U posljednje vrijeme središnja je tema u zbornicama, vijesti, debata, analiza i novinama kurikularna reforma. Odjednom se u Hrvatskoj našlo 4 milijuna stručnjaka za školstvo. Dnevnici su ispunjeni stručnjacima, vode se glasne debate o Maruliću, Homeru, Domovinskom ratu, … No, mene od svih tih pitanja zanima samo jedno: Pita li se učenike o reformi? Zaista, ako se radi o reformi školstva, zar u glavnu raspravu, osim profesora, ne bi trebalo uključiti i učenike?
Upravo sam iz tog razloga, potaknuta intervjuom koji sam dala Slobodnoj Dalmaciji, odlučila napisati svoj stav kao učenice završnog razreda gimnazije o tome kako vidim ideje koje se javnosti nude o Cjelovitoj kurikularnoj reformi.
Lektire
Knjige s popisa lektira često su dosadne i nezanimljive mladima, no, je li nezanimljivost dovoljan argument za nečitanje lektire? Usporedimo to s učenjem slova. Učenje pisanja i abecede, ruku na srce, nikome nije ni zanimljivo ni drago, no baš zato što nije zanimljivo, zar nije nužno? Definitivno treba izmijeniti popis, slična djela izbaciti s istog i uvesti možda dvije suvremene knjige, ali nikako nisam za izbacivanje Marka Marulića iz lektire. Ne zato jer ''Judita'' pršti zanimljivošću, već zato što je on jedan od temelja hrvatske književnosti, prikaz mentalnog sklopa ljudi tadašnjeg vremena, govora, kulture. Zašto tako izbacivati temelje kulture u kojoj živimo danas? Moj bivši profesor govorio je: "Ako ne poznaješ svoju prošlost i temelje, ne možeš imati budućnost". I uistinu, bio je u pravu. Da Homer nije u 8. stoljeću prije Krista napisao svoje epove, zar bi se mnogi epovi kasnije napisali? Bi li nastala mnoga odlična, moderna djela koja uzimaju tematiku iz antičkih vremena?
Jako sam se znala namučiti s nekim djelima, mrzila sam vikende upravo zbog toga što bih morala čitati neka djela umjesto da sam bila na kavi s prijateljima, ali mi je danas izuzetno drago što sam ih pročitala. Mislim da glavni problem kod lektira nije sadržaj, već način na koji se sat održava. Umjesto da se učenicima daju ispiti iz pročitanosti, treba uvesti radionice, rasprave o djelu, naučiti ih da čitaju s odmakom. Na taj način, osim što bi satovi lektira postali zanimljiviji, učenici bi učili izražavati svoje mišljenje i javno govoriti. Puno bi se lakše našli odgovori na pitanja poput "I, što je pisac htio reći?" jer pluralizam mišljenja upravo je ono što izgrađuje društvo i civilizaciju. Ako su neka djela prezahtjevna, ne treba čitati cijela, već samo ključne djelove i ostatak protumačiti na satu.
Potpunim izbacivanjem klasika s popisa lektira, ne samo da bi ostali uskraćeni za mnoga odlična djela, već te klasike više nitko nikada ne bi čitao. Svi bi bacali ruke na trećerazredna djela napisana u par popodneva, nečesto prepuna psovki i vulgarizama koja nam se pokušavaju ''uvaliti'' pod lektiru. Efekt zanimljivosti tu bi se sigurno postigao, ali to ne bi potaknulo mlade da čitaju. Jedino što bi potaknule takve lektire je mentalni sklop da je biti vulgaran jednako slobodi govora, čime se direktno utječe na sve generacije nakon nas. Ne kažem da takva djela ne treba čitati, sve treba znati čitati, ali to može biti jedna ili dvije knjige na popisu za obaveznu literaturu, a ne 90% popisa kao što se to ovih dana govori po medijima. Nije loša ideja da učenik jednom po polugodištu može sam odabrati knjigu koju će pročitati i prezentirati je razredu. Tako bi se mladi susreli s različitim žanrovima, temama i piscima.
