Poremećaji prehrane – što morate znati o njima i kako im se oduprijeti?

    Anorexia i Bulimia nervosa dva su najčešća oblika poremećaja prehrane. Simptomi su uglavnom isti za obje bolesti: opća slabost i oduzetost, izolacija i izbjegavanje socijalne interakcije s drugima, stalna želja za hranom, ali odbijanje konzumiranja hrane radi kompulzivnog ponašanja i samokontrole. Razlike između anoreksije i bulimije očituju se u tome što se kod bulimije pojavljuju epizode prejedanja i povraćanja, dok kod anoreksije nema prejedanja, ali može biti izbacivanja pojedenog sadržaja najčešće diureticima i laksativima, a rjeđe samoizazvanim povraćanjem karakterističnim za bulimičare. Najčešće pogađaju djevojke od 14. do 21. godine života. Mnogo se rjeđe javljaju kod muškaraca. Osnova i temelji ovih poremećaja nalaze se u emocionalnim, socijalnim i ostalim konfliktima, a obje bolesti karakterizira "iskrivljena slika" o svom izgledu.

     

     

    Liječenje se provodi raznim vrstama terapija, a po potrebi se vrši i prisilna hospitalizacija. Neke od najčešćih terapija su: psihoterapija, kognitivno – bihevioralna te psihodinamska terapija. Vezano uz fizičko zdravlje provode se: nutricionistička terapija koja nastoji u što pravilnijim količinama tijekom određenog vremenskog perioda  povratiti izgubljenu tjelesnu masu kod pacijenta i farmakoterapija koja se prakticira samo ako pacijent uz poremećaj prehrane boluje i od depresije.

    Ostali, manje poznati poremećaji prehrane su: neodređeni poremećaj prehrane (EDNOS), ortoreksija, odnosno, poremećaj u kojem je osoba previše zaokupljena zdravom prehranom i "čistim namirnicama" (bez konzervansa i sl.), a uz ovaj poremećaj  veže se i opsesivno-kompulzivni zbog kompulzivnog ponašanja koje je prisutno prilikom prebiranja hrane, zatim manoreksija ili poremećaj anoreksije u muškaraca, bigoreksija koja je slična manoreksiji, a specifično je za nju vezana muskularna dismorfija, tj. zaokupljenost razvojem i povećanjem mišića i mišićne mase te uzimanje proteina u prahu, potom pregoreksija koju prati opsesivna kontrola unosa kalorija i stalno praćenje težine u trudnoći (može biti vrlo opasna za fetus) te opsesivno prejedanje. Svi od navedenih poremećaja, baš kao i anoreksija i bulimija, iziskuju mnogo vremena i borbe da bi se izliječili i suzbili.

     

     

    U Republici Hrvatskoj postoje dvije posebno specijalizirane neprofitne organizacije koje pružaju pomoć oboljelima od poremećaja hranjenja te održavaju tribine sa svrhom edukacije ljudi o ovim problemima. To su „BEA“ i „Libella“, a nalaze se u Zagrebu i Rijeci te obje imaju internetske stranice na kojima se može bolje upoznati s njihovim radom.

    Ukoliko dođemo u kontakt s oboljelim osobama, trebamo razgovarati s njima i uputiti ih u centre i udruge u kojima će im biti pružena pomoć te liječenje raznim vrstama terapija. Da bismo smanjili stopu smrtnosti i zaštitili oboljele, potrebno je osvijestiti ljude putem raznih edukacijskih tribina, medicinske i književne literature (npr: Neda Dropulić i doc. dr. Darko Marčinko: Anoreksija – težina ljepote, Jasna Šurina: Polupani lončići, prof. dr. Vesna Vidović: Anoreksija i bulimija, Danaja Lorenčić: Moj život s anoreksijom i sl.) te ih pokušati uputiti na put ozdravljenja što prije.