Znate li za one trenutke kada vodite razgovor s ljudima i dotaknete se jedne „posebne“ teme? Ta „posebna“ tema u vašem sugovorniku uzrokuje nešto predivno. Nastane mu sjaj u očima, gestikulira rukama i nastane ogroman smiješak kada shvati da ga pozorno slušate. Ta se ponašanja manifestiraju u trenutcima kada pričate o nečemu prema čemu gajite ogromnu količinu ljubavi.
Za mene, ta posebna tema su strani jezici. Naročito francuski. Recite mi bilo što da ima veze s francuskim jezikom i počet ću se veseliti kao petogodišnje dijete koje je upravo dobilo sladoled. Međutim, usprkos ovome početku, tema ovoga članka neće biti francuski jezik, nego folklor, odnosno narodna nošnja. Primijetila sam da su neki ljudi u mom životu najsretniji upravo tada kada pričaju o folkloru, pa sam odlučila raspitati se da i ja doznam u čemu leži magija. Inače, uobičajeno je da se djeca odluče za izvannastavne aktivnosti poput sporta, glume ili da upišu glazbenu školu, međutim moja draga prijateljica Sonja krenula je malo drugačijim putem. Budući da znam da se dugo bavi folklorom, za potrebe ovoga članka i moje osobne radoznalosti, odlučila sam postaviti joj par pitanja.
- Koliko se dugo baviš narodnim plesom?
Bavim se narodnim plesovima od 4. razreda osnovne škole, točnije od 9. godine života. Tada sam bila u dječjoj skupini, a s 14 godina prešla sam u glavni ansambl.
2. Kako to da si počela?
Krenula sam se prvenstveno baviti time jer me moja mama „nagovarala“ da to probam. I ona se također bavila folklorom te joj je to stvarno bila jedna od najboljih odluka u životu.
3. Je li ti ikad došlo da odustaneš? Ako da, zašto?
Ne mogu reći da sam ikada htjela potpuno odustati od toga, stvarno sam još od malih nogu obožavala sve vezano za to, dakle i nošnje i narodne pjesme i sam zvuk tih tamburica i tamburaša općenito, no naravno da je bilo dana kada mi je stvarno bilo dosta svega toga pa mi se možda nije dalo na probu, no nikada nisam razmišljala o tome da potpuno odustanem.
4. Jesu li ti se vršnjaci rugali?
Mogu reći da jesu, ali ne u prevelikoj količini. Znam da se to vrlo često događa osobi koja se bavi folklorom, ali ipak mislim da, u mom slučaju, okolina nije imala potrebu ismijavati me, niti su mislili da je to tako baš užasno jadno, a što sam starija, to sve više i više ljudi zapravo potpuno podržava što se time bavim.
5. Što bi rekla ljudima koji se ismijavaju folkloru?
Rekla bih im da ih čak na prvu i razumijem. Mislim da osobe koje se nikad nisu okušale u tome jednostavno ne znaju i ne mogu zamisliti ljubav prema tome jer im se stvarno na prvu čini kao da su to neke čudne pjesmice, kolo, kružnica i „iju ju“ vikanje, no sa sigurnošću mogu reći da folklor nije samo to, već je pun raznih plesnih i pjevačkih elemenata koji se stvarno moraju trenirati i usavršavati. Tim osobama također bih preporučila da odu pogledati jedan cjelovečernji koncert pa da nakon toga kažu svoje mišljenje.
6. Misliš li da bi u školama trebalo učiti o folkloru?
Svakako mislim da bi se trebalo izdvojiti vrijeme (uglavnom i ima mnogo sadržaja na temu toga) na nekim satovima za razgovor o folkloru i tradiciji općenito, najviše na satu hrvatskoga jezika i glazbenog.
7. Planiraš li nastaviti baviti se folklorom u budućnosti?
Definitivno se i dalje planiram baviti folklorom još dugo jer mislim da sam zapravo tek krenula i drago mi je da sam krenula tako mlada da mogu što duže ostati u tome.
8. Koji ti je najmanje drag dio?
Ako moram izdvojiti stvari koje baš ne volim… Onda bih rekla da je to uplitanje (nadodavanje umjetne kose u pletenice u našu prirodnu kosu da bi bila duža i da bi frizure bile čvršće), brzo presvlačenje na nastupu iz jedne koreografije u drugu te osjećaj straha da će mi nešto od nošnje pasti na pozornici.
(Fun fact: narodnom nošnjom smatra se stil i način odijevanja koje su koristile minimalno tri generacije.)
9. Na svakoj slici folklornih nastupa vidim da cure uvijek nose crveni ruž. Zašto?
Tu je čak i Sonja došla do malog problema. Nije ni ona bila sigurna zašto je tome slučaj, ali nisam dozvolila da moja znatiželja pati pa sam se obratila čovjeku koji se bavi folklorom od svoje 18. godine, drugim riječima; obratila sam se profesoru Anti Kantoru iz svoje škole.