Živimo u virtualnom svijetu gdje informacije lete, sve pišemo kraticama i mnogim je mladima već sada problem pročitati poduži članak jer im pada koncentracija, a to potvrđuju neka istraživanja. Prva se prepoznajem u tome. Virtualni svijet nam je od velike pomoći, ali protiv nekih njegovih strana moramo se boriti čitanjem inače će ljudska evolucija ići unatrag. Suma summarum – bitnije je promijeniti način predavanja nego popis lektira.
Domovinski rat i učenje povijesti
Domovinski rat iznimno je važna tema, to je najvažniji događaj novije hrvatske povijesti te nam je povijesno najbliži. Nastava Povijesti organizirana je tako da se događaji uče kronološki. Stoga, Domovinski rat je gradivo koje se posljednje obrađuje u našem obrazovanju. Upravo jer je posljednji, u stisci s vremenom, ne uspije se adekvatno i kvalitetno obraditi što nikako nije dobro. Zamislite da učenici u SAD-u u svega par sati uče Američki građanski rat? Ne samo u SAD-u, već u nijednoj zemlji izostavljanje ili nedovoljno dobro posvećivanje tako važnom događaju za svoju državu ne bi prošlo. Previše učimo o stranoj povijesti, a premalo o našoj koja je tako duga i ponosna. Smatram da bi trebalo izbaciti neke događaje iz svjetske povijesti, možda ih spomenuti kroz nekakav interaktivan sadržaj i napraviti više mjesta za nama bitne teme. Isto tako, umjesto da je naglasak na ratovima i bitkama, stavimo ga na ljude i vođe istih. Naučimo ponešto životno iz biografija generala, vojnika, liječnika, izmitelja. Sigurno bi nam dalo na razmišljanje i duže bi ostalo u sjećanju nego neki datum ili broj žrtava u bitki.
Također, smatram da bi trebalo biti više prakse u gimnazijama. Pod praksom mislim na pokuse iz Kemije, Biologije, Fizike. Trebalo bi više gledati filmova i dokumentraca, a manje gledati u ploču, no nisam sigurna koliko je to sve izvedivo jer su naše škole ograničene prostorom i sredstvima. Informatička pismenost i učenje jezika ključevi su koji otvaraju vrata napretka našeg društva pa bi bilo poželjno da i Informatika bude uvedena u škole kao izborni predmet od prvog razreda.
Mislim da imamo prevelik broj predmeta u gimnazijama. Stoga, ne smatram lošom ideju da se nakon dva razreda biraju predmeti koji će se slušati više od ostalih s obzirom na fakultet koji želimo upisati. Onaj koji hoće upisati FSB slušat će više sati fizike i matematike, a onaj koji želi na likovnu umjetnost, imat će više sati likovnog.
Što se tiče zaključivanja ocjena na polugodištu, smatram poželjnim da se vrati u praksu jer se nerijetko događa da učenici ostavljaju jedinice iz rujna za ispravak u lipnju pa tako učenik vrlo teško može samostalno naučiti gradivo od prije 9 mjeseci. Novo polugodište bila je prilika za nov početak, a i nas je natjeralo da poštujemo rokove i sve ispravimo do Božića te smo bez opterećenja krenuli u novo polugodište.
U ovoj cijeloj priči treba znati da nije lako ni profesorima koji rade s prevelikim brojem učenika za premalu plaću. Prije nego što se krene u reforme, potrebno je preopterećenim profesorima olakšati posao i dati dostojanstvene plaće te ih na taj način motivirati za ionako zahtjevan rad s učenicima. Znam da to možda nije trenutno moguće, ali u pravilu, ne smije se štediti na obrazovanju. Dragi političari, štedite na automobilima, domjencima i poslovnim putovanjima, a ne na učenicima – budućnosti našeg naroda! Upamtite, budućnost će isklijati onakva kakvu je vi sada zasadite!
