Maturalac u srednjoj školi, osim što je posljednje zajedničko putovanje s prijateljima iz razreda, jedinstven je po tome što se zbližite s prijateljima kao nikada do sada. Upravo tada nastaju najljepše uspomene i većina tada po prvi put osjeti kako je to biti sedam dana ''na svoju ruku'', bez nadzora roditelja, u stranoj zemlji i još uz to s najboljim prijateljima.
Prvi dan
Naša mala avantura započela je 30. 8. oko 20 sati kada smo se, jer smo iz Splita, uputili na brod za Anconu. Dok je brod lagano isplovljavao, neki su zasjeli u sjedala, a ostali su (među njima i ja) šetali po palubi i uživali u pogledu na najdraži nam grad. Kada nam je istraživanje palube dosadilo, pokušali smo malo odmoriti u aviosjedalima, ali ta sjedala bila su toliko neugodna da nije bilo moguće odmoriti ni sekunde. Negdje oko pola noći, zajedno s ekipom, odlučila sam otići na najvišu palubu gdje su bili učenici susjednoga razreda. Tu smo pjevali, puštali glazbu, plesali, glupirali se… Jedna u nizu nezaboravnih večeri, mogla je početi.
Noć. Gdje god da smo se okrenuli, nije se vidjela obala i osjećala sam se kao nasred oceana. Odjednom se čula glasna glazba s prve palube. Budući da nije bilo smisla pokušavati zaspati, znatiželjno smo krenuli u potragu za tim ''partijem''. Kada smo napokon našli izvor zabave, imali smo što i vidjeti. Hrpa bakica i djedica pleše na lude ritmove ''talijanskih cajki'', kako smo ih mi nazvali. Naravno da to nisu bile cajke, ali imale su jako živahan ritam, nešto u stilu ''Maccarene''. Dok smo mi tako gledali u čudu taj divlji penzionerski party, jedan djedica viknuo je: ''Andiamo ragazzi! Danza con me!''
Nismo puno razmišljali i odmah smo počeli plesati s njima. Iznenadili biste se koliko su ti stari ljudi vitalni i kako su bolje plesali od nas. Nikad se više nisam naplesala u životu kao tada. A kako i ne bih? Nisam smjela od srama reći da već polako padam u hipovolemijski šok dok bakica pokraj mene žari i pali plešući cha-cha-cha.
Party je završio u pola tri, a ostatak noći nismo uspjeli zaspati pa smo zoru odlučili dočekati na brodu. Poseban je osjećaj gledati rađanje sunca iz nepreglednog morskog plavetnila. U trenutku kada sam skoro zaspala, probudio me parlafon i obavijest da je već 6 sati te da dolazimo u Anconu.
Drugi dan
Već prvim pogledom na infrastruktru grada, moglo se primijetiti da smo u Italiji. Kuće imaju žućkaste fasade što je skroz neobično vidjeti kada se oko navikne na zgrade obložene bračkim kamenom i na bijele fasade Splita. Također, mnogo ljudi "joggira" ulicama što se često ne vidi kod Splićana (nije da ne "joggiramo" nego nam tome služi Marjan). Sjeli smo u autobus. Stizali su SMS-ovi o promjeni tarife i uz pjesmu i/ili spavanje došli smo do Asiza.
Taj malen i miran umbrijski grad pun je dragih ljudi. Po dolasku, jedna me je gospođa pitala ime i kada sam joj rekla kako se zovem, izvezla mi je ime na komadiću tkanine. Kada sam htjela naplatiti, odmah je odbila i rekla da je to uspomena. Zbilja je lijep osjećaj susresti nekoga tako dragoga i toploga. Posjetili smo crkvu sv. Franje i crkvu sv. Klare, a najviše me fascinirao grob sv. Klare Asiške i njeno malo neraspadnuto tijelo. Gušt mi je bio vidjeti i Giottove freske jer jako volim likovnu umjetnost. Kako je dan već odmicao, uputili smo se u Vječni grad. Kada smo se napokon smjestili u hotel, sjatili smo se kao strvinari u prostoriju s Wi-Fi-om, pojeli večeru i do kasno u noć pjevali i zezali se u dvorištu hotela.
Treći dan
Treći dan ustali smo se rano i psihički se pripremili na duuug dan šetnje i razgledavanja. Rim je velik grad s bezbrojnim znamenitostima koje je nemoguće pogledati sve u mjesec dana, a kamoli u 3 dana. Stoga, krenuli smo u avanturu i išli uživo pogledati ono o čemu već godinama učimo iz Povijesti, Likovnoga i Latinskoga.
Prvo smo obišli Sv. Pavla izvan zidina. U toj je bazilici, ako me pamćenje služi, smješten Michelangelov ''Mojsije'', kiparsko remek – djelo i kažem vam, ljudi ne pretjeruju kada kažu da mu se svaka žila na ruci vidi. Tako stvaran, tako veličanstven! Wow!
