Ovaj članak ne predstavlja mišljenje cijele redakcije, stoga nema potrebe da se itko pronađe uvrijeđen.
Posljednjih nekoliko dana javnost je bila uzburkana od strane medija koji su prštili od oznaka *dajte nam naša četiri zida*, *povorka ponosa*, *šarena povorka* i slično. U Saboru je također ta tema bila aktualna, većinom od onih koji stoje iza svojih riječi. Možda nije išlo u korist LGBT zajednici ili kako bi to u Saboru nazvali „propagandi“, međutim bolje da se netko izjasni makar i protiv, nego da svi šute.
Gospodin Hrvoje Zekanović se otvoreno izjasnio te rekao da je svaki čovjek jednako vrijedan, ali svako ponašanje nije jednako vrijedno. Smatra da danas u liberalnom društvu svatko može raditi ono što hoće međutim nečija sloboda prestaje tamo gdje počinje sloboda drugoga pojedinca. Nadalje, oštro je kritizirao i osudio bilo kakav oblik nasilja i vršitelje nasilja koje su digle ruke na nekoga tko je različit jer je to nedopustivo.
Kada je završio svoj govor gospodin Glavašević je započeo svoj jer je smatrao da je povrijeđen poslovnik te je pokušao obraniti LGBT+ zajednicu. Malo sam bila i razočarana jer sam u tom trenutku očekivala da će to bolje odraditi. Nisam neki stručnjak za govore tijela, ali njegov položaj dok je govorio i sami govor su bili neuvjerljivi.
Da ne budem naporna s političke strane prelazimo malo na onu filozofsku. Upoznati smo s činjenicom da homoseksualnost nije bolest niti je urođena, točnije ne možemo je izliječiti. Vidimo da zapravo okolina stvara najveći problem jer vrijeđa i odmaže umjesto da saslušaju i pruže pomoć onima kojima je potrebna. Svi imaju pravo izraziti svoj pozitivni ili negativni stav o homoseksualcima, ali nitko nema pravo vršiti nad njima bilo kakav oblik nasilja. Jedino što možemo je saslušati i pomoći, ali opet ne na silu, već ako od nas netko zatraži pomoć.
Društvo je podijeljeno na više strana oko ove teme koja je aktualna doslovno od juhuhu. Neki kažu da homiće treba porokati, neki bi im rado pomogli ako zatraže pomoć, neki bi vršili nasilje nad njima, a neki to već besramno rade. Žalosno je da pored gladne djece i ljudi u Africi, jauka ranjenih u Ukrajini pojedincima najveći problem bude šarena povorka u Zagrebu.
No naravno to je samo moje mišljenje, stoga sam odlučila intervjuirati LGBT+ članove da vidimo kakva je zaista situacija. Neki su odbili jer ne žele biti javno eksponirani, a neki su sa zadovoljstvom prihvatili biti dio ovoga. S nama su tu Leo, Marco Cuccurin i Vanja Fotović. Pogledajmo što kažu.
Kada si shvatio/la da se nešto događa točnije kako je sve počelo i na koji način?
MARCO CUCCURIN: To sam počeo shvaćati u srednjoškolskim danima, naprosto kad je krenuo pubertet, kada su krenuli divljati hormoni. Shvatio sam da mi nije prirodno da mi se djevojke sviđaju kako su me roditelji učili. Naprosto se s djevojkama nisam mogao pronaći, odnosno nisam ostvario taj kontakt koji bi primjerice mogao ostvariti s muškarcem.
LEO: Privlačnost prema ženskom spolu sam počeo osjećati dosta rano, negdje u 8 razredu osnovne škole, s tim da sam se curama uvijek divio zbog njihove ljepote i otvorenosti u društvu. Dosta dugo sam mislio da želim biti poput njih dok zapravo nisam shvatio da me privlače u mnogim drugim gledištima. S druge strane dečki su mi uvijek bili onako dosta moćni i puni samouvjerenosti te sam dugo razmišljao o svojoj seksualnosti i preispitivao sam sebe. Uvijek sam se osjećao kao uljez u svojoj koži i nikad se nisam mogao poistovjetiti s nekom curom te sam u društvu također bio dosta “muškobanjasta” osoba. Zadnje dvije godine se identificiram kao transgender i mislim da sam konačno počeo malo više voljeti samog sebe.
