Nasilje naše svagdašnje
Tko se od nas nije našao u situaciji da je žrtva neke vrste nasilja ili da i sam čini nasilje? Svi se ponašamo manje ili više devijantno, bili mi toga svjesni ili ne. Zadirkivanja počinju još u vrtiću. Tada još ne spoznajemo koliko svijet može biti okrutan. Dolazi rujan, krećemo u prvi razred osnovne škole, ipak malo zreliji. Ali nešto smo ponijeli sa sobom iz vrtića – nasilje. Često u toj dobi nasilje opravdavamo šalom, prolaznom fazom. No, kako se djeca u najranijoj dobi osjećaju kao žrtve nasilja? Smatraju li oni to šalom i prolaznom fazom? Sigurno ne. Koliko dijete proživi boli, kada ga na početku životnog puta, netko jači označi bezvrijednim? Odrastamo, bliži se kraj osnovne škole. Počinjemo razmišljati o vlastitoj budućnosti. No, kakva će ona biti? Jedni sa sobom nose ozloglašenog neprijatelja, a drugi s tužnim smiješkom na licu smatraju da su nitko i ništa – poklon koji su dobili od tog neprijatelja.
Ovisnici o nasilju
Nasilje se promovira u medijima. Postaje dio našeg života. Danas je normalno da crtani filmovi prikazuju borbe, tuče, ubojstva. Djeca u crtanim likovima pronalaze uzore. Internalizacija nasilja od malih nogu – zašto ne, misle televizijski producenti. Sve su češće kompjuterske igrice, igračke, filmovi koji prenose nasilni sadržaj. Iako većinom sadrže označenu dob za upotrebu, prodaju se i kupuju djeci ispod te dobne granice. Dok god proizvođači iz toga dobivaju neki profit, taj će se odnos nastaviti. Većina nasilnika ispunjena je unutarnjom napetošću koje se mogu riješiti jedino izljevom bijesa. Meta je uvijek netko slabiji od njih. Nakon nasilničkog čina, unutarnja se napetost opet nakuplja i traži novu žrtvu. Takvo ponašanje postaje uobičajeno, s redovitim ponavljanjima i što je najgore, stvara ovisnost. Za nasilnike ne postoji isprika. Kada bi se iskreno ispričali, odrekli bi se svoje droge. A ona im je ipak draža i potrebnija.
Progovori, šutnja nije zlato
Sara je djevojčica iz miješanog braka. Ona ima 13 godina i žrtva je nasilja. Razlikuje se od svojih vršnjaka po nacionalnoj pripadnosti i vjerskim uvjerenjima. Ali razlikuje se i po još nečemu – Sara je odlična učenica i svira violinu. Do svoje 9. godine živjela je u inozemstvu. Kada se doselila u Hrvatsku, nije znala dobro jezik pa su ju svi ismijavali. Po prirodi je bila povučenije dijete i okrivljavala je sebe, kao što tako obično i biva, za to što je žrtva nasilja. U školi joj je najduže trajao veliki odmor, kada bi se trebala družiti s prijateljima, ona se skrivala u WC-u. To su znali njeni vršnjaci iz razreda, ali nisu poduzimali ništa. Pred profesorima, nasilnici su uspješno nosili maske. Kada je jednog dana došla kući iz škole, dočekala ju je prijeteća i uvredljiva poruka na jednoj društvenoj mreži. Prvo ju je ignorirala, tješeći se da je možda zabuna i da uvijek može blokirati tu osobu. To je i učinila. Ubrzo je s drugog profila primila poruku istog sadržaja. Sari je bilo teško i mislila je da neće pronaći izlaz iz ralja nasilja. Sara je plačući prišla roditeljima i odvažila se progovoriti što joj se događa. Sara je djevojka koja je skupila hrabrosti i ostavila tu priču iza sebe, a nasilnike je dočekala kazna. Ova je priča primjer da šutnja u nekim slučajevima nije zlato i da nasilnici nisu toliko jači. Svaka žrtva nasilja uistinu je žrtva, a žrtve koje progovore o tome i ne dopuste da im nasilnici u potpunosti unište život, junaci su modernog doba. Odvažimo se i progovorimo o nasilju!
Digitalni napredak, nazadovanje ljudske tolerancije?
Tehnologija napreduje u velikim razmjerima. Tehnologija je danas glavni zastupnik masovnih medija koji prenose, između ostalog, i nasilne sadržaje. Društvene mreže postaju izvor govora mržnje. Tolerancija je, prema knjizi kojoj vjerujemo, tj. rječniku, odnos koji u potpunosti prihvaća drugoga, drugačije običaje, druge narode, uvjerenja, mišljenja, općenito snošljivost. Treba se zapitati kakva nam je budućnost u nasilnom svijetu. Kako se, od malih nogu, odgajaju budući nasilnici? Tko ih tome uči? Ako je desetogodišnjem djetetu normalno istući prijatelja, koji će s vidljivim posljedicama živjeti cijeli život, što će biti za 20 godina? Potresno je saznanje da je silovanje prisutno u školama, djevojčice se smiju tome, a sutra te djevojčice mogu biti žrtve istog silovatelja. U kojim smo situacijama tolerantni? Kada je to potrebno biti, kada se to od nas očekuje? Uvijek. A mi se skrivamo u ljudskom mraku ovog modernog doba. Bit će normalno konstantno vršiti nasilje nad partnerom, prijateljem, čak i nad djetetom. A društvo će šutjeti i skrivati se od toga. Ako pogledamo unazad, sigurno smo vidjeli nekoga tko trpi nasilje. Nasilje često ne primjećujemo. Ne želimo. Gdje su nestale vrijednosti života i slobode pojedinca? Uvijek mislimo da će netko drugi pomoći osobi za koju znamo da je žrtva nasilja. Neće. Mi smo, kao tolerantni mladi ljudi, pozvani, prvenstveno iz svoje unutrašnjosti, pomagati drugima. Djecu treba učiti ispravnom ponašanju i objasniti da ignoriranje nije rješenje problema, treba javno progovoriti o tome što se događa, bez obzira koliko bolno bilo.
Jučer Luka, Aleksa, Mahir, sutra netko od nas
Prije nekoliko godina Hrvatsku je potresao slučaj Luke Ritza, strahovitog uličnog nasilja koje je završilo smrću. Taj događaj nije bio dovoljan da se nasilje svede na što manje, jer je nemoguće iskorijeniti ga, ali, nažalost, takvi su slučajevi sve češći. Nedavno je regijom odjeknula tužna vijest o samoubojstvu 14-godišnjeg Mahira Rakovca. Sjetite se sebe s 14 godina – okruženi ste prijateljima, zabavljate se, upisi u srednju školu, prve ljubavi… Neki to nisu imali priliku doživjeti. A zašto? Jer su bili žrtve teškog nasilja i brutalnog silovanja, o čemu su se bojali progovoriti! Nije li neshvatljivo da nasilnici, koji su još uvijek djeca, uživaju u tome? Žalosno je što su se djeca, koja su vidjela silovanje i nasilje, smijala tome i nisu reagirala. Koliko je ovakvih slučajeva, za koje nikada neće nitko saznati. Treba li se dogoditi još jedan Luka Ritz ili Mahir Rakovac da shvatimo da smo u stalnoj opasnosti? I ostaje pitanje: ,, Zašto se još jedan mladi život ugasio i što smo mi učinili da to spriječimo?“
