STEREOTIP- konvencionalni i pojednostavljeni načini razmišljanja o nekim određenim pojavama ili određenim skupinama ljudi (npr. prema nacionalnosti, vjeri, rasi, seksualnoj orijentaciji i ostalim podjelama koje se pripisuju da vrijede samo za ljude).
Navodim primjer, stereotipi za muški spol karakteriziraju taj spol kao agresivnije, dominantnije, bezosjećajnije i aktivnije od pripadnika drugog spola. Žene su po tome pažljivije, osjećajnije, pričljivije…
Stereotipi se često koriste u negativnom smislu, u smislu predrasuda te oni kao da opravdavaju diskriminativna ponašanja nekih ljudi/ skupina. Osobine neke skupine su u tom smislu toliko naglašene da ponekad postaju čak i smiješne, a čitavo stvaranje stereotipa se temelji na pojednostavljenju, generalizaciji i pretjerivanju.
Smatra se da se stereotipi mogu promijeniti edukacijom, putem obrazovanja bilo to formalno ili neformalno. Već je navedeno da je stereotip generalizacija o grupi ljudi, kad kažem generalizacija mislim na to da se istovjetne osobine pripisuju gotovo svim članovima neke grupe, a kada su formirani, teško ih je maknuti iz društva.
Podsjetit ću vas na jedan eksperiment koji je provela Jane Elliott, osnovnoškolska učiteljica u Iowi. Ono što ju je potaknulo da se odluči na eksperiment je bilo ubojstvo Martina Luther Kinga Jr. te opća nezainteresiranost školskog osoblja za taj isti događaj i diskriminirajuće izjave novinara koje su se pojavljivale skoro svugdje gdje se izvještavalo o tom događaju.
„Jane Elliott podijelila je 28 učenika jednog trećeg razreda u dvije skupine, ovisno o boji njihovih očiju. Iznijela im je izmišljeni „znanstveni“ dokaz o tome zašto su ljudi plave boje očiju superiorniji u odnosu na ljude smeđe boje očiju, te u skladu s time donijela pravila koja će se od tog trena provoditi u razredu. Plavookim učenicima, primjerice, nije dozvoljeno tražiti drugu porciju tijekom užine. Plavookim učenicima nije dozvoljeno piti vodu u razredu izravno iz slavine; morali su koristiti plastične čaše. Smeđookim učenicima dozvoljeno je dodatnih 5 minuta odmora, tijekom kojih su plavooki učenici morali biti u razredu. Smeđooki učenici hvaljeni su kao marljivi, pažljivi, pouzdani i iskreni, dok su plavooki učenici okarakterizirani kao nedovoljno inteligentni, nesposobni, lijeni i nepošteni. Smeđooki učenici su ohrabrivani u radu. Smeđookim učenicima sugerirano je da se ne druže s plavookim učenicima, čak i ako su prethodno bili prijatelji. Plavookim učenicima dodijeljene su trake koje su morali nositi oko ruke, kako bi ih se na prvi pogled moglo razlikovati od smeđookih.
Ukratko, pravila su jasno diskriminirala plavooke učenike, a favorizirala smeđooke. Učenici su prihvatili pravila i uskoro su smeđooki učenici omalovažavali plavooke. Razred je bio podijeljen. Inače uspješni plavooki učenici sada su nailazili na probleme s čitanjem i matematičkim zadacima, a suprotan trend uočen je kod smeđookih učenika – njihova se izvedba poboljšala (prisjetite se Pigmalionovog efekta opisanog u članku „Uspjeh u školi“).
Počele su se javljati intenzivne emocionalne reakcije od strane diskriminiranih učenika – plač, agresija, povučenost. Toga petka, plave su oči bile zadnje što su učenici željeli imati.
Prvog dana idućeg tjedna, Jane Elliott zamijenila je uloge dviju skupina učenika. Rekavši da je prilikom zadnjeg susreta pogriješila, uvela je pravila koja su diskriminirala smeđooke, a favorizirala plavooke učenike. Ista su se ponašanja javila kao u petak.
Međutim, ono što je Jane zamijetila bilo je sljedeće – plavooka su djeca pokazivala značajno manje zlobna ponašanja u usporedbi s ponašanjem smeđooke djece u situaciji kada su oni bili favorizirani. Zaključila je da su plavooki učenici uvidjeli kakve rezultate je ponašanje smeđookih prouzročilo, zbog čega nisu bili spremni ponoviti takvo ponašanje.
Na kraju dana, Jane je rekla učenicima da mogu skinuti poveze koje su imali oko ruke. Ono čemu je tada svjedočila, posebno ju je dirnulo – učenici su se međusobno grlili, neki smiješeći se, drugi plačući. Tada je objasnila učenicima svrhu vježbe koju su prošli.“ (istrazime.com)
Ono što bi mogli zaključiti iz ovoga eksperimenta je da temelj za diskriminaciju može biti bilo što, pa i boja očiju. Skupina koja je diskiriminirana uvijek je stavljena u nepovoljan položaj od strane autoriteta, uvijek je slabija u svemu, sve lošije radi, a nasuprot druga skupina učenika je postala superiornija. Oni koji su bili diskriminirani poslije su ipak postali tolerantniji jer su već imali iskustvo, znali su kako je to kad si stavljen u podređen položaj i zato nisu bili toliko okrutni prema drugoj skupini.
No, može se postaviti i pitanje koliko je to zapravo dobro? Koliko je dobro i moguće uopće na takav način svima pokazati kako na nas utječe diskriminacija? Na vama je da odlučite, da razmislite kako bi trebalo barem umanjiti diskriminaciju. Vrijeme je da postanemo tolerantniji, da pokažemo svoju dobru stranu i da uvažavamo različitosti.
TEA BABIĆ