VANJA FOTOVIĆ; S 13, doduše shvatio sam to kasnije, kad sam odrastao, u srednjoj školi, kada sam vrtio film u glavi. Kada shvatiš da te drugi drugačije gledaju, onda sam shvatio da to ide od tamo negdje 13-te godine, jer s 13 dijete ne može znati da je to nešto sto “nije normalno” jer za mene je normalno, bilo je normalno i ostat će normalno. Ljubav nema spol. Ako možeš i znaš voljeti ti si već pola svog posla na ovoj zemlji napravio.
Je li to sve nastalo kao obrambeni štit jer si bio/bila žrtva nekog nasilja?
MARCO CUCCURIN: Nije nastalo kao obrambeni štit. Da sam žrtva nasilja bio, jesam, ali nema to nikakve veze s time, zaista ne. To što sam bio žrtva nasilja meni nije napravilo ništa u životu osim što me izgradilo i ojačalo kao čovjeka koji sada vrlo ponosno, podignute glave hoda i nemam strah ni od koga niti ičijega mišljenja. Samo nasilje od najranijih školskih dana mene je oformilo kao snažnu osobu.
LEO: Puno puta sam doživio nasilje od svojih vršnjaka, uglavnom verbalno i emocionalno ali ne bih rekao da to ima ikakve veze s mojom seksualnom ili spolnom orijentacijom već da je to puno više utjecalo na moju psihu i emocije na kojima moram dosta poraditi.
VANJA FOTOVIĆ; Ne. Gluposti, moj obrambeni štit je bila nadrkanost i prepotentnost, još uvijek je.
Jesi li imao/la podršku prijatelja i obitelji?
MARCO CUCCURIN: Jesam. Prvo kome sam ja to rekao bila je moja najbolja prijateljica s kojom se družim već petnaestak godina. Odrasli smo zajedno i cijeli život smo zajedno. Moram reći da sam imao prvenstveno njenu podršku. Naknadno naravno imao sam podršku moje none i majke, koja na žalost nije s nama, ali je bila sretna i za mene i za mog partnera s kojim trenutno živim i s kojim sam u vezi. Također, tu se pridružio i moj otac, tako da je i tata sad jako sretan i ponosan. Podržava me i zapravo one roditeljske riječi „Ja sam sretan kada si ti sretan!“ pretvara u djelo.
LEO: Podršku sam imao od većine svojih prijatelja i dijelom od obitelji s tim da obitelj i dalje smatra da je to samo faza kroz koju ću proći.
VANJA FOTOVIĆ: Da, uvijek. Na svu sreću.
Jesi li sretniji/a trenutno ili misliš da je to jedna od faza kroz koju ćeš proći?
MARCO CUCCURIN: Ja sam najsretniji trenutno i ostat ću sretan. Ne radi se o nikakvoj fazi, to je naprosto moj život. To prepoznate u sebi, ne možete to promijeniti i nemojte se niti truditi jer onda idete kontra sebe i zapravo ćete napraviti kontra efekt. Ne možete ići protiv sebe, svoga tijela, svojih hormona i svojih potreba. Kada čujem ljude koji se preobraćuju zbog Boga, toga nema jer je možeš protiv prirode i onoga što je priroda dala.
LEO; Kao što sam rekao osjećam se puno bolje i puno zadovoljnije sam sa sobom kada sam “izašao iz ormara” i sve promjene na svojoj fizičkoj pojavi te smatram da homoseksualnost nije faza niti isprobavanje i slično. Mnogi ljudi isprobaju razne stvari i to ih ne zadrži ali osobno smatram da seksualna orijentacija nije jedna od takvih stvari.
VANJA FOTOVIĆ; Sretan sam. Presretan. I ne, to nije faza. Najgore sto možeš reći LGBTQ+ osobi je “proći će, to je samo faza” ništa neće proći, a i zašto bi? Ponavljam, ljubav nema spol.
Postoje li ljudi koji se ponude pomoći ti izaći iz tog „stanja“ ili prevladavaju oni koji samo vrijeđaju?