Uslijedio je posjet bazilici sv. Marije Velike, Svetoga Petra u okovima i naravno, slavni Forum Romanum. Mene nije fascinirao. Vidjela sam skupinu kamenja i pokoji jonski stup koji je ostao od hrama. Forum je sigurno nekoć bio veličanstven, ali sada ostala je samo bijedna sjenka istoga. No, moje razočaranje forumom brzo je ishlapilo čim su moje oči ugledale talijanski Oltar domovine. Veličanstveno mramorno zdanje s predivnim kipovima u svakom je probudilo osjećaj poštovanja i divljenja prema državi u kojoj se nalazi. Tome oltari domovine i služe, zar ne?
Nakon ručka nastavili smo šetnju po rimskim fontanama, trgovima, a dan zaključili s posjetom bazilici sv. Ivana Lateranskoga.
Četvrti dan
Ustaj narode! 5 sati je i treba se svečano odjenuti, namirisati, dotjerati. Zašto? Pa moj je 18. rođendan! Šalu na stranu, iako mi je bio rođendan, razlog uzbuđenju nije bila proslava moje punoljetnosti, već odlazak na opću audijenciju s Papom!
Nakon što sam se sa svima izljubila i iščestitala te pretrpjela neugodno pjevanje pjesme ''Sretan rođendan'', uputili smo se u baziliku sv. Petra. Poseban je doživljaj, ako ste vjernik, imati misu u najveličanstvenijoj bazilici na svijetu. Gledajući umjetničku vrijednost, ova bazilika je veličanstveno remek – djelo vrijedno svakog divljenja. Inače, imali smo sreću što smo mogli razgledavati ujutro kada nije bilo ljudi i turističkih grupa. Bili smo samo mi i čistači. Vodič nam je pričao zanimljive priče i legende vezane za određene kipove i slike, a moje oči nisu se mogle nagledati ljepote kipova. Najviše su me fascinirali kipovi anđela koji, zbog velike udaljenosti, izgledaju pola metra visoki, a kada dođete pred njih, jasno vam je da imaju minimalno tri metra. Godinama mi je na listi želja bilo vidjeti Micelangelovu ''La pieta'', skulpturu Marije koja na rukama drži mrtvoga sina Isusa, pa mi se, eto, i ta želja ispunila!
Nakon razgledavanja uslijedio je glavni događaj dana, susret s osobom godine po izboru časopisa Time! Ne, nisam išla vidjeti Kim Kardashian, već na audijenciju s papom Franjom! Prije svega, trebalo je pronaći mjesto za sjedenje s kojega se može dobro vidjeti Papa dok bude sa svojim papamobilom prolazio oko okupljenoga naroda. Ne samo da sam uhvatila dobar položaj, već sam uspjela ''udriti' selfie" na kojem mi se iza leđa jasno vidi Papa. Najbolji rođendanski dar ikad!
Kada je audijencija završila, dobili smo dva i pol sata za odmor. Odlučili smo stati u red za posjet Kupoli, ali budući da je Papa imao audijenciju s madencima iz cijeloga svijeta, morali smo čekati dok ne završi. E, tada se sve zakompliciralo! Izašla sam iz Vatikana da kupim suvenir i kada sam se pokušala vratiti natrag, nisam smjela. Jednostavno, jednom kada izađem, nema ulaska do određenoga sata. Pokušala sam policajcima objasniti da ja nemam vremena čekati dva sata da ponovno uđem i da moram za sat vremena biti ispred obeliska na Trgu. No, njma engleski nije bio jača strana. Upregnula sam sve svoje snage u izgovaranje mog ionako slabog talijanskog i nekako je upalilo. Nakon dvadesetak minuta pregovora, ušla sam u Vatikan i šprintala što sam brže mogla da nađem prijatelje. Našla sam ih na ulazu u Kupolu koju smo pod svaku cijenu htjeli vidjeti. Budući da nismo imali vremena, trčali smo sve do vrha. Inače, u normalnim okolnostima, uspinjanje traje pola sata, a mi smo u svega devet minuta došli do vrha. Kada sam već bila u završnome dijelu, pred vrh kupole, čula sam da netko par stepenica ispred mene priča na hrvatskome! Upitala sam: ''Halo! Jeste li vi naši?''. Glas mi je odgovorio: ''Mi smo vaši, ako ste vi naši!''
Napokon sam ugledala osobu s kojom sam pričala i njegove prijatelje. Bili su to maturanti gimnazije iz Ljubuškoga! Kako je svijet mali! Pošteno smo se napričali te zajedno komentirali nevjerojatan pogled s kupole i stekli nove prijatelje. Valja napomenuti kako imaju zakon profu! Kakav dan!
Kada smo se ponovno našli na okupu s kolegama iz razreda, razgledali smo veličanstveni Pantheon i vratili se u hotel gdje smo još dugo u noć pričali, zezali se i slavili moj rođendan!
