Legende su najljepše nematerijalno blago jednog naroda. Te čudnovate i uzbudljive priče prenosile su se s koljena na koljeno kroz stoljeća postojanja. Zahvaljujući našim predcima, danas znamo brojne legende i možemo uživati u prepričavanju istih. Sada je naš zadatak čuvati, cijeniti i ponosno isticati legende naše zemlje da bi i buduće generacije mogle zaroniti u čaroban svijet legendi.

Postoji jako puno legendi s područja Hrvatske, a ove koje slijede govore o Hrvatskoj u doba knezova i kraljeva.

LEGENDA O DOLASKU HRVATA
Vjerojatno svima najpoznatija legenda je ona o dolasku Hrvata.  Prema legendi, koju prenosi bizantski car Konstantin Porfirogenet, petero braće, Klukas, Lobelos, Kosentzes, Muhlo i Hrobatos i dvije sestre, Tuga i Buga doselili su se zajedno sa svojim narodom na prostore današnje Hrvatske u 7. stoljeću. Oduševljeni ljepotom Jadranskog mora odlučili su se tu nastaniti zauvijek. Petero braće i dvije sestre zapravo simboliziraju različita plemena u kojima su Hrvati tada živjeli.

LEGENDA O NASTANKU HRVATSKOG GRBA
Postoji više legendi o nastanku hrvatskog grba, no meni najljepša je ona vezana uz kralja iz dinastije Trpimirovića – Stjepana Držislava (vladao od 969. do 997.). Budući da je hrvatski kralj dosta ratovao s Mlečanima, koji su htjeli osvojiti našu obalu, jednom je bio zarobljen i odveden u tamnicu u Veneciju. Nakon nekog vremena mletački dužd Petar II. Orseolo dočuo je da je kralj Držislav izvrstan šahist pa mu je ponudio nadmetanje: ako pobijedi u sve tri partije šaha, bit će oslobođen i moći će se vratiti u svoju zemlju. Kralj Stjepan Držislav prihvatio je izazov i pobijedio u sve tri partije. Vrativši se kući, kralj je u sjećanje na svoju pobjedu uzeo motiv šahovske ploče kao grb svog naroda.

BADNJAK KRALJA KREŠIMIRA
Kralj Petar Krešimir IV. (vladao od 1058. do 1074.) posebno se ističe od svih hrvatskih vladara. Pretpostavlja se da je bio okrunjen za kralja u Biogradu na Moru, gdje se tada nalazio kraljevski dvor. U vrijeme njegove vladavine hrvatska država doživjela je svoj procvat. U okolici Biograda na Moru ostala je sačuvana legenda kako je kralj Petar Krešimir jedan svoj Badnjak proveo u zaleđu Biograda boraveći u kući svog ostarjelog sluge-sokolara Aprića.

Prema predaji, jedne je godine (nije poznato koje) na kraljevskom dvoru u Biogradu sve bilo spremno za svečani doček još jednog Božića. Dan prije Badnjaka snijeg je zabijelio biogradsko zaleđe. Oduševljen ovim rijetkim događajem Krešimir je poželio da Badnjak provede u vožnji tim krajem. Sutradan su, na Badnje jutro, kralj, kraljica i njihov sin Stjepan s pratnjom krenuli u vožnju. Nakon duge vožnje po oštrom i studenom zraku, ogladnjeli su i ožednjeli. U tom su trenutku sreli dva čovjeka. Jedan mlad i bogat, a drugi star, čedan i skromno odjeven. Bogati plemić Gorazd ponudio je kralju da se zajedno sa svojim dvorjanima okrijepi vinom i ribom u njegovim dvorima. Kralj se  zatim obrati starcu upitavši ga što bi on htio. Starac mu se tada predstavi kao njegov bivši sluga, sokolar Aprić koji je, nakon ponude bogataša, odustao od poziva kralju da se okrijepi u njegovoj kućici jer je smatrao da njegov dvor nije dostojan kralja. Kada je to Krešimir čuo, odbio je bogataša i odlučio je Badnjak provesti sa sokolarom Aprićem, a pozvao je i Gorazda da mu se pridruži. Povorka je ubrzo stigla do skromne kućice koja je bila pretijesna za svu tu gospodu. Sokolar Aprić se zbunio i nastala je neugodna tišina koju je prekinuo upravo kralj Krešimir, sjednuvši na klupu i rekavši: „Sokolare Apriću, deder da vidimo kakvo je mlijeko i sir tvojih ovaca, i kakav se kruh peče u tvojoj pećnici!“ Sokolar je shvatio da kralj ne traži od njega ono čega nema, nego onoga čega je u njegovu domu napretek, i oči mu se napune suzama zahvalnicama. Sve do kasnog Badnjeg popodneva gospoda su razgovarala i zabavljala se u sokolarevoj kućici, a zatim su se vratili u kraljevsku prijestolnicu. Kralj Krešimir je kasnije komentirao kako mu je to bila najdraža Badnja večer u životu. Dvorjanima je naredio da na Božić odnesu starom sokolaru bogate kraljevske darove. Kada je stiglo proljeće, sokolar Aprić je uz dva drveta lipe pokraj svoje kućice zasadio i treće na uspomenu dobrote i milosti hrvatskog kralja Krešimira.

KLETVA KRALJA ZVONIMIRA
Krešimirov nasljednik, Dmitar Zvonimir jedini je hrvatski kralj kojeg je okrunio rimski papa točnije papinski poslanik Gebizon 1076. godine u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu.

Priča kaže da se rimsko-njemački car Henrik IV. uz odobrenje pape obratio hrvatskom kralju s molbom za sudjelovanje u križarskom ratu. Kralj Zvonimir prihvatio je molbu i sazvao sabor „kod pet crkava“ na Kosovu polju (danas Biskupija) blizu Knina. Kad je plemićima i narodu iznio prijedlog, oni su vikali na njega da ih želi odvesti iz njihovih domova i od njihovih žena i djece zbog svoje vlastite pohlepe i želje da udovolji papi i caru. Ljutiti, skočili su na kralja koji nije ništa slutio i ranili ga do smrti. Kralj je, ležeći u krvi, prokleo hrvatski narod rekavši: „Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!”