Tihomir Rajčić je povjesničar, kolumnist Slobodne Dalmacije te autor knjige ''Tajni život slikara Vlahe Bukovca''. Živi u Splitu, a povijest predaje u Osnovnoj školi ''Knez Mislav'' u Kaštel Sućurcu.
Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Sveučilištu u Zadru. Povijest mu je, kako kaže, životni izbor. Nešto što je htio raditi od dječačkih dana. Slično je i s novinarstvom, koje mu je bilo srednjoškolski san.
Ipak, dr. Rajčić je u javnosti poznat po svom odgojno-obrazovnom radu, odnosno, projektu EU odgoja, u kojem je sudjelovala i Marija Barić Đurđević, autorica ovog članka.
Tihomir Rajčić najdraži je profesor mnogim naraštajima učenika. Razlog za to je njegov inovativni načina rada, u kojem, osim povijesnih događaja, učenici savladavaju važne životne vještine, kao što su govorništvo i umijeće javnog nastupa. No, većini se učenika ipak najviše sviđa učenje slobodnog i argumentiranog iskazivanja svoga mišljenja.
Što smatrate najbitnijim u obrazovanju?
To je teško pitanje s kojim muku muče mnogo mjerodavniji i mnogo obrazovaniji od mene. Ipak, najbitnijim smatram eliminaciju "štrebanja" , odnosno, memoriziranja činjenica koje učenicima nisu razjašnjene ili su nedovoljno razjašnjene. Ovo posebno važi za osnovne škole.
Također, vrlo je važno poticanje individualizma i slobode učenika jer se na taj način omogućava nadarenima da "isplivaju" i u budućnosti daju svoj doprinos društvu.
U ovakvom mom gledanju učitelj prvo mora nadahnuti učenike, a tek im onda na blizak i obvezno humoran način, pojasniti i najteže probleme.
Ovakav od učitelja traži entuzijazam i neprestano učenje te, što je najvažnije, razradu javnog nastupa, odnosno govorničkih vještina jer su učenici publika koju treba pridobiti da nauče ono što im tumačite.
Naravno, u svemu je ipak najvažnije da država redefinira obrazovanje kao stratešku investiciju, koja će omogućiti da se budući naraštaji hrvatskih građana, što bolje nose sa suvremenim svijetom i da, kad za to dođe vrijeme, "povuku" Hrvatsku naprijed.
Što je, po Vama, pravi cilj obrazovanja?
Dakle, obrazovanje treba gledati holistički, kao koncept koji ne donosi samo papirnatu diplomu, nego koje je učenicima orijentir za budući život. Što manje papirologije, a što više entuzijazma i pravog znanja i pogleda prema razvijenim zemljama svijeta.
Zašto smatrate korisnim provođenje mini izbora u razredima?
Izbori u kojima ste vi kao osnovnoškolka sudjelovali i postigli izvrsne rezultate, imaju više odgojno-obrazovnih razina.
Na prvom mjestu, a to je najvažnije, podizanje samopuzdanja učenika kada je u pitanju javni nastup, jer su uspješan javni nastup i uspješno javno komuniciranje temelj uspjeha u suvremenom svijetu. "Moć uvjeravanja je moć vladanja" govorio je otprilike Ciceron.
Na drugom je mjestu izbor tema za projekt EU odgoja, za nešto što se u metodičkoj literaturi naziva aktualizacija nastavnih sadržaja. Riječ je o tome da se određene događaje i ljude nastoji oživjeti i približiti učenicima koji, baveći se davnim povijesnim dvojbama, koje često nisu razriješene ni do danas, stječu dragocjeno povijesno iskustvo za budućnost. Uostalom, usprkos napretku civilizacije,ljudske dvojbe i ljudski problemi, pa čak i oni društveni i politički, ostaju manje-više isti.
Zalažete se za uvođenje građanskog odgoja u škole. Zašto? Što bi se u tom predmetu učilo?
Evo već je 17 godina kako "guram" projekt EU odgoja, odnosno građanskog odgoja. U tom smislu dijelim sudbinu Nevenke Lončarić Jelačić koja sličan projekt gura još i duže.
Da se mene pita ja bih čitav projekt "napunio" visoko vrijednim povijesnim poukama probranih pojedinaca iz svjetske i hrvatske povijesti jer bi na taj način učenici imali široku lepezu uzora koje trebaju slijediti, ali i pojedinaca koji su pokazatelj kako ne treba postupati u životu.
Ministarstvo je već prihvatilo moj projekt koji ima dopusnicu za izvođenje, ali mi još uvijek ne uspijeva sadžaje koje smaram važnim "ubaciti" u nacionalni kurikulum.
Velika većina vaših učenika voli vaše satove povijesti i nebrojenima ste jedan od najdražih profesora. Kako to uspijevate?