MARCO CUCCURIN: Ne postoji nitko tko mi želi pomoć izaći iz tog „stanja“ jer ja ne želim izaći iz tog „stanja“, niti ja smatram da to možemo nazvati „stanjem“ i mislim da je to čak malo i onako uvredljivo i da će mnogi ljudi to iz zajednice potvrditi. Dakle, to nije „stanje“ jer gripa je neko stanje čovjeka, bolest je neko stanje, ovo nije bolest, tako da ne želim izaći iz „stanja“ jer takav sam se razvio u pubertetu i to ne mogu mijenjati niti želim jer zaista imam kvalitetan i sretan ovakav život. Ljudi su me prihvatili. Da ne govorim da je pola milijuna ljudi na Tik-toku, Instagramu i YouTubeu koji me prate. Dakle, to su veliki brojevi i zašto bih se imao potrebu mijenjati i uklapati kada sam ovako sretan i kad se ovako zapravo osjećam kada sam svoj i prirodan.
LEO; Moja obitelj mi je ponudila odlazak kod psihologa i sl. i prihvatio sam tu ponudu te sam išao na razgovore međutim smatram da to nije neka bolest koja se može liječiti na bilo kakav način.
VANJA FOTOVIĆ; Iskreno, oni koji bi mi htjeli pomoći, zasigurno su prvi koji trebaju pomoć, jer oni razmišljaju načinom da je to nešto “nenormalno” i “bolesno” pa samim time i izlječivo. Gluposti. Niti mi treba pomoć niti se osjećam kao netko kome treba pomoć. Sto to meni fali? Imam dečka i volim ga, zamisli. Pomoć trebaju psihički nestabilne osobe, serijske ubojice, silovatelji, zlostavljači žena i generalno zlostavljači i nasilnici. Njima treba pomoć, a treba im i ljubavi, jer od manjka ljubavi u djetinjstvu nastaju velike traume.
Smatraš li da se možeš izbaviti iz „stanja“ u kojem se nalaziš ili ne želiš ni pokušavati jer si dosita pronašao/la sebe?
MARCO CUCCURIN: Ja sam ovako potpuno sretan i ispunjen, znam neke koji su se pokušali izbaviti iz tog „stanja“. Smatram da su to ljudi koji su nesretni i koji ne znaju naučiti živjeti u svojoj koži. Najgore je u životu kada ne možete prihvatiti ono što ste vi zapravo. Dakle, to je jako poražavajuće, bolno, teško i ne mogu ni zamisliti kako je takvim ljudima. Znam da je odgoj većinom razlog zašto je to tako, sve danas dolazi od kuće, ali ja sam se konkretno zaista pronašao, sretan sam i nemam potrebu za mijenjanjem.
LEO: U svojoj koži se ovakav kakav jesam osjećam puno bolje nego prije dok sam pronalazio razne izgovore za neke misli koje su mi prolazile kroz glavu ili neke ideje koje sam htio uraditi dosta davno (npr. šišanje na kratko, oblačenje odjeće na muškim odjelima itd.)
VANJA FOTOVIĆ; Isti odgovor kao prethodna dva.
Jesi li ikada poželio/la vratiti se u stanje u kojem si nekada bio?
MARCO CUCCURIN: Ne, zaista nisam nikada jer sam ovako sretan. Ja sam privlačnost prema djevojkama imao zaista u najmanjoj dobi kada nisam razumio termin poput seks-a. Ne mogu se vratiti na nešto što nisam nikad ni imao. Naprosto to što ste kao dijete naučili, stekli kod kuće je jedno, a ono što stječete sami u razvoju je drugo.
LEO; Nisam, nikada.
VANJA FOTOVIĆ; Stanje? Kakvo je to stanje? Ja nisam u stanju, niti prvom niti drugom, haha. Niti sam ikada bio. Ja sam ja. Bas takav kakav jesam. Mene ne čini boljom/lošijom osobom to sto imam dečka, čini me to kakav sam u poslu, komunikaciji s ljudima, humanosti i empatiji. To da li ja spavam sa ženom ili muškarcem nema nikakve veze sa mnom kao osobom.
Jesi li ikada bio fizički napadnut zbog svoje seksualnosti?
MARCO CUCCURIN: Nisam imao mnogo neugodnih situacija, ali se jedne sjećam. To je bilo davno, još u osnovnoj školi. Šetao sam po gradu i zaustavila su me 3 dečka i upitala imam li 10 kuna. Odgovorio sam da nemam, a oni su krenuli za mnom i rekli da im dam novčanik. Htjeli su me opljačkati, ja sam im rekao da ću pozvati policiju ako nastave još koji korak za mnom. Prestali su me pratiti. Moram priznati da je to jedna od najneugodnijih situacija, zaista nisam imao mnogo neugodnih situacija pa da sad mogu pričati, ali hvala Bogu na tome jer ne bih ni volio imati.