Peti dan
Peti dan malo smo se maknuli od Rima i krenuli na jug. Prvo smo posjetili povijesni benediktinski samostan Monte Casino, a potom nastavili put do Pompeja. Svi znamo što se dogodilo u Pompejima 79. godine. Te godine, vrijeme je u tome gradu stalo. Lava je od ljudi napravila vječne kipove koji su izloženi u jednome od pompejskih muzeja. Vidjeti te ljude-kipove bilo je bolno. Na licu agonija i bespomoć. Nekima se vide kosti lubanje i zubi, a od svega najbolnije bilo je vidjeti majku i dijete. Nevjerojatno je koliko je čovjek malen i bespomoćan pred silom prirode kada se obruši na nj. Na zidovima se vide još uvijek čitavi politički natpisi, pozivi na izbore. Kućna ognjišta kao da i danas čekaju da ih netko zapali. Nevjerojatno zanimljivo i tužno turističko odredište u jednome i definitivno grad koji se isplati posjetiti.
Po povratku, odmorili smo se i otišli u noćni život Rima. Što je tamo bilo, neću vam reći…
Šesti dan
Nakon doručka, uputili smo se u Kalistove katakombe. Ako volite temperaturne šokove, to je pravo mjesto za vas! Naime, budući da je tada bilo ljeto (osmi mjesec i sparina) ulazak u katakombe spasio nam je život! Dolje je mrak, labirint bez kraja i konca, u dužini više od 15 km, od čega je tek nekih 500 m otvoreno za posjete. Temperatura je uvijek 18 C, a vlažnost zraka 90% (ne naslanjajte se na zidove, mokro je). Katakombe u kojima smo bili tek su jedne od 63 za koje se u Rimu zna. Fascinantno je vidjeti te katakombe, gledati u rupe koje su bile grobnice i zamišljati kakav je život bio prvim kršćanima za vrijeme progona. U tami, smradu, bez hrane. Katakombe su oslikavane zanimljivim freskama, a vidljive su i scene iz svakodnevnoga života i portreti pokojnika. Definitivno, katakombe su "must see" kada se dođe u Rim! Po izlasku, ugledala sam maturante iz Ljubuškoga koje sam srela prije dva dana na Kupoli.
Nastavljamo put osvježeni niskim temperaturama katakombi prema Firenzi, glavnom gradu Toskane! Zbog svoje kulturne važnosti, Firencu nazivaju "talijanska Atena". U njoj su živjele mnoge poznate ličnosti kao što su: Dante Alighieri, Giovanni Boccaccio, Donatello, obitelji Medici, Botticelli, Niccolò Machiavelli, Leonardo da Vinci, Filippo Brunelleschi, Michelangelo, Galileo Galilei i drugi.
Nama curama, Firenza je najzanimljivija zbog bezbrojnih štandova kožnih jakni, torbi i cipela po niskim cijenama! Također, glavni trg krasi replika Michelangelovog ''Davida'' i unaprijed vas upozoravam, ne pokušavajte udarati selfie ispred katedrale Santa Maria del Fiore jer nećete uspjeti uhvatiti ni pola katedrale! Provjereno! Također, izbjegavajte mjesne prodavače (čitaj: švercere) torbi, jer pogledate li jednu, neće prestati hodati za vama i pokušavati vas natjerati da kupite. Ako se već odlučite na kupnju, dobro se cjenkajte!
Nakon dobrog šopinga u Firenzi, nastavili smo put u Veronu gdje smo kao razred proveli još jednu zabavnu noć u društvu s našim vodičem.
Sedmi dan
Zadnji je dan maturalca. Spakirali smo svoje stvari i uputili se u ''Gardaland''. O Gardalandu se nema što posebno pričati. Smijeh, zabava, opuštanje, mozak na pašu. Dobro je došlo kao odmor od svih onih ozbiljnih znamenitosti koje smo vidjeli. Neke su djevojke iz susjednog razreda osvojile veeelike plišane medvjediće.
Nakon Gardalanda, uputili smo se u Padovu, posljednje odredište u našoj maloj talijanskoj avanturi. Naime, trebali smo ići u Veneciju, ali bio je nekakav problem s previše turista toga dana pa smo malo promijenili smjer. Prvo smo se uputili u svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića, maloga samozatajnog kapucina. Zanimljivo je bilo vidjeti ispovjedaonicu koja se s vremenom, s obzirom koliko je vremena provodio ondje, pretvorila u njegovu dnevnu sobu. To je mali prostor, jedini sačuvan u cijelosti kakav je bio u vremenu sveca: mali naslonjač u kojemu je sjedio ispovjednik i klecalo za pokornika, povezani s križem koji visi na zidu, pred kojim se zaustave u molitvi pobožni vjernici i hodočasnici.
Nakon toga posjetili smo padovansku katedralu u kojoj se može vidjeti očuvan jezik i kosti čeljusti sv. Ante Padovanskoga. Fascinantno!
Nakon kupnje suvenira, naslikavanja i popijene kave nastavili smo naš put kući preko Slovenije.
Kući smo se vratili kulturno i intelektualno bogatiji. Pričala sam s ljudima s kojima tri godine nisam riječi prozborila i srušila stereotipe o njima, stekla nova prijateljstva i učvrstila stara. Vrijedilo je svake kune. Kada bi bilo moguće, ponovila bih odmah sutra!
Dragi srednjoškolci, ako ste u financijskoj mogućnosti, otiđite na maturalac! Definitivno najbolje iskustvo vaših srednjoškolskih dana!
