Najupečatljiviji nalazi dolaze iz međunarodnog istraživanja poznatog pod nazivom ROSE (Relevance of Science Education) project, koji koordiniraju Camilla Schreiner i Svein Sjøberg sa Sveučilišta u Oslu u Norveškoj. Dosadašnji rezultati, na temelju ispitivanja više desetaka tisuća djece u više od 20 zemalja, pokazuju da što je zemlja više rangirana prema indeksu ljudskog razvoja (mjera koja uključuje životni vijek, GDP po stanovniku i postotak pismenosti)m to su njeni 15-godišnjaci manje zainteresirani za prirodne znanosti u školi.
Po standardima istraživanja u obrazovanju, taj je odnos zabrinjavajuć: korelacija između indeksa razvijenosti pojedine zemlje i želje njihovih 15-godišnjaka da postanu znanstvenici je -0.93 – gotovo savršena linearna ovisnost. U zemljama kao što su Bangladeš, Gana i Uganda, s niskim ljudskim razvojem, 15-godišnjaci se izrazito potvrdno izjašnjavaju o želji za nastavkom učenja prirodnih znanosti – možda zbog koristi za koju misle da će im prirodne znanost donijeti – dok u Japanu i zapadnoj Europi to nije slučaj.
“U siromašnim zemljama 15-godišnjaci se izrazito potvrdno izjašnjavaju o želji za nastavkom učenja prirodnih znanosti ”
 Interes za bavljenje znanošću. Slika preuzeta sa stranice ROSE projekta. Na osi x je indeks razvijenosti HDI, na osi y ocjene od 1 do 4. Sve ispod 2.5 znači da je interes slab. |
U mnogim dobro-stojećim zemljama, broj učenika koji žele nastaviti visoko školovanje da bi studirali kemiju i fiziku – ne i biologiju – pao je tijekom prošlog desetljeća. Ovaj manjak entuzijazma za fizikalne znanosti doveo je do zatvaranja oko 80 sveučilišnih odsjeka za fiziku u UK zadnjih šest godina – mada su se neki od njih ponovo otvorili pod novim imenom. Zašto je prirodoslovlje u školi, posebice kemija i fizika, toliko nepopularno u bogatijim zemljama i što možemo poduzeti u vezi s tim?
Određen broj istraživača, uključujući i mene, ustanovili su da su 11-godišnjaci, kada dođu u više razrede osnovne škole oduševljeni učenjem prirodoslovlja i entuzijastični prema mogućnostima praktičnog rada u uzbudljivim praktikumima. Neki to zanimanje zadrže tijekom narednih pet godina, ali nažalost za većinu je nastava prirodoslovlja, u usporedbi s drugim temama, dosadna i irelevantna. Tinejdžeri kritiziraju školske prirodne znanosti posebice zato što im ne omogućuju slobodnu raspravu i polemiku, ne bave se suvremenim pitanjima, te zbog pomanjkanja izbora – npr. o tome koji praktični rad mogu izabrati za izradu. Premda općenito smatraju da su prirodne znanosti važne, većina ih osjeća da karijera u znanosti nije za njih nego za neke druge, koji su od njih pametniji.
Ovom problemu se prilazi na razne načine. Neke zemlje su promijenile prirodoslovni kurikulum, često ga čineći više kontekstualnim. Učitelj započinje temom od interesa za učenike – iskorištavanje prirodnih zaliha energije, pronalaženje najboljeg mjesta za kemijsko postrojenje, odlučivanje o prijelazu s fosilnih goriva na nuklearnu energiju i/ili obnovljive izvore energije – i to koristi kao put u prirodnu znanost za koju je potrebno razumijevanje da bi se bavili takvim pitanjima. Međutim, ovaj je pristup kontroverzan. Istaknuti filozof u UK, Mary Warnock i rektor Imperial Collegea u Londonu, Richard Sykes su prošle godine takav pristup za učenike od 14 do 16 godina označili"zaglupljujućim" i "pogodnijim za kafić nego li za učionicu"
Dodatna stvar je poticanje izvanškolske nastave. Prošli tjedan, na primjer, londonski je Science Museum ponovno otvorio svoju dobro poznatu Launchpad galeriju. Stara Launchpad galerija imala je milijun posjetitelja godišnje. Nova je veća i bolja, tako da bi ih trebala imati još i više. Posebno je uočljiva pažnja koju je Science Museum posvetio da bi osigurao 50 dodatnih izložaka u Launchpadu koji podržavaju fiziku za dob između 8 i 14 godina, a koju će djeca učiti u sklopu Nacionalnog kurikuluma. U tijeku je eksplozija broja znanstvenih muzeja i centara širom svijeta, koji omogućuju takve posjete sve većem broju djece.
Ovaj rast odražava dublju važnost prirode i svrhe školskih praktikuma prirodnih znanosti. O njima možemo misliti kao o ogoljenoj inačici stvarnosti, gdje je pažnja posvećena pojednostavljenju stvari kako bi se razotkrila prirodna znanost koja je u podlozi. U stvarnosti nije lako pokazati 11-godišnjaku odnos između napona i struje, između isparavanja i kondenzacije ili između koncentracije kisika i učestalosti udisanja. To jesu stvari za koje je školski prirodoslovni praktikum dobar, ali također nam trebaju i iskustva izvan učionice kako bi učenicima pomogli povezati takve apstraktne aktivnosti s primjerima iz stvarnog života.
Konačno, trebamo ozbiljno razmisliti o tome kako ocjenjujemo učenje u prirodoslovlju. Najčešće je ono što učitelji poučavaju, stoga i ono što učenici uče, određeno načinom ocjenjivanja učenika. Na ispitima je jednostavnije testirati deklarativno znanje, nego neke od vještina koje bi željeli da sljedeća generacija znanstvenika razvija. Vlade trebaju smjelost da razviju sustav ocjenjivanja koji nagrađuje baš ono što stvarno želimo od učenika da nauče, a od učitelja prirodnih znanosti da poučavaju.
Michael Reiss je direktor obrazovanja na Royal Society u Londonu i profesor prirodoslovnog obrazovanja na Institute of Education, University of London
Iako ovaj komentar datira iz 2007. godine, situacija je potpuno ista.