LEO: Nikada nisam bio fizički napadnut jer nisam dao na sebe i uzvratio bih udarac te mi se nitko do sada nije usudio suprotstaviti na takav način
VANJA FOTOVIĆ; Nikada.
Što želiš poručiti napadačima?
MARCO CUCCURIN: Želim im poručiti da to što rade je pokazatelj manjka njihove sigurnosti. Nikada u životu nemojte spuštati druge da bi podigli sebe. Nemojte nikoga ponižavati i nikome nemojte vršiti nasilje, jer će vam život vratiti trostruko gore, a sebi ne želite loše. Život sve pamti i sve piše, nasilje nikada nije rješenje, ako nešto ne odgovara vašem stilu života jednostavno ignorirajte.
LEO; Napadačima želim poručiti da to nije način niti rješenje te da batinama neće izbiti homoseksualnost iz odredbene osobe te da tako samo daju odvratnu sliku o sebi te pokazuju koliko su oni zapravo “zatucani” ljudi.
VANJA FOTOVIĆ; Ništa, to su ljudi kojima fali ljubavi i emocionalno su nerazvijeni zbog manjka iste
Vidim da trenutno situacija u državi sa LGBT+ doslovno izgara, članovi prosvjeduju, bore se za svoja prava itd. Imam prijatelje koji su ujedno i članovi LGBT. Kažu mi da zapravo oni žive normalno bez nekog pretjeranog pritiska javnosti, odnosno nitko im ne smeta, budu u neugodnim situacijama, ali to sve bude u granicama, tipa u dućanu ili na cesti, ali kada dođu u stan jednostavno normalno žive. Vidjela sam na TV da je na povorci glavna rečenica bila “Dajte nam naša 4 zida”. Sada sam zatečena i pojavljuje mi se dosta upitnika u glavi. Imate li zaista svoja 4 zida ili ne? Ili to ovisi od para do para?
MARCO CUCCURIN: Rekao bih da imamo svoja četiri zida, nisam čuo na povorci tu rečenicu moram priznati, ali svakako ću se složiti da to ovisi od para do para. Ja imam svoja četiri zida i zaista svoje neke intimne trenutke i općenito svoju vezu dijelim u četiri zida. Isto tako je bitno da istaknemo kako bi po meni apsolutno svaki par intimne stvari trebao ostaviti unutar četiri zida. Sve je to od para do para, ali ja svoja četiri zida imam.
LEO; Dok sam bio u vezi nikada nisam imao problema u javnosti te nikada nisam doživio da netko mene i mog partnera napada na bilo koji način zbog toga što prolazimo ulicom držeći se za ruke i sl. Dapače uvijek smo bili pozdravljeni s ugodnim smiješkom na licu. Možda je to zato što smo se većinom ponašali kao jako dobri prijatelji te ne bi namjerno isticali da smo dio LGBT+ -a te smo se ponašali kao sasvim normalan par.
VANJA FOTOVIĆ; Odgovor na ovo pitanje je u slijedećem.
Nadalje, čini li ti se da sustav ide na bolje jer su LGBT parovi dobili čak mogućnost posvajanja djece?
MARCO CUCCURIN: Moram priznati da je. Prije 10 godina da mi je netko rekao da ćemo tako nešto postići rekao bih mu da laže. Ja sam netko tko je oduvijek volio djecu, s obzirom na to da nisam imao lijepo djetinjstvo uvijek naginjem ka tome da imam djecu baš zbog toga da svome djetetu pružim sve ono što ja nisam imao i da ima više od toga, da proputuje svijet sa mnom. Smatram da svakom djetetu će biti bolje s puno ljubavi od dva oca ili dvije majke, nego s nimalo ljubavi u nekom domu. Po meni ovo posvajanje je jedan veliki korak, ali treba ići još ka tome. Moram istaknuti da i straight parovi teško posvajaju i dobivaju uvijete za posvajanje u Hrvatskoj, sada zamislite kako je gay paru. Ja sada u prosjeku mogu reći da će vjerojatno u idućih 10 godina tri do pet parova istospolne zajednice posvojiti djecu. Država je formalno rekla „da“ posvajanju, ali s tehničke strane teško je izvedivo ne samo zbog diskriminacije istospolnih parova već zbog i samog zakona koji je kod nas užasan.
