Sjećate li se svog prvog (možda i jedinog) razgovora s roditeljima na temu spolnih odnosa? Možda ga nikada niste ni imali? Ili je bio jedno od najsramotnijih iskustava, predavanje koje ste slušali crvenjevši se od uha do uha?
The birds and the bees
Ako ga roditelji odluče provesti, razgovor se obično odvije na dva moguća načina. Neki djeci konačno ponude stvarni odgovor na pitanje kako nastaju bebe pa dobijete “Kad se mama i tata puno vole…” i kao kod Crvenkapice, postoji blaža i originala verzija priče.
Druga je opcija da vas roditelji ili možda stariji brat ili sestra nasumično odluče testirati i provjeriti koliko vas je svijet već stigao “iskvariti” pa vas pitaju “Znaš li ti što je seks?” Tad vam se obrazi zažare, a sram prekrije lice jer obično, vi mali anđeli koji glumite neznanje, već znate što seks jest. Takav se razgovor na engleskom jeziku naziva “the birds and the bees” jer je roditeljima lakše objasniti reproduktivni proces ptica i kukaca nego vlastite vrste. Zanimljivo je primijetiti da nas i u hrvatskom prati zoološka tematika, ali s pomalo uvrnutom idejom koja se rodila u umu osobe koja je prva djetetu slagala da bracu i seku donosi crno-bijela ptica selica.
Bilo kako bilo, u jednome trenutku svoga djetinjstva otvorili ste tu Pandorinu kutiju i rode počeli promatrati kao obične ptice. Od tada pa nadalje pretplaćeni ste na sram druge vrste. Sve vas više interesira, ali o seksu ne možete govoriti tek tako. U okružju obitelji to nije pretjerano učestalo i rijetki su roditelji koji sa svojom djecom mogu otvoreno razgovarati o seksualnim aktivnostima, zaštiti i o romantičnim odnosima uopće.
Ali suočimo se s činjenicama!
Seks je posvuda. Seks prodaju u reklami za pivo i u glazbenim spotovima. (I mi ga dabome kupujemo.) Seks je razlog zbog kojeg postojimo i zbog kojega ćemo nastaviti postojati kroz bića u koja ćemo zapisati svoj genetski kod. Seks je zdrav i ugodan način da se povežemo s partnerom. I više-manje, svi to rade. Svejedno, nakon što sam četiri puta napisala riječ “seks” dijelu čitatelja vjerojatno je neugodno, neki me već smatraju i prostakušom jer riječ “seks” nekim je nepisanim pravilom postala psovka, a oni koji me poznaju više me sigurno neće gledati na isti način ako tako otvoreno govorim o tako intimnoj temi i to još na internetu. Ipak, takvi pojedinci nisu svjesni da seks nije samo “intimna tema”, već pitanje općeg zdravlja i dobrobiti te povremeno i kolektivni problem te da bi nam svima koristilo kad bismo o njemu malo više pričali.
Mi kao društvo i dalje bježimo od seksualnosti, skrivamo se u ljušturu kolektivnog srama i odbijamo napraviti išta po pitanju zdravijeg pristupa spolnosti. Zbog toga imamo problema s gomilom predrasuda, rodnih stereotipa, neželjenim trudnoćama, spolno prenosivim bolestima i sklapanjem brakova zbog rođenja neplanirane djece. Svi znamo “onih dvoje što su se oženili jer je ona ostala trudna”, ali većinu je ljudi ipak i dalje sram otvoreno govoriti o takvim problemima koje nosi manjak pravovremene edukacije. Kod nas je još uvijek bolje je da ti kći “ostane trudna” pa se uda htjela-ne htjela nego da dijete odgaja sama, pobaci, da na usvajanje ili da ti, roditelj, ne dao bog, pričaš s njom, koja je definitivno “premlada” za takve stvari, o tome kako da “širi noge”. A ako pita sama, onda je očito “drolja”.
Nebulozno, ali nas je sram govoriti čak i o pozitivnim aspektima i o ugodi koju ljudska vrsta nalazi u seksu. Baš kao da je sramota što je orgazam ugodno iskustvo!
Seks se u hrvatskome javnom prostoru i dijalogu pojavljuje jedino kad se nađe neki alternativac, koji svojom slabo posjećenom izložbom ili performansom na koji se gleda ispod oka, pokuša progovoriti, bez srama i zadrške dati svoju viziju seksualnosti i duhovne i tjelesne strane spolnoga čina. Takvog pojedinca smatra se degutantnim, neprilagođenim, ludim i neumjesnim.
“Izađi iz kutije.”
