U ubrzanoj i burnoj današnjici često zaboravljamo i ignoriramo ono što nam je najbliže. Svakog dana prolazimo ulicama i trgovima naših gradova, hodamo po opekama starim stotinama godina, prolazimo kraj crkvi i muzeja koje nose priče naših početaka bez da dva put promislimo o tome gdje se nalazimo. Uzimamo stvari zdravo za gotovo i nedovoljno doživljavamo stvaran svijet oko sebe. Ne dotičemo se njegovih temelja koji su nas doveli do ovoga gdje sada jesmo. Priče ostaju zapisane samo u mislima i sjećanjima naših starih te uklesane u kamenje koje će ih stoljećima nastaviti čuvati.
Zna se dogoditi da slučajni turist o kulturnoj pozadini nekog mjesta zna više od njegovih stanovnika jer je, listajući letke i brošure, došao do informacija koje se stanovnicima na prvu čine trivijalnima i općepoznatima, no kada promisle o njima, shvate da zapravo ni sami ne znaju njihovu dubinu.
Narodne bajke, priče, mitovi i legende govore o prošlim vremenima prepuštajući čitatelju da povjeruje u ono što sam odabere i emotivno se upusti u sanjarenja u prošlim vremenima. U najljepšim legendama može se pronaći tek djelić onog što mještani vide kao svoju realnost, a neke sa sobom donose i povijesne činjenice te time čitatelju ostavljaju prostora za daljnje istraživanje. Svaki grad krije svoje priče koje starije generacije prenose na mlađe kako bi kroz njih na životu ostavile duh svog grada. Po svojoj starini i mističnosti ističe se i mala Korčula.
Uz Korčulu su vezane stotine anegdota koje iz godine u godinu šire svijetom ljudi koji ju posjećuju. Svaka od njih je jedinstvena i zanimljiva, no ono što je za njih karakteristično je to da se ista priča nikada neće ponoviti dva put na isti način. Razlike se mogu pronaći u sitnim, gotovo nebitnim detaljima, no baš će oni priču prenijeti potpuno drugačije. Svaka od njih omamiti će slušatelja i podariti mu novi pogled na stvari, no ipak neće odgonetnuti pravu istinu o postanku i razvoju same teme.
Primijetit ćete da većina njih ima korijenje u staroj Grčkoj. Kroz mnoge narode i ere provlače se spomeni Korkyre kao otoka i grada koji je pružio prvi dom kolonizatorima i slučajnim putnicima na ovim dijelovima Jadrana. O Korčuli pišu mnogi svjetski putopisci koji prenose razne oblike priča, ali njihova je dodirna točka teorija da su naselje na mjestu današnjeg grada nekad u trećem stoljeću prije Krista osnovali stari Grci. Ta teorija nema opipljivih dokaza te stoga predstavlja točku na kojoj prestaje stvarnost, a počinje mašta.
U ovom neobičnom vremenu, kad se nadamo da želje postaju stvarnošću, donosimo vam neke od najljepših legendi vezanih uz grad Korčulu u nadi da će vas motivirati da zavirite u ovaj kutak svijeta i zauvijek se zaljubite u njega kao što se to dogodilo i mnogima prije vas.
KERKYRA
Iako je svima poznata po imenu Korčula, grad zapravo započinje imenom Kerkyra. Priča započinje s prekrasnom nimfom Kerkirom, jednom od sedam kćeri riječnog boga Azopa i njegove žene Metope. Djevojka kojoj je preko leđa padala duga crna kosa, a u očima su joj se brojile sve zvijezde noćnog neba, svojom je ljepotom ukrala srce samog boga mora, Posejdona. On ju je oteo i smjestio na šumom zakriveni otok u Jadranskom moru. Kada su Argonauti na svojim putovanjima u potrazi za zlatnim runom plovili pored današnje Korčule, nadjenuli su joj ime Korkira Melaina što znači Crna Korčula. Ovo ime ima dvostruki smisao. Tumači se kao otok koji zbog guste šume izgleda crno ili kao otok crnokose ljepotice Kerkire. Putujući učitelj i filozof Apolonije u svojim stihovima opisuje oduševljenje posade pejzažima koje su pronašli ploveći kraj otoka Korčule:
“… a zatim su iza njih stigli do kraja Kerkyre, gdje je Pozeidon nastanio djevojku, kćer Azopovu Kerkiru, lijepe kose, daleko od Flijuntske zemlje, pošto ju je bio oteo zbog ljubavne želje; a ljudi mornari je iz mora gledaju kako se crni sa svih strana od tamne šume i zovu je Crna Kerkira.”
Verzija priče o Kerkiri govori kako je kćer morskog kralja imena Kerkira zbog duboke nesreće pobjegla od kuće te se u valovima nasukala na hrid na kojoj stoji današnji grad. Njezina duga crna kosa pretvorila se u tamne šume otoka a njezino tijelo stvorilo je otok.