LEO; Osobno smatram da u našoj zemlji to pravo možda i jesmo dobili po zakonu, no u svakidašnjem životu i kako vidim i slušam da mnogi parovi i dalje to ne mogu i to im se ne dopušta jer je to pravo izašlo samo da se država vidi u boljem svijetlu.
VANJA FOTOVIĆ;
Sve ide na bolje, ali se po pravima ne živi. U Hrvatskoj imamo jednake i one malo jednačije. Mi imamo sva prava, ali se ne živi po tim pravima. Jer će te država/pojedinci uvijek negdje pokušati umanjiti. Ali to nije samo s LGBTQ+ to je i s običnim narodom. Ja sam na primjer prošle godine morao platiti porez od nekoliko stotina eura, na neopravdane novčane transakcije, hajde pitaj nekoga iz Vlade tko je zatajio porez da li ga je morao platiti? Ne, vjerojatno je još i dobio stan u Vlaškoj na korištenje, zbog dobrog vladanja i obnašanja dužnosti.
*Što još država može učiniti za Vas kao članove?
MARCO CUCCURIN: Upravo ovakve stvari. Olakšati proces posvajanja, da se nitko ne osjeća diskriminiranim gdje god dođe. To što ja nosim šminku na licu i to s kim ću ja na kraju dana leći u krevet nije važno. Mogu biti i u restoranu i u kafiću. Moram priznati da zaista mislim da smo postali civiliziraniji, pogotovo ako pričamo o Zagrebu. Ja se tu nikada nisam osjećao pretjerano izostavljenim. Smatram da nismo toliko potlačeni kao nekada i da su se neka prava ipak stekla.
LEO; Promijenio bih ljudski pogled na LGBT+ zato što iako je dokazano da to nije bolest koja se može liječiti mnogi i dalje tvrde da jeste i ne trude se ni razumjeti osobe koje su dio LGBT+ zajednice.
Što bi promijenio/ la u ovom svijetu i s kojom alternativom bi to zamijenio/la?
MARCO CUCCURIN: Ovo je sada već previše pitanja. Mislim da bih morao ući u politiku koja me zaista ne zanima. Pitanje o svijetu je globalno pitanje i mislim daje teško odgovoriti na njega. Možda bih promijenio činjenicu da trčimo svi za materijalnim stvarima. Materijalizam je postao broj 1 u svijetu već dugo. Promijenio bih činjenicu da u 21. stoljeću još ratujemo, po meni je zaista nepotrebno uzimanje bilo kakvog oružja da bi se došlo do rješenja. Konkretno mislim na Ukrajinu i Rusiju i cijelu situaciju koja se događa. Htio bih da se ljudi malo ekološki više osvijeste. Klimatske promjene su jako loša stvar koja će nam pokucati na vrata kroz godine. Možda bih to izdvojio. A kada pričamo o LGBT+ zajednici želim da zaista imamo jednaka prava i da se zaista držimo onoga „svi smo jednaki“ i da to nije samo na papiru već da to osjetiš svaki dan. I na ulici i u zakonu, da mene ne bi netko diskriminirao na razgovoru za posao. To bih izdvojio kao nešto za što znam da ljudi imaju probleme jer nije lako. Nekada će prije posao dobiti straight osoba nago gay što zaista nije fer. Smatram da na poslu ipak trebamo gledati znanje i vještine, a to što sam ja to što jesam u svoja četiri zida zaista nije važno dok god radim dobro posao za koji me šef platio.
VANJA FOTOVIĆ; Uh, ne pitaj. U svakoj državi bi nam trebala jedna osoba poput pokojne Princeze Diane, tada bi svijet bio puno bolje mjesto.