Prije par mjeseci došla sam na sat Tjelesne i zdravstvene kulture i oči su mi od cjelonoćnog buljenja u ekran i od cjelodnevnog zijevanja bile vlažne kao močvara i imala sam osjećaj da ću ih uskoro kao Ivan Goran Kovačić držati na dlanu. Profesor me pita kako sam i vjerojatno uočava moju malaksalost. Ja odgovaram kako sam umorna i nisam sinoć ništa spavala, on u čudu pita “Zašto, učila si?”, kažem ja “Ne, gledala sam ‘Sex Education’.”
Iz grupe mojih kolega, od kojih je većina gledala spomenutu seriju koja je postala globalna senzacija, doleti nekoliko usputnih komentara u stilu “Oh, jesi konačno? I, kako ti sve sviđa?” Profesor ih odmah zaustavlja, objašnjava kako nema potrebe za komentiranjem. “Primljeno na znanje” kaže, svi znamo o čemu je riječ. On je seriju gledalo, ali ne želi da više razgovaramo o tome. Ja u čudu slušam, pa na kraju krajeva to je samo serija, nema potrebe tako burno reagirati. Uostalom, dodajem, ne znam zašto je seks još uvijek toliki tabu. On počinje priču o postavljanju granica, o tome kako postoje stvari o kojima s njim možemo pričati i one o kojima on ne želi pričati s mama.
To me je iznenadilo. Profesor inače uistinu nije uštogljeni tip, dapače uvijek je spreman potaknuti nas na razgovor o najrazličitijim temama, ima odličan, neformalan odnos s učenicima i njegov moto neironično je “Izađi iz kutije.” I ja sada slušam kako mi ta osoba, liberal otvorenoga uma, objašnjava kako bi mi sve bilo jasno da sam u njegovoj poziciji, da sam ja profesor, i kako nažalost još uvijek živimo u društvu koje je po pitanju spolnosti nazadno, ali da jednostavno ne bi bilo prikladno da on s nama o “tome” razgovara.
Malo sam zatečena. Nije mi jasno zašto ima takav stav ako je i spolni odgoj dio zdravlja i o tome bi definitivno trebalo biti govora na satu Tjelesne i zdravstvene kulture. Ipak, odlučim odustati od ispitivanja jer još mi samo treba da se moje čuđenje protumači kao neka vrsta nastranog flerta. Promijenimo temu i imamo relativno ugodan ostatak tipičnog sata pred praznike; šalimo se, razmjenjujemo upadice, malo se gledamo preko ramena, malo ispod oka pa si čestitamo Božić i odemo kućama.
Cijelu priču o “Sex education” brzo sam zaboravila, nakon sata otišla u dom i pošteno se naspavala. Međutim, dva dana kasnije, shvatila sam da me sve to ipak malo kopka.
Začarani krug apsurda i srama
Nije da išta zamjeram svom profesoru. Daleko od toga! Objasnio mi je kako je imao iznimno neugodnu situaciju kada ga je nekoliko cura indirektno napalo govoreći kako se odbijaju skinuti u kupaće kostime kako bi na satu Tjelesne i zdravstvene kulture plivale s ostatkom razreda. Ne želim preispitivati njihove motive, ali činjenica je da nam muško-ženski odnosi nisu zdravi i da je na njegovom mjestu bila ženska profesorica, neugodnosti takvoga tipa možda ne bi bilo. Nije rijetkost da su ženska tijela objektivizirana i da su žene seksualizirane i posramljivane na temelju toga kao dobro ili kako loše izgledaju (Instagram profil @seksizamnnassvagdasnji razotkriva takve sramotne ispade u medijima) i ne osuđujem ni cure koje su se, mada nisu imale objektivne prijetnje, osjećale izloženima i ranjivima.
