Kako ste se odvažili na put oko svijeta?
Duga je to priča. Prvo sam putovao za vrijeme fakulteta – počevši s par tjedana putovanja po Hrvatskoj, zatim par tjedana po Europi. Uskoro sam počeo putovati u periodu od par mjeseci. Jedva sam dočekao dan kada ću dobiti diplomu i ostaviti ju svojim roditeljima i otići na put oko svijeta. Diplomirao sam, skupio nešto novca i otišao prema Istoku. Bez puno razmišljanja i planiranja, krenuvši s 3 vize u putovnici, počelo je putovanje.
Zašto ste se odlučili skrasiti baš na Novom Zelandu?
Nakon puta oko svijeta i izdane knjige u Hrvatskoj, s curom sam počeo razmišljati kamo bismo dalje mogli putovati. Pošto smo se već pomalo zasitili putovanja, razmišljali smo gdje bismo se mogli skrasiti. Jedna od opcija bio je Novi Zeland za koji smo dobili i Working holiday vizu, koja nam je omogućavala da se tamo zaposlimo, što smo i uspjeli. Nakon provedenih 7 mjeseci na Novom Zelandu, došla je spontana odluka da se ipak nećemo odlučiti ostati tamo živjeti.
Koji je bio najluđi pothvat na tom putovanju?
Stopiranje jedrilice od Australije do južne Afrike koje je trajalo 45 dana.
Jeste li se bojali?
Na putovanjima primjenjujem taktiku da ne razmišljam o nečemu prije nego to krenem raditi. Kada sam počeo o tome razmišljati, već sam bio usred oceana, tako da sam si rekao da samo istrpim to i tako je i dobro prošlo.
Što Vam je najviše nedostajalo iz Hrvatske?
Iskreno, ne previše toga. Kada mi je tata dolazio u Afriku, rekao sam mu da mi donese medicu i griz. Mogu reći da mi je najviše nedostajao griz. Nisam o tome ni razmišljao dok nisam vidio djecu u jednom afričkom sirotištu kako jedu griz doniran iz Hrvatske.
Što ste naučili na ovom putovanju?
Svašta. Put oko svijeta trajao je 3 godine. Naučio sam da su svi ljudi na ovom svijetu, bez obzira koliko se mi trudimo isticati neke razlike, više-manje isti.
Što Vas je potaknulo da izađete iz sfere ekonomije i počnete putovati?
Financijska kriza, izgubio sam posao i počeo razmišljati o putovanjima. Preko interneta sam počeo ugošćivati ljude u svom domu, uz njihove priče i avanture koje su mi se svidjele, odvažio sam se na put.
Kako pronalazite posao na putovanju?
Spontano. Upoznam nekoga i raspitam se ima li posla. Nekad mi se događalo da nađem posao dok stopiram, nekad preko interneta, snađem se.
Koje strane jezike poznajete i koliko je to uistinu bitno na putovanju?
Jako je bitno znati engleski. Da ne znam engleski, ne znam kako bih uopće putovao. Pričam i španjolski, što mi je dobro poslužilo u Južnoj Americi. Ali ako ne znaš jezik, možeš se poslužiti i govorom tijela.
Da ste sada maturant, biste li upisali fakultet ili odmah počeli putovati?
Ovisi tko pita, profesori ili učenici. Što se tiče teorijskog znanja, na svom Fakultetu nisam naučio baš puno, ali sam naučio kako se dobro snaći u životu. Fakultet je dobar zbog odgojnog aspekta. Da nisam krenuo na fakultet, možda nikad ne bih ni krenuo putovati.
Što Vas inspirira na putovanjima?
Osobni rast i shvaćanje da smo toliko maleni, spoznaja da je svijet jedno veliko selo, učenje drugih kultura i preispitivanje samoga sebe – ono što sam ja naučio u dosadašnjem životu, ne mora biti ispravno, potrebno je sve preispitati.
Treba li se bojati putovanja na tako daleke destinacije?
Nema razloga. Strah nije opravdan, osim u slučaju opasnosti od ozljede ili povrede. Imaš opciju bojati se i ne probati pa nakon toga žaliti ili odvažiti se i vidjeti kako je sve to. Uz sve to, treba koristiti razum, logiku i čuvati se na putovanjima.
Jeste li u srednjoj školi imali priliku putovati?
Ne, osim na jednodnevne izlete i maturalac. Ovakva putovanja su život na cesti, bez razgledavanja muzeja, gradova, čašćenja u skupim restoranima…
Kako ste se, unatoč tome što niste imali podršku obitelji i prijatelja, ipak odlučili na tako daleko putovanje?
Smatrao sam da ja sam znam što je najbolje za mene. Cijenim brigu i iz njihove perspektive, smatram da su napravili jedinu logičnu stvar. Nakon toliko godina mojih putovanja, morali su prihvatiti činjenicu da je to moj put i da me to čini sretnim, a oni to i žele. Našli smo kompromis i javljao sam se svojoj obitelji svakodnevno.
Kakvi su bili Vaši srednjoškolski dani?
Sjećam se da sam 3,5 godine imao curu. Profesori su me voljeli, bio sam predsjednik razreda i učeničkog vijeća. Nisam baš previše učio.
Što mislite o Erasmus programima razmjena za učenike i studente?
Nisam nikad probao, ali mislim da ne može škoditi. Volio bih da je to postojalo dok sam ja išao u srednju školu. Bilo bi dobro to iskusiti zbog osamostaljenja. U Hrvatskoj se često događa da ljudi od 30-ak godina i dalje žive sa svojim roditeljima.
Susrećete li srednjoškolce koji sami putuju?
Susrećem mnoge ljude koji su nakon srednje škole krenuli putovati. Iako ne Hrvate, jer je naša okolina obeshrabrujuća.
Što biste savjetovali mladima?
Slijedite svoje snove. Putovanja su samo jedan dio ljudskog puta. Trebaš raditi ono što želiš. Nemoj biti čvrst u svojim stavovima, uvijek ih dovedi u pitanje i ne dopusti da ti drugi određuju kako ćeš živjeti život!