Sad me zanima je li samo ja ovako mislim ili je stvarno tako, dakle postoje dvije vrste homoseksualaca, oni koji stvarno jesu i toga su svjesni i oni koji se prave da jesu ,a zapravo nisu i od sebe rade cirkus. Njihovo stanje mora biti u centru pažnje, oni moraju imati prava, imam dojam da oni moraju biti glavni. S druge strane znam ljude koji zaista jesu homoseksualci i žive normalno bez ikakvog histeriziranja i drame. I vjerujem da bi zapravo sve bilo drugačije s nema ovih što pametuju jer se ovi pravi homoseksualci skroz normalno ponašaju i čovjek im jednostavno ne može reći niti poželjeti nešto loše. Uklapaju se u okolinu i na njima se ne primjećuje da su drugačiji. Mislim da kad bi svi takvi bili ne bi u društvu bilo nikakvih problema već bi zaista imali svoja 4 zida.
MARCO CUCCURIN: Kao i straight ljudi tako i homoseksualaca ima raznih vrsta. Dolazimo do toga da moramo paziti da ne miješamo karakter sa seksualnošću. Seksualnost je nešto što dobijemo pri razvoju, homoseksualnost nikada nijednog čovjeka neće obilježiti. Dakle, mene homoseksualnost nije obilježila kao čovjeka niti moj karakter. Složit ću se s tobom da postoji puno gay-eva koji su histeriziranje, koji su drama, koji su preuveličavanje. I sam nekada znam imati taj moment, no to zaista nema veze sa seksualnošću već je to karakter. Homoseksualci su inače poprilično vrckavi ljudi koji vole život, vole muziku, umjetnost i glazbu. To ispoljavaju van i onda dolazi do toga. Složit ću se s tobom da onda postoje introverti koji se zaista uklapaju u većinu. Ali što onda znači uklapanje? Trebamo li se mi uvijek uklapati u društvu? Sad ne govorim za gay osobu nego za tebe i nekog lijevog na ulici. Dakle uopće nije važno tko si nego trebamo li se uopće uklapati? Ja nisam nikada imao želju uklapati se. Uvijek sam bio umjetnik koji je volio plesati, crtati, šminkati se, pjevati i kuhati. Dakle, uvijek sam bio veliki umjetnik i to je naravno izazivalo nekakvu pažnju od najmlađe moje dobi. Znam na što misliš i što ciljaš, ali opet kažem ja sam npr. umjetnik, no isto tako smatram da imam neku kulturu, da sam elokventan, da imam nekakav vokabular i da mogu vrlo pošteni predstaviti svoju zajednicu. Opet s druge strane nisam netko tko se uklapa i stavlja se u neke šablone što naravno nekim ljudima smeta. Složit ću se s tobom da tu možda ima istine. Postoje ljudi koji su introverti, uklapaju se, tihi su, ali to nije karakterizacija homoseksualca koja bi po meni trebala biti.
LEO; Slažem se s tvojim mišljenjima jer ima doista puno ljudi koji se pretvaraju da su nešto što nisu iz različitih razloga te mislim da to nikako nije potrebno i da svi trebaju biti prihvaćeni bez obzira kakvi su i kojim zajednicama pripadaju i da ne treba biti gay da budeš cool.
VANJA FOTOVIĆ; Apsolutno se slažem s tobom.
I za kraj….
Što želiš savjetovati osobama koje se nalaze u istoj situaciji kao ti, a misle da su na rubu?
MARCO CUCCURIN: Nisi na rubu niti ćeš ikada biti! Najbolje bi ti bilo da izađeš iz ormara. Povjeri se nekom svom prijatelju, ako ne možeš svojim roditeljima. Nekome kome vjeruješ. Ja sam prvo rekao svojoj prijateljici jer mi je bilo lakše. I vidjet ćeš onda kad dobiješ podršku, kad osjetiš zagrljaj, kad osjetiš prihvaćanje, tu ćeš shvatiti da nisi na rubu. Možda si samo na rubu, ali na rubu za novi početak. I onda ćeš prekoračiti, potom pasti preko tog ruba i dići se ali početi neki novi lijepi početak!
LEO; Želim savjetovati da vjeruju u sebe da sebe grade i da idu prema onome što njih čini sretnima, jer nitko ne zna što baš tebe čini sretnim niti bi se sami trebali pokoravati tuđim mišljenjima o njihovoj sreći! Budite ono što jeste i ne sramite se toga! Svi imaju svoju vrijednost koja se treba cijeniti, poštivati, i graditi onako kako mi mislimo da je za nas najbolje!
VANJA FOTOVIĆ; Ne odustajte, i nemojte da vas itko ili ista pokoleba u vašem naumu da osvojite svijet!
