S napretkom hrvatskog školstva povećava se i teret na leđima učenika koji su obvezni "baratati" gomilom informacija iz raznih područja obrazovanja. Njihovo je savladavanje gradiva ocijenjeno, a te ocjene moraju zadovoljiti očekivanja njihovih profesora, roditelja, pa i njih samih.
Sve to dovodi do stresa, pa je nerijetka situacija računanje prosjeka, ispravljanje ocjena i odgovaranje u zadnji čas na kraju školske godine.
Postavlja se pitanje: bi li ukidanje općeg uspjeha prekinulo ovu tradiciju?
Ukidanjem općeg uspjeha i uvođenjem nekakvih opisnih mjerila učenikovog postignuća, ono bi bilo individualno i preciznije. Školarci bi učili za vlastito znanje, a ne za stjecanje ocjena koje će kasnije pokazivati roditeljima.
Učenik kojega zanimaju prirodoslovni predmeti mogao bi se posvetiti učenju istih, ne bojeći se da će mu ocjena iz nekog društvenog predmeta "pokvariti" uspjeh.
Isto tako, učenici bi bili opušteniji, fokusirali bi se na informacije koje ih zanimaju, a samim time bi iz škole izašli kao stručnjaci za područja kojima će se jednoga dana baviti, a ne kao nesigurni mladi ljudi koji o svemu znaju ponešto.
Također, često je upitno znanje koje se krije iza neke ocjene. Treba uzeti u obzir da je moguće dobiti odličnu ocjenu, a za tjedan dana se ne sjećati niti jedne stvari koja je do te ocjene dovela.
Valja dodati i činjenicu da profesori, koliko god se trudili, ne mogu uvijek biti objektivni, niti mogu iskorijeniti poznato "navlačenje" ocjena.
S druge strane, ne možemo zanemariti činjenicu da su ocjene praktične. One mogu poslužiti kao mjerilo za učinkovitost našeg školstva, kao motivacija ili kao pomoć pri odabiranju najboljih pojedinaca na najbrži način.
Stoga, iako učenikovo znanje ne bi trebalo i nije uvijek moguće svesti na brojku s dvije decimale, trebat će još puno godina i dobrih ideja kako bi se one zamijenile nekim efikasnijim sredstvom.
