Već dugi niz godina Gimnazija Antuna Gustava Matoša ponosi se velikim brojem sportaša i sportskim uspjesima tih istih sportaša. Razgovarajući s prof. Petrom Petrovečki Nevistić saznala sam da ih je kroz godine bilo i više nego što ih se spominje.
Neki od sportaša koji su postigli velike ciljeve, a u ovom članku ću ih spomenuti su: Martin Papišta (30), Karla Popović (26) i Vili Sivec (18). Ova tri sportaša sam izabrala zato što svatko od njih ima drugačiju priču i svaka je zanimljiva na svoj način.
Martin Papišta je triatlon trener u austrijskoj triatlon reprezentaciji, magistar
kineziologije. Martin se triatlonom počeo baviti već s 10 godina na preporuku prijatelja i od tada mu je bila želja sudjelovati u Olimpijskim igrama. No nažalost nije uspio kao sportaš već je kasnije uspio kao trener. Preko 10 godina je provodio plivačke treninge u klubu Olimp pod vodstvom trenera prof. Ivice Androića, a isto tako je trenirao u Triatlon klubu Rudolf Perešin. Martin nam je rekao da njegov put nije bio lagan, ali da je uspio ostvariti sve što je želio najviše svojom zaslugom i mukotrpnim radom. Nakon studiranja na kineziološkom fakultetu svo svoje znanje i poznavanje ljudskog tijela morao je početi primjenjivati u praksi. ,,Godinama sam trenirao sebe, ali i druge reprezentativce iz Hrvatske, Slovenije i Austrije. Godinama sam prisustvovao pripremama brojnih uspješnih trenera koji su trenirali svjetske i olimpijske prvake. Na taj način sam naučio metode treninga ali i način života najboljih svjetskih trenera i njihovih sportaša.“ 
Kao i svaki put do cilja koji ima svoje prednosti i nedostatke saznali smo i od Martina koja je bila njegova lošija strana, ali i kako se snašao: ,, Na tom putu nisam imao idealna financijska sredstva, ali mislim da mi je to zapravo pomoglo da se sam naučim odgovornosti i snalažljivosti. Najveća potpora su mi bili roditelji. Financijski su mi pomogli koliko su mogli, vozili su me na svakodnevne treninge, ali i plaćali mi brojne utrke i pripreme. Na primjer sjećam se da baš dok sam još išao u gimnaziju, sa 17 godina platili su mi po zimi mjesec dana pripreme u Južnoj Africi. Bio sam tamo sam s još 2 prijatelja triatlonca. Sami smo si kuhali, pisali i provodili treninge, montirali bicikle. Puno sam naučio na takvim putovanjima u ranoj dobi. Razviješ jezik, upoznaš drugu kulturu, zemljopis i povijesti. Vidiš kako drugi ljudi žive. Sva ta iskustva te formiraju kao osobu i pomognu ti kasnije u razvoju karijere, ali i na drugim životnim područjima. Tako da sam im na tome jako zahvalan.“ Martin je uistinu bio uporan i dao 101% sebe i na kraju ostvario sve svoje ciljeve i nikada nije pomislio da odustane i na to se nadovezao: ,, Od igranja igre Čovječe, ne ljuti se s 2 godine do danas, nisam u ničemu nikada odustajao, uvijek sam pokušao pronaći rješenja.“
Karla Popović (26) trenira tenis 
od svoje 8 godine otkako je šetajući pored zagrebačkih terena vidjela sport koji će zamijeniti svaki drugi kojim se dosada bavila. Karla inače potječe iz sportske obitelji gdje se nikada ne odustaje i daje sve od sebe. Te riječi prate Karlu oduvijek zato što ju je upravo to i podrška roditelja, naravno, dovelo do izrazito visokih rezultata i sreće. Naime, Karla je nakon pola dana u školi (u Zaboku) putovala do Zagreba na dugi trening pa poslije tog treninga u zabočku teretanu. A što je sa školom? Na svakom turniru, odsjedanju u hotelu, vožnja autom i bilo koja slobodna prilika Karla ju je iskoristila za pisanje zadaće ili učenje. Karla je imala izrazito veliku volju, upornost i predanost svom snu da je i već u mlađoj dobi ostvarila odlične rezultate (sedam puta je bila državna prvakinja, top 20 – do 14. godina, od 15. do 17. god. je igrala na profesionalnim turnirima i bila je 500. u svijetu…) Uz sav mukotrpan trud Karla je uspijevala imati prosjek 4.8 u školi i nakon srednje škole je upisala je i završila fakultet koji nije toliko lagan koliko nam se čini (Berkeley, SAD)
I tijekom studiranja Karla je postizala izvrsne rezultate (top 5 samostalno igranje – u Cijeloj Americi, top 10 partner igranje). Iako joj put nije bio lagan ona je uživala i sada ima posao (Blackstone – Američka investicijska firma) kojim se ponosi i uživa u predivnom Londonu i radu s klijentima, a ponosno nam je nadodala da je njezina sreća još veća zato što je i prošle godine promaknuta. A za kraj je i rekla svim drugim sportašima i ostalima: ,,Uvijek si između dvije linije. U mojem slučaju to su bile škola i tenis“, na to je još samo nadodala ,,Zato trebaš zasukati rukave i marljivo raditi i desit će se dobre stvari“
Vili Sivec (18) 
trenira plivanje već 10 godina, počeo je u ranoj dobi (s prelaska iz vrtića na prvi razred). Plivanje ga je zainteresiralo zato što je to nešto što nikada prije nije radio, a kasnije ga je i ekipa držala (iako plivanje nije timski sport). Kao i kod svakog sportaša i Vilijev put nije bio lagan ,,niš bez rada i znoja na čelu”, rekao je i svoj put opisao kao ,,trnovit je put do zvijezda”. 
Vili je izrazito ponosan na sebe i zato što je upisao fakultet u Americi (California State University Bakersfiend) s punom stipendijom. Vili je već bio na puno natjecanja, a jedno od natjecanja kojim se ponosi je Europsko prvenstvo u Rimu gdje je došao do polufinala (top 16 dečkiju u Europi). Mogli bi reći da je Vilijev primjer definicija ,,Sav trud se isplati.”
Svi imamo različite putove i svaki je jedinstven, ali to ne znači da je i lagan. Ovi sportaši su nam dobar primjer da se na kraju trud uvijek isplati i da nikada ne bismo trebali odustati ma koliko god nam bilo teško.
