nije bila niti Metalka. Trljala je ruke jednu od drugu , što od isčekivanja topa , što od hladnoće koja nas je shrvala. Ovih dana je fakat hladno. Da slušam staru i nosim potkušulju, možda ne bih sada izgledala kao oronuli mrtvac na samrti, balavog nosa. Brijem da je jedino što je odavalo tragove života bilo to šta sam pomicala prste i oči.
" E kaj je s onim malim?"
" Ma s kojim ?"
" Ma onim tu s džamije. Frčkavi dečko kaj god ."
" Pa živ je."
" Nemoj reć'." Metalka se zapravo ponekad i znala našaliti iako izgleda kao preinaka Darth Vadera. Bez zezancije.
" Ah, pa isplanirala sam ja već sve. Od prvog dejta pa do pjesme na vjenčanju i prvog imena balavca. Jedino što nam je zapravo ostalo jest da se upoznamo. " tražila je to.
" Tis glupa." Klimnula sam glavnom i promrmljala moguće.
" E a staj s Farićem? Još u igri? " njih dvoje su bili najfakinljepši par ikad. Iako bljucnem svaki put kad ih vidim kak se grljakaju. Fakat moram priznati da si dobro pristaju.
" E doro da si me sjetila. Moram po gumice za sutra. "
" Samo pazi da vam odgajatelj ne uleti u sobu. Nemaš tak dobru guzicu da ti zbog nje oprosti što odlaziš na muški kat. " pokupila sam srednjaka.
Babe u tramvaju i topla desetka
Sjedajući na tram6 u ušima mi je tutnjao Tram11. Kao da mi tutnjave nije bilo dosta u glavi neka baba se nasadila taman kod ulaza i laprdala o tome kako su današnja djeca neodgojena, nepristojna i ostali sinonimi. Metalka je pokušavala začepiti desetku dok se tramvaj pomicao. Neuspješno. Bila je usredotočena na taj čep kao da je zadnje blago svijeta. Trenutačno je i bilo, jer nismo imali više prebijene pare u džepu,a večera u domu je davno prošla. Tješim se time da je piva hranidbeni proizvod. Svaki put kad je pokušala zavrnuti čep nekak bi joj završio u krilu. Iskreno samo je njena koordinacija bila trenutačno spigana, ali želim kriviti desetku jer je to po meni najgora piva. Ali čuj krizna su vremena, nismo imali za poštenu kiflu , a kamoli za neku bolju pivu.
" Dovraga." Kako su minute prolazile,ona se i dalje mučila,a meni je u jednom trenutku odlanulo. Istrgnula sam tu glupost iz njenih ruku i sama pokušala zavrnuti taj čep, ali očito niti moja sposobnost izvođenja „kompliciranih“ zadataka u tome trenutku nije bila baš najbolja, pa je tako ono malo pive što je ostalo, završilo babi po cipelama. To kreštanje mi i dalje zvoni u ušima.
" E a da mi izađemo. Kaj ti veliš?"
" Mhmm,ma da. Baba je sam glupa. Nismo mi krive. Boca je bila zasigurno pokvarena."
" Sigurno je to." Pogledale smo se i počele urlati od smijeha.
Sljedeći tramvaj smo čekale još dvadeset minuta. Debelo smo kasnile u dom.
Test iz psihologije
Prvi sat mi je počinjao za deset minuta. Imala sam točno toliko da srknem kavu i smotam još jednu cigaru. Naravno mogla sam ostati još i koju minutu duže, ali moj prvi sat je po školskom satu bio početak drugog, čak i na one rijetke dane kada bih se sjetila da zapravo još uvijek idem u školu. Ma koliko god rano me probudile cimerice uvijek nekako uspijem zakasniti na prvi sat. A netko se sjetio ove godine staviti nam sve prve satove neke ful loše profesore, koji su sposobni preskočiti po tri stepenice odjednom samo da stignu doći 30 sekundi prije zvona i zaključati nama vrata. Ma nemoj, a u tramvaju ih pola nemre stajati jer imaju reume od '78. Ostale psovke mi je zaustavilo zvono mobitela.
" E. Šta oš?"
" Mamu tvoju. De idemo na pivu."
" Nemrem sad. Pišem neku glupost iz psihologije. " kao što kažem, pokušavam održati kakvo takvo stanje u školi što se ocjena tiče. Poprilično sam sigurna da mi se ono babino " Cuclat ćes smežurane, ne budeš li učila." dobro usjeklo u glavu.
" Jazavka. "
" U 11 u Zvuku. Ide Mršo isto."
" Ponesi rizle. "
Upala sam minutu prije zvona u razred. Profa je već stajala kod vrata i gledala u kvaku. Kroz glavu mi je prošla slika lešinara iznad svježeg krvavog mesa. Fuj. Dok sam sjedala na mjesto u istom trenutku se oglasilo zvono, okretaj ključanice i glasan prasak na vratima. Netko je zakasnio. Pogledom sam prešla učionicu i shvatila da je to Mimi. Super. Nemam sad od koga prepisivati. Profa je počela dijeliti testove, a s testovima je počelo i meškoljenje. Izgleda da će testove ovaj put biti malo teže riješiti. Pogledavši svoj, nade sam počela polagati u prirodnu katastrofu ili požar do kraja sata .
" Za vraga. Dobiću dva. " laže. Dobiti će kulju, ali nisam ništa željela komentirati. Čisto da joj ne kvarim taj entuzijazam kojim je zračila. Mršo je jednostavno glupa. I to ne iznosim kao neku uvredu, već samo ovako činjenički. Jedini razlog zašto je ona još uvijek u gimnaziji je taj što se uvijek nekako uspije izvući iz svega. Veliki je plus i to što joj je stari kao neki odvjetnik, faca u tom svijetu pompoznih odjela i uglancanih cipelica. Šteta što mu je kćer vjerojatno najveći narkoman kojeg ja znam. Bez šale.
" Ajmo na pivu."