Ne zamjeram dakle ni profesoru ni učenicama, ali zamjeram sustavu i društvu u kojem živimo. Ulazimo u primitivnu problematiku i psihologiju koja ženu označava kao “plijen”, a muškarca kao “predatora”. Takav stav omogućuje da se kolektivno blati i da se sije strah od muškog roda zbog nasilnih, sebičnih zvijeri s penisom koje se ne može ni zvati muškarcima niti ljudima uopće. Zamjeram školstvu činjenicu da na nastavi Biologije ne možemo razgovarati o tome jesmo li ikada imali neugodno seksualno iskustvo, je li nas netko povrijedio, kako se osjećamo oko toga i mrzimo li možda sada sve vezano uz seks. A tragična je činjenica, koju vjerujem svaka profesorica zna i živi s time, a vjerojatno i s vlastitim iskustvom, da je čak jedna trećina žena bila na neki način seksualno napastovana. Silovanje, ruka na koljenu, dekolteu, stražnjici pa čak i neumjesne seksualne aluzije seksualno su uznemiravanja koje treba biti prijavljeno. Dio je problema, međutim, i činjenica da ako se prijavi nasilje, žrtvi nitko ne garantira sigurnost niti počinitelju kaznu. Sjetimo se samo da je Velika Britanija tek 2003. godine silovanje u braku proglasila zločinom, a spomenimo usput i Kinu te bliskoistočne i afričke zemlje u kojima žena udajom postaje (seksualni) rob muškarca jer koncept silovanja u braku, (situacija kada ona ne želi, a mora imati seks s njim), u tim državama jednostavno ne postoji…
Uglavnom, zamjeram apsurdnom obrazovnom sustavu koji što se seksa tiče nije puno napredniji od onoga u doba viktorijanske ere. Površno obrađujemo lekcije koje se tiču spolnog zdravlja i prevencije rizičnog ponašanja, ali ne potiče nas se na razvoj svijesti o vlastitom tijelu, ne ohrabruju nas da se izrazimo i razgovaramo, a svi prolazimo istu životnu fazu i imamo iste probleme. Za ocjenu štrebamo metode kontracepcije, ali profesori bi radije u zemlju propali nego vam rekli da ne smijete koristiti kondome od lateksa i lubrikante na bazi ulja. (A možda to ni oni ne znaju. Bilo bi tragično, ali očekivano.) A zašto? Zato što, i ovo dobro upamtite, lubrikanti na bazi ulja, poput kokosovog ili bademovog, lako disociraju, praktički rastapaju, prezervative od lateksa. Da su malo manje uštogljeni profesori bi vam možda rekli i da od škroba i vode lako možete napraviti vlastiti lubrikant. A stvarno šteta ako to ne znaju, recite im vi, jer ako već predaju kemiju i biologiju bar će im s profesionalnog aspekta ovo biti zanimljiva informacija.
Toliko o tome, Word ni ne prepoznaje riječ “lubrikant”.
Mi želimo razgovarati
Razgovor o spolnosti većinom je, pogotovo u školi, obavijen velom nelagode. Naša je prirodna reakcija na prvi dijalog o toj temi, koja nam je nepoznata, a uz to i često izvor nesigurnosti, upravo nelagoda, ali besmisleno je da ostanemo vječno na dječjoj razini pa da se u srednjoj školi još smijuljimo na pojmove “svršeni i nesvršeni glagoli”. Ako nas već uče, neka nas uče kako treba. Ako već moram znati svaki detalj o tome kako funkcioniraju vodikove veze u molekuli DNA, bilo bi sasvim korektno i da u školi, a ne na internetu, saznam gdje se i kako mogu testirati na spolno prenosive bolesti. Bilo bi lijepo kada bi nam rekli i da svrab i peckanje “tamo dolje” nisu sramotni znaci loše higijene ili bluda, nego obične infekcije kakve se mogu pojaviti i u zubu ili u grlu. Iskreno, dosta mi je učenja o spolnosti na takav način da se moram sramiti ako je kontracepcija nešto što mi zapravo treba. Tobože “učimo”, ali razgovor o primjeni naučenog nikad nije poželjan. U čemu je problem?
Prema rezultatima ankete koju je ispunilo pedeset mladih u dobi od šesnaest do dvadeset godina, više od 70% ispitanika potvrdilo je kako ne osjećaju sram te smatraju (čak 90% njih) da je seks nešto o čemu se treba govoriti više. Znači, nije problem u mladima, već u odraslima kojima je neugodno. Tome svjedoče i odgovori na druga pitanja; tek je 30% roditelja svoje dijete uputilo u to kako imati siguran seks, a ne bih rekla da roditelji smatraju to nevažnom sitnicom. Mislim da je problem u tome što su oni odrasli u konzervativnijim vremenima i društvu u kojem je najprirodniji ljudski nagon, onaj koji nam omogućuje da opstanemo kao vrsta, nažalost bio još žešće stigmatiziran. Zbog toga im je danas teško uspostaviti komunikaciju s vlastitom djecom i osigurati im sigurno okruženje za razgovor o takvim temama, a i anketa je pokazala kako dvije trećine ispitanika roditeljima uopće nisu rekli da su seksualno aktivni.