Nekoliko je u biti razloga. U novije vrijeme (prije cca 100 i nešto godina) žene su koristile krep-papir crvene boje za obojiti usne i narumeniti obraze. Drugi je razlog: scena. Naime, reflektori na sceni su toliko jaki da se često šminka i dečke, ako se snima koncert, da ih reflektori ne „spale“. Iz tog se razloga koristi crveni ruž (često svako društvo ima interno propisano koji ruž koriste sve cure), scenski stil šminkanja očiju kako bi se stvorio efekt što većih očiju i sl., budući da te sa scene, ispod svih tih reflektora i neprirodno bijelog i jakog svjetla, ljudi gledaju s minimalne udaljenosti od dva metra. Nošnje se najčešće oblače samo za nastupe pa se samim time najčešće i vide sa scenskom šminkom.
I kao zadnje pitanje, zanimalo me u kojem točno ansamblu Sonja pleše, a odgovor je u Zagrebačkom folklornom ansamblu dr. Ivana Ivančana. Na njihovoj službenoj stranici ZFA – Zagrebački folklorni ansambl Doktora Ivana Ivančana, navodi se sljedeće:
Od samog osnutka u svibnju 1945. ZFA (tada OKUD „Joža Vlahović“) posvetio se izvođenju umjetnički oblikovanog folklora određenih sela ili područja. Izbjegnuti su svi spektakularni elementi i stilizirano izvođenje. Temelje takvog pristupa postavio je prvi umjetnički voditelj i koreograf prof. Zvonimir Ljevaković koji je isključivo od plesača i svirača ZFA 1949. osnovao Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske „Lado“ (tada Zbor narodnih plesova i pjesama). Jedan od osnivača ansambla i nasljednik prof. Zvonimira Ljevakovića na poziciji umjetničkog voditelja i koreografa dr. sc. Ivan Ivančan nastavlja tim putem, razvija principe scenske primjene folklora i, što je još važnije, znanstveno ih uobličuje. Dobrim koreografom ne može se postati ako se ne posjeduje prethodno iskustvo o izvornom plesu, muzici i područjima. Koreograf bira teme iz tradicionalnih folklornih izvora time što nazoči seoskim proslavama, te zapisuje dijelove narodnog nasljeđa. Sam ansambl neprekidno u svoj program ugrađuje izbor raznolikih nacionalnih nošnji koje su uvijek autentične, a posebnu pažnju poklanja odgovarajućoj nošnji, ukrasima i oglavljima.
Kada već pričamo o folkloru, naravno da ne možemo izbjeći Folklorni Ansambl LADO. Reći da nije poput ostalih, moglo bi se smatrati eufemizmom. Postavlja se pitanje „Zašto je poseban?“ i odgovor na to pitanje naravno ima profesor Ante Kantor:
Folklorni Ansambl Lado jedini je profesionalni, a ujedno i nacionalni ansambl u RH. Nazivaju ga često i „putujućim muzejom“ zbog svoje neprocjenjive zbirke originalnih narodnih nošnji Hrvata iz cijeloga svijeta, vjernih replika istih, ogromne glazbene građe koja je sačuvana u formi audio, video i notnih zapisa, te plesnog, koreografskog i umjetničkog blaga sačuvanog u formi plesnih zapisa koreografija, istraživanja s terena, gdje je posebno potrebno naglasiti doprinos pokojnog dr. Ivana Ivančana i sumu materijala koju je ostavio u nasljedstvo generacijama koje tek dolaze. U svom opusu njeguju plesove, pjesme, napjeve, sviranje tradicijskih glazbala i mnogo više. Redovno na sceni uprizoruju i običaje koje je prepoznao i sam UNESCO te zaštitio kao materijalnu i/ili nematerijalnu baštinu. Tako se na sceni može doživjeti sopilanje, običaj ophoda kraljica (običaj sličan Ljeljama), zvončari, ojkanje, vrličku nošnju, pjevanje bećaraca i još štošta.
Ako želite uvijek biti u toku s novostima vezano uz FA LADO, bacite oko na njihovu službenu web stranicu Novosti – LADO.
U razgovoru s profesorom imala sam priliku saznati zaista MNOGO zanimljivih informacija o folkloru. Prvenstveno je važno osvijestiti činjenicu da narodna nošnja nije izgledala isto u Slavoniji i u Dalmaciji. Hrvatska narodna nošnja je izrazito raznolika i pripada četirima regijama. To bi bile:
- Panonska
- Alpska
- Dinarska
- Jadranska
Panonska i alpska regija bile su pod utjecajem Austro-Ugarske i Turskog carstva, dok je jadranska bila pod utjecajem Venecije, a dinarska je bila pod utjecajem svih njih. Jedna od najzanimljivijih činjenica jest da je Facebook na neki način postojao čak i tada, ali umjesto da je profil bio u računalu ili na mobitelu, bio je na tijelu. Okolina je mogla znati tko živi u kojoj kući, tko je iz koje obitelji, imovinsko stanje i bračni status po tome što tko nosi. Na curama bi se vidjelo jesu li udane po tome što su morale prikrivati kosu, međutim i dalje se moglo znati koje joj je boje bila kosa po tome što joj se i dalje vidio zuluf, ali ne pravi. Ono što želim reći je: žene su si radile lažne zulufe od konjske dlake. Prošlo je točno 44 dana otkad sam prvi put čula tu informaciju i moram priznati da sam i dalje jednako u šoku i nevjerici. Kada smo već kod kose, postoji još jedna zanimljiva činjenica. Svadbe su generalno u bogatijim krajevima (npr. u Baranji, Slavoniji i Posavini) trajale sedam dana, a treći dan prije velikog dana svekrva je morala „oduzeti ljepotu žene“ to jest, ošišati joj kosu. U nekim se područjima šišao samo dio kose, a u nekim drugima morale su se riješiti čitave kose.
