Terenska ili izvanučionička nastava, kao što i samo ime kaže, podrazumijeva rad izvan škole u obliku učeničkih izleta, ekskurzija, škola u prirodi, maturalnih putovanja i dr. Namjera je poticanje intelektualne radoznalosti te motivacija učenika za otkrivanje, istraživanje i stvaranje. Ona je nešto manje službenog oblika od klasične učioničke nastave, stoga utječe i na stvaranje kvalitetnih odnosa unutar odgojno-obrazovne skupine.
Ciljevi su takvog oblika nastave učenje otkrivanjem u neposrednoj životnoj stvarnosti, ali i upoznavanje učenika s prirodnom i kulturnom okolinom, kao i s ljudima koji žive u određenom prirodnom i kulturnom okruženju.
S obzirom na trajanje, razlikuju se jednosatne ili dvosatne, poludnevne, dnevne ili pak višednevne. Sredinom 1980-ih bio je uvriježen stav da se „izlazak iz učionice u neposrednu blizinu škole naziva terenskim radom, a ekskurzijom se smatra odlazak na udaljenije prostore i na najčešće dulje vrijeme.“ Također, mogu biti mogu biti jednopredmetne ili višepredmetne, čime se ostvaruje mogućnost interdisciplinarnog povezivanja sadržaja različitih nastavnih predmeta.
Prednost je takvog oblika učenja donošenje svježine u način interpretacije gradiva, „opipljivost“ onoga o čemu se predaje i mogućnost povezivanja teorijskog znanja s praktičnim primjerima iz života. Iako je puno prednosti vezanih uz samo izlaganje teme, dobrobiti izvanučioničke nastave su i boravak na svježem zraku te više kretanja. Temeljito planiranje aktivnosti, dobra organizacija putovanja i kreativnost prilikom osmišljavanja zadataka za učenike mogu napraviti razlike i među terenskim nastavama i ostvariti veću aktivnost i zanimanje učenika. Isto tako, višednevni izleti opuštenijeg tipa, pogotovo u strane zemlje, dobar su način za upoznavanje različitih kultura kao i primjenu odgojnog dijela obrazovanja jer se učenici susreću s ljudima različitih životnih stilova i navika te upoznaju društva u kojima vrijede drukčija pravila od onih na koje su oni navikli.
Ovaj naizgled vrlo dobar oblik učenja i osvježenje u izvođenju nastave također ima prostora za poboljšanje. Unatoč većinom dobrim primjerima iz škola, često se događaju propusti u samoj organizaciji i planiranju vremena, putovanje traje predugo s obzirom na vrijeme zadržavanja na odredištu, učenicima je nezanimljivo (rezultira neslušanjem, pričanjem i nepoštovanjem izlagača), a nije rijedak slučaj da turistički pratitelji i vodiči kažu premalo ili iznose neprovjerene informacije.
Proizlazi da je terenska ili izvanučionička nastava, kao relativno inovativni oblik rada s učenicima, u suštini dobar način edukacije gdje bi se moglo poraditi na većoj kreativnosti i izlasku iz okvira tog termina koji asocira na predugo putovanje, nezanimljive prezentacije kao formalnost i nešto malo slobodnog vremena na odredištu prije polaska. Ona je korak naprijed od uobičajenog načina predavanja, ali treba težiti organizaciji i izvedbi na višoj razini.