ANTENOR
Jedna od legendi koja također potiče iz grčke mitologije govori o junaku Antenoru koji je u XI. stoljeću prije Krista nakon završetka Trojanskog rata zbog svog ahejskog podrijetla dobio dopust od Menelaja da sa svojom obitelji na Menelajevu brodu otplovi gdje god želi. On je tako otišao prvo u Kirenu, zatim u Trakiju a potom se uputio prema Jadranu gdje mu je jedna od prvih postaja bila Korčula. Tamo je, na danas svim Korčulanima poznatim „morskim vratima” (zapadni ulaz u grad), ostavio natpis koji govori o njegovu osnutku grada:
” nakon spaljenja Troje ove zidine nekoć utemelji Antenor…”
O Antenorovu putu po Jadranu govori se i na samom početku Vergilijeve Eneide koja je inspirirala Korčulanina Gorana Duku da napiše pripovijetku ‘Korijenje’ u kojoj se opisuje dolazak Antenorovih mornara na netaknutu Korčulu. Pri uplovljavanju su ugledali lijepu djevu Melainu koja se bacila s visoke hridi kako ne bi pala u ropstvo. Jedan dio mornara odlazi dalje u potragu za Enejom, a drugi dio pod vodstvom Lustora Polia ostaje u idili otoka. Pripovijetka završava tako što je Lustor Polo, iščekujući brodove i vijest o Eneji, šetao gustom šumom te spokojno gledao korijenje stoljetnih stabala.
U usmenoj predaji građana kruži i priča kako je pri prolasku kraj otoka Antenor zbog jakih vjetrova uplovio u korčulansku luku te tamo ugledao krasnu djevojku duge crne kose kako se kupa u moru. Ime joj je bilo Kerkira, na prvi se pogled u nju zaljubio i gradu u njenu čast dao ime Korkyra Melaina.
Antenora s Korčulom povezuje i suvremeni meksički pisac Salinas Price koji iznosi ideju da je poznati trojanski konj kojim su Grci omogućili pobjedu nad Trojom bio drveni brod s konjskom glavom na pramcu. Po ovoj teoriji brod je bio izgrađen na antičkim brodogradilištima helenske Korčule.
KNIĐANI
Priča o Kniđanima je jedna od mnogobrojnih koje su ukorijenjene u grčkoj književnosti, no za nju ne postoje materijalni dokazi potvrđeni arheološkim istraživanjima. Legenda govori da su prvi stanovnici Korčule bili naseljenici iz Knidosa u Maloj Aziji. Prema priči, Kniđani su izbavili tri stotine dječaka iz grčkog grada Korkire od korintskog tiranina Perijandara koji ih je imao namjeru smaknuti. Grčki grad bio je toliko zahvalan da je Kniđanima dopustio život u Korkiri bez poreza. Kada su Kniđani putovali Jadranom, uspostavili su prvi koloniju na otoku prekrivenom crnom šumom kojeg su imenovali Crna Korkira u čast prijateljskog grada.
U pripovijetci Kipovi – 580. godina stare ere, prije spomenuti pisac Goran Duka opisuje dvoboj između Kniđanina Lemnosa koji je, iako je bio umjetnik, točnije kipar i filozof, bio iznimno spretan borac i diva Naza koji je predstavnik plemena Atlanta. Div je, nakon tragičnog nestanka svog otoka Atlantide i svog naroda, tražio od ostalih naroda najljepše žene koje bi im omogućile nastavak vrste. Lemnos je s divom vodio dugu i tešku bitku koju je pobijedio i njoj u čast isklesao neviđeni kip iz najkvalitetnijeg, bijelog korčulanskog kamena. Kip je izložen u knidskom gradu Crne Korkire kao spomenik i podsjetnik svim Kniđanima koji su ostavili rat za sobom i odlučili uživati na rajskom otoku.
MARKO POLO
Jedna od najpoznatijih legendi o Korčuli je ona koja govori putniku svjetskog glasa Marku Polu. Inspirirana je činjenicom da je u pomorskoj bitci između Venecije i Genove 1298. u blizini grada bio zarobljen četrdeset i četiri godine star Marko Polo koji se tri godine prije toga vratio sa svog putovanja po Dalekom Istoku. Sedamnaest je godina bio odsutan od kuće i upoznao najpoznatije tadašnje vladare, narode i običaje. Ono što je kasnije ispričao Rustichelliu, s kojim je dijelio zatvorsku ćeliju u Genovi nakon bitke, sažeto je u knjizi ‘Il Milione’ koja je postala treća najčitanija knjiga na svijetu, odmah iza Biblije i Kurana, a većina toga zvuči više kao bajka nego kao stvarnost. Usmena predaja kaže da Marko nije bio pismen ali je bio izrazito rječit, te je iz tog razloga knjiga nastala na način na koji jest. Predaja također kaže da su njegove zadnje riječi, kada su ga pitali je li im sve rekao bile „da nema dovoljno života da ispriča sve što je doživio“.
Legende o Korčuli odlična su podloga za razvijanje mašte, one gradu daju bezvremensku dimenziju i svrstavaju ga uz bok s najpoznatijim mediteranskim turističkim središtima. Pružaju mu neiscrpan izvor informacija i predstavljaju trajnu inspiraciju kojom može obogatiti svoje građane i posjetitelje. Prošle se godine Korčula našla na popisu deset najljepših otoka svijeta na stranicama svjetske putničke stranice Big 7. Uz sve njezine prirodne ljepote, vjerujemo kako je ipak ono nevidljivo presudilo u očima promatrača i gradu potvrdilo da s pravom nosi ime Afrodita Korčula.