Iz moje perspektive stvari izgledaju vrlo jednostavno. Radim ono što volim i nastojim učenicima što više približiti visoko vrijedne odgojno-obrazovne sadržaje nastave povijesti. Naravno, pri tome mi pomaže najsuvremenija, na prvom mjestu američka i britanska, povijesna literatura, ali i naglasak na javni nastup. Pri tome posebno važnom smatram inspirativnost, pa su predavanja često u doslovnom smislu filmski režirana kao npr. BBC-evi dokumentarci.
Ipak, najvažnijim smatram emocije, jer je angažman učeničkih emocija nasigurniji put do njihova uma i njihova usvajanja spoznaja koje bi trebali ponijeti sa sobom u svijet.
Smatrate li da treba mijenjati način na koji se povijet uči ili i samo gradivo?
Smatrate li da djeca previše uče o stranoj, a premalo o domaćoj povijesti?
Ne vjerujem u "rezanje" i "rasterećenje" nastavnih sadržaja koji su zadnjih desetak godina provođeni i koji su dali katastrofalne rezultate.
Što se mene tiče najvažnija je sloboda i fleksibilnost poučavanja. Propisani sadržaji, i metode često su vrlo nekvalitetno napravljeni, neizvodivi te krajnje dosadni i demotivirajući jer se sve svodi na "bubanje".
No, kako sad stoje stvari vrlo sam skeptičan glede mogućih jer su formalizam i gomilanje papirologije najvažnija sastavnica hrvatskog obrazovnog sustava i ne vidim da će se u budućnosti išta promijeniti.
Bubanje će ostati osnovica hrvatskog školstva.
Što vas je motiviralo na ovakav način predavanja?
Pa dovoljno je pročitati npr. Ciceronove govore protiv Marka Antonija ili Ciceronove sudske govore da se odmah nauči kako na zanimljiv način uobličiti zanimljiv nastavni sat.
Jedan američki sveučilišni profesor je prije desetak godina, predavajući povijest SAD-a,na predavanja dolazio prerušen u poznate osobe tadašnje američke povijesti te je svojim studentima ponudio kvalitetan i vrlo zanimljiv pogled iza kulisa povijesti.
Nije teško zamisliti da bi takav kod nas odmah dobio otkaz i još bi ga proglasili ludim. No, aktualizacija i zanimljivost su osnova svega. Isto kao i entuzijazam predavača, ali i društveno ozračje u kojem se cijeni znanje.
Tko je Vaš životni uzor?
Cicerom, don Mihovil Pavlinović, Ante Starčević za kojeg i danas vjerujem da treba biti uzor sadašnjim i budućim naraštajima Hrvata, Winston Churchill koji nije bio samo povijesna figura,nego radoholičar koji je pola stoljeća usporedno bio pripadnik svjetske političke elite, povjesničar čije su voluminozne knjige i danas nezaobilazne, novinar i uz sve to vrlo zanimljiva osoba.
Koja je, po Vašem mišljenju, glavna svrha učenja povijesti?
Odgoj domoljubnih i slobodoumnih hrvatskih građana. To treba biti nit koja će se provlačiti kroz sve povijesne sadržaje koji se uče u školama koje ne smiju biti bubaonice za pranje mozga nego jedna od važnih stepenica za uspjeh u životu.
Koja bi bila Vaša poruka srednoškolcima koji često muku muče s povijesti?
Žao mi je ako se muče više nego je potrebno, posebno ako neke sadržaje moraju bubati bez da imaju životnu poveznicu s današnjim vremenom. Ciceron je već odavno mrtav, ali njegova knjiga "O govorniku" mi i danas pomaže da pripremim nastavni sat ili da održim javno predavanje.
Kao učenica koja je probala oba načina učenja povijesti, onaj '' štreberski'' i ovaj inovativni profesora Rajčića, moram priznati da trud koji uložimo u učenje faktografije nije garancija znanja. Osim što je inovativan i totalno drugačiji od svih ostalih pa je pravo osvježenje u školskim danima, ovakav pristup potiče učenika na razmišljanje i javno, ali argumentirano iskazivanje svog mišljenja,pri čemu učenici ne trebaju strepiti kako će profesor na to mišljenje reagirati. Na ovim satovima povijesti naučila sam istinsko značenje demokracije. Demokracija nije samo izlazak na izbore, već je to stil života. Demokracija znači poštovati tuđa razmišljanja i običaje, njegovati različitosti,ali i ponositi se svojim znanjima i vrijednostima. Jako je važno mlade naučiti kako treba raspravljati hladne glave, argumentirano i bez vrijeđanja jer će jedino tako postići napredak u društvu i društva samog. Ovakvom načinu predavanja trebala bi težiti i nova,toliko nam potrebna,kurikularna reforma kojom bi hrvatsko školstvo prestalo ''proizvoditi bubaonice za pranje mozga'' i odgojiti mlade, neovisne građane koji će voditi Hrvatsku naprijed.