Gledano iz obaju perspektiva, i roditeljske i adolescentske, ovi podaci otužni su. Sram je narušio povjerenje i roditelji, to jest odrasli generalno, moraju se potruditi da sruše konzervativne stavove koje su njima usadili njihovi roditelji, otarasiti se srama koji osjećaju zbog nečega čega se sramiti nije i pristupiti svojoj djeci kao odgovorni i savjesni pojedinci koji su spremni biti saveznici, a ne neprijatelji. Dosta je represivnih odgojnih metoda. Nikada ne razgovarati o seksu, ali zabraniti djetetu izlaske zato što je postalo seksualno aktivno, roditelji (i vi dragi budući!), nije rješenje.
Opet ta ravnopravnost spolova
Unatoč ohrabrujućoj zrelosti i otvorenosti s kojom većina mladih pristupa pitanjima vezanima uz seks, istina je kako nekima, pogotovo djevojkama, koje se prema anketi osjećaju ranjivijima nego muškarci, nije uvijek lako govoriti o seksu.
Činjenica da se žene u 21. stoljeću osjećaju ustrašenima i inferiornima i to nakon što su se godinama borile za svoja prava i priznanje jednostavno je poražavajuća. Otkad znaju za sebe vlasništvo muškarca ili njemu podložne; u povijesnim izvorima različitih kultura iz različitih vremenskih perioda opisuje se kako se veći broj žena skoro uvijek borio za naklonost istoga muškarca dok je poliandrija (jedna žena, više muškaraca) bila i religijski zabranjivana. Gledamo li na problem muške dominacije uzimajući u obzir isključivo fizičku snagu i princip “Jači tlači.” jasno nam je zašto je žena nekada, u slabo razvijenim društvima, mogla biti inferiorna. Međutim, danas se barem trudimo biti društvo koje drži do nekih drugih, plemenitijih vrijednosti, jednakosti i slobode, a ne fizičke dominacije i mačizma. Sukladno tomu, izlike je možda bilo u primitivnijim civilizacijama, možda će je i neka izrazito patrijarhalna društva pronaći i danas, ali realno; gledate li na muško-ženske odnose danas onako kako se gledalo prije tisuću godina, možete slobodno primjenjivati i metode liječenja stare tisuću godina pa ako ste anemični, jednostavno otiđite brijaču-kirurgu (da, ista osoba) da vam pusti malo krvi.
Suočene smo s problemom jer je društvo licemjerno. S jedne, susprežemo seksualne nagone, sramimo se, a s druge pak strane ponašamo se kao da je libido (pogotovo muški) sila kojoj nitko ne može umaći pa okrećemo glavu i gledamo kroz prste prijestupnicima. Pretvaramo se da je normalno da dječaci hvataju djevojčice za grudi ili im zavlače ruke pod haljinu jer su “znatiželjni”. Nadamo se da nam kći neće završiti kod nekog ljigavca u autoškoli, ali svi dobro znamo kako je realno očekivati da će joj instruktor stavljati ruku (ako bude imala sreće, samo) na koljeno. Jer što očekivati od osobe koja kaže “Jedino mi je važno da je pored mene lijepa cura i da imam auto uvijek na raspolaganju.”, (citiram riječi jednog splitskog instruktora). To čujemo, to toleriramo. A žene koje su u prošlosti imale više partnera od svoga muža/dečka obično ne toleriramo.
Nečasno je imati seks bez obaveza ili više seksualnih partnera u isto vrijeme, (oko toga su čak i mlade generacije podijeljene), ali nije nečasno ako jedna strana ne da pristanak ako je želja napasnika jača i u očima društva prihvatljiva. Tada se nitko ne zamara nelagodom žrtve. Zašto su nam Tinder i Grinder gore solucije od starca pedofilskih sklonosti koji s bolesno sjajnim očima djevojkama ljeti govore: “Mmm, je li dobar sladoled”?
S pozitivne strane, 100% seksualno aktivnih ispitanika koji su ispunili anketu potvrdilo je kako uživaju u seksu sa svojim partnerima. Ovaj podatak ohrabruje me jer se iskreno nadam da naša generacija, osobito djevojke, ne osjećaju više sram zbog uživanja u seksu i da neće, kao mnoge od njihovih majki i baka, ostati u braku u kojem će roditi desetero djece, a da u životu neće doživjeti orgazam. Tužna je stvarnost takva i mada nam ponekad budi nelagodu poznate i bliske ljude staviti u kontekst aktivnosti u spavaćoj sobi, u meni veću nelagodu izaziva činjenica da su djevojke nerijetko ostajale u odnosima zbog emocionalne komponente i osjećaja sigurnosti dok su na seks gledale kao nešto u čemu je važno da uživa on, a ona kao žena često nije ni svjesna da spolni čin i za nju može biti ugodan.