Ovo se možda čini potpuno nepovezano, ali znate li koja je operacija danas vrlo popularna? Bihektomija, odnosno uklanjanje bukalne masti. Radi se o zahvatu gdje kirurg uklanja masnoću s donjih obraza kako bi jagodice izgledale definirane i da bi se osoba riješila „bebaste face“. U prošlosti, prije otprilike 150-200 godina, lijepim ženama smatrale su se one koje imaju velike i rumene obraze te velike bokove, a kod muškaraca se gledao imovinski status. Međutim, tada ljudi nisu imali slobodu biranja svojeg partnera, nego su roditelji bili ti koji su odlučivali. Preudavanje je također bilo veliko „ne“. Pokazivanje grudi također. Žene su ih stiskale pomoću nošnje jer ih se tada nije smatralo seksualnim objektom, nego samo kao stvar kojom se hrani dijete.
Što se tiče muškaraca, u zaleđu Opatije oni bi nosili plodnu zemlju u svoje krajeve tako da bi je stavili u svoje šešire. Naravno, to nisu bili bilo kakvi šeširi. Bili su širine ramena i mekani. Svakako vrijedi napomenuti da ovdje naša priča s pokrivalima za glavu ne staje. Išla sam se s bakom dodatno informirati u Etnografski muzej i imale smo priliku vidjeti njihovu izložbu „Kapa dolje!“ Priča o (ne)pokrivanju glave kojom se obilježava 100. obljetnica postojanja muzeja.
Saznala sam da se u drugoj polovici 19. stoljeća u Zagrebu, prema novinskim člancima, cilindar rabio kao pljuvačnica u kavanama. Potom sam naišla na dva zanimljiva citata.
Čim divojka pođe za kakim poslom u selo, pokrije glavu. Nikad nisam vidio, da bi divojka u poslen dan prošla kroz selo u drugi sokak otkrivene glave.
(fra Silvestar Kutleša 1937.)
Gle, kad žena pokrije glavu, onda je žalosna, a kad otkrije, vesela je: a muški baš sasvim drukče: kad skine kapu, tuguje, kad pod kapom ruča i užina, onda je njegova vlada, onda je mladoženja. Zato i kažu, kad vide koga, da gologlav iziđe na sokak: „Di ti je kapa? Valjda ti nije žena umrla?“
(Josip Lovretić 1898.)
Uz pokrivala za glavu, postoji još jedna ključna stvar vezano za nošnju, a to bi bila boja koja se vidi na njoj. Dale su se zaključiti mnoge stvari vezano za osobu samo po tome koja se boja nalazi na njezinoj odjeći. Na Murteru bi se nosila smeđa boja za svečane prigode, dok je u Slavoniji bila izraz žalosti uz bijelu.
Mogla bih napisati još ogromnu količinu informacija, međutim ne bih bila gotova do sljedećeg Božića jer ima toliko toga za pokriti. Za kraj ću navesti poimanje folklora mojih sugovornika i profesora Zvonimira Ljevakovića. Vidjet ćete da je način shvaćanja folklora drugačiji kod svakoga od njih, ali ljubav, žar i strast koju gaje je jednaka.
Teško je objasniti folklor, najbliže što se može doći je riječju ljubav, ali čovjek to mora iskusiti da bi shvatio što je to točno. – profesor Ante Kantor
Predstavlja mi veliko veselje i bijeg od stvarnosti, koliko god to dramatično zvučalo. Kada sam tamo, toliko sam okupirana svime time što radimo, bilo to pjevanje, plesanje ili bilo što vezano uz to. Jako me odmakne od stvari koje me u tom trenutku muče, bilo to škola ili nešto drugo. Sve što tamo radimo, zapravo me jako veseli. Plus ta ekipa tamo s kojom se družim i koju ne vidim baš toliko često, osim na probama. Baš mi je „healing process“ u tijeku. – Sonja
Folklor je kao i livada, puna raznobojnog poljskog cvijeća, ništa u njem nije isto, uvijek je sve novo, uvijek je malo drugačije i još ljepše… – profesor Zvonimir Ljevaković