Generacija promjena
Danas se obrazujemo na internetu; na Instagramu, YouTube-u, Netflixu. Mi smo bojim se uistinu “digitalna generacija” i mada nam često spočitavaju slabljenje socijalnih vještina, ipak nam nije draže ostati kući i “scrollati” nego izaći van s ekipom. I dok god je tako, trebat će nam među setom socijalnih vještina i znanja i ona korisna za zbližavanje s potencijalnim partnerima kao i ona potrebna za upoznavanje sa samima sobom. Budući da ipak idemo u školu i tamo provodimo previše vremena kako bi propustili naučiti nešto tako važno, smatram da je reforma obrazovanja podbacila još jednom. Bezumno su nam promijenili udžbenike, nabili trošak i stres, izmijenili maturu, loše organizirali probnu, sve na-vrat-na-nos, a ništa važno nisu nam rekli. Možda je vrijeme da mi kažemo što nam treba.
Sjećam se davnog spominjanja mogućnosti uvođenja spolnog odgoja u škole. Tada nisam znala što da mislim o tome, bila sam nezainteresirana i premlada osnovnoškolka. Sada smatram, kao i 78% ispitanika IPSOSO-ove ankete iz 2021. godine, kako bi uvođenje spolnog odgoja u škole bila pozitivna stvar. Naravno, treba uzeti u obzir i činjenicu da nisu svi profesori, kao što nisu ni svi svećenici, ni svi instruktori vožnje, pa ni sve prodavačice časnih namjera. Skeptična sam kada promislim da bi moju sestru mogao podučavati netko tko bi iskorištavao njezinu naivnost i neznanje, ali optimistično se uzdam u to da će mladi obrazujući se lakše reagirati i na neprimjerene situacije, iskorištavanje, napastovanje, silovanje. Nadam se da će ih spolni odgoj u školama ohrabriti da prijave neprimjereno ponašanje i nasrtanje u osobni prostor, nadam se i vjerujem, kao i većina ispitanika ankete koju sam provela, da bi se broj silovanja kao i broj neželjenih trudnoća mogao smanjiti kada bi se o seksu više pričalo. Možda bi im na vrijeme trebalo reći da “No means no.”, a ne kada već nekolicina “No!” čuje kao “Maybe.” ili “Yes.”
Ne znam kojem bi predmetu u školi bio zadatak potaknuti nas mlade na zdrav, zreo i pomalo kritičan i analitički pristup spolnosti. Biologija pokriva reproduktivne organe, fizičku komponentu, i ako već to radi kruto i sterilno, u redu, ali treba nam i predmet na kojem bismo razgovarali o utjecaju spolnih odnosa i aktivnosti na naše emocije i unutarnja stanja. Možda bi to bio zadatak Psihologiji ili Filozofiji. Zvuči pomalo neobično da uz egzistencijalizam i apsurdizam ubacimo malo razgovora o seksu, ali mislim da je poveznica filozofije i psihologije sa spolnosti čvrsto utemeljena. Seks nije samo fizičko iskustvo, već iskustvo koje transformira i naš um i daje nam drugačiju percepciju ljudskih odnosa i ideju specifične povezanosti s drugima. Takvu povezanost ranije nismo iskusili, nismo o njoj ni razmišljali prije puberteta. To je cijeli vrli, novi svijet koji, koliko god nam bio intuitivan, nije tako jednostavan i ponekad u njemu nije lako egzistirati ni samostalno, a kamo li poštujući želje i potrebe drugih, naših partnera. Mislim da je važno osvijestiti si filozofski moment u pristupu temi i kako bismo izbjegli seksualizaciju, diskriminaciju i lakše postigli ravnopravnost. Ogromni problemi nastaju zbog zastarjelih metoda podučavanja i izbjegavanja razgovora o spolnosti.
Let’s talk about sex, baby
Još od prvih ljudskih zajednica u mitovima se, koji su temeljna civilizacijska dijela i koji su bili naša prva pisana forma izražavanja, govorilo o reprodukciji. Prije no što smo se zapitali kakav je položaj našeg planeta u svemiru ili što je to svjetlo koje izlazi i vidimo ga na nebu svaki dan, ljudi su maštali, razmišljali, pisali i slavili plodnost i seks. Paleolitske Venere, na prvi pogled tek debele žene s velikim grudima, kipići su nastali prije više od 20 000 godina, a veličaju žensko tijelo, seksualnost i atribute, a rani oblici religija, poput one grčke, popraćene ranim pisanim tekstovima često donose priče o razvratnim bogovima i njihovim “perverznim” odnosima sa smrtnicima. Zaključak je – čak ni nastrano nije nam strano. Zašto se onda pretvarati da još uvijek vjerujemo kako nas čeka bezgrešno začeće?
