Utorak, 16 srpnja, 2024
NaslovnicaZANIMLJIVOSTINajčešći izazovi, problemi i zahtjevi tijekom adolescencije

Najčešći izazovi, problemi i zahtjevi tijekom adolescencije

Razdoblje adolescencije doba je sazrijevanja u kojem se dijete priprema za odraslu dob. Vodeći se tom spoznajom možemo reći da je razdoblje adolescencije praćeno brojnim izazovima, zahtjevima i problemima jer podrazumijeva brojne fizičke, seksualne, emocionalne, psihosocijalne i kognitivne promjene.

Fizičke promjene i spoznaja o izgledu vlastitog tijela tijekom adolescencije mogu biti iznimno stresne za adolescente, a boljem savladavanju tih promjena ne pridonosi sve češće prezentiranje nedostižnih kriterija i rituala ljepote u medijima i na društvenim mrežama.

Koliko je adolescencija zahtjevno i važno životno doba možemo protumačiti i kroz razvojnu socijalizaciju jer tijekom adolescencije mi preuzimamo razne nove važne životne uloge, a jedne od zasigurno važnijih su odabir srednje škole, a kod nekih i fakulteta. Mnogi će srednjoškolci reći da im je upis u srednju školu bio jedan od stresnijih događaja u životu, a osobito ako su tijekom srednjoškolskog obrazovanja shvatili da srednja škola koju su upisali ipak nije bila najbolji odabir za njih. Također, mnogi adolescenti će reći da je upis na željeni fakultet vrlo stresan proces, a još jedan od faktora koji predstavlja velik izazov kod određenih srednjoškolaca je kada upis željenog fakulteta zahtjeva separaciju od roditelja i obitelji i početak samostalnog života.

Također, danas se zbog utjecaja društvenih mreža mladim ljudima često prezentiraju poslovi i zanimanja pomoću kojih se ostvaruju veliki novčani prihodi i lagodan život. Što kod određenih adolescenata u današnje vrijeme u  kojem se iznimno cijene materijalne vrijednosti i visoka postignuća stvara lažnu percepciju o realnim poslovima i prihodima.

O navedenim temama, ali i o tome zašto se sve više govori o metalnom zdravlju, zašto adolescenti najčešće dolaze na Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju, jesu li mentalne poteškoće kod djece i adolescenata stigmatizirane, je li se povećao broj suicida među adolescentima i mnoge zanimljivosti saznali smo u razgovoru s  pročelnicom Zavoda za dječju i adolescentu psihijatriju u KBC-a Osijek, prof. prim. dr. sc. Katarinom Dodig Ćurković, dr. med., specijalist psihijatrije, subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije.

 

  1. Koliko utjecaja na mlade imaju današnje sve češće prezentiranje nedostižnih kriterija ljepote?

„Na način da se povećava broj djevojaka, ali i dječaka s poremećajem prehrane, broj onih koji  do dvadesete godine već imaju filere, ‚botox’, umjetne grudi, nokte, trepavice i sl. Isto tako se povećava broj mladih koji trpe radi nezadovoljstva svojim izgledom pa se izgladnjuju, povraćaju, režu, mete su vršnjačkog zlostavljanja, iskorištavanja, nesigurni su, slabog samopouzdanja, često i žrtve loših emocionalnih veza. Ta potreba savršenstva ih tjera na brojne iracionalne postupke pa i potrebu tzv. ‚sextinga’ (slanja svojih golih slika poznatim i nepoznatim osobama, često i pedofilima i seksualnim predatorima koji takve slike često stavljaju na stranice porno sadržaja i sl.) Napominjem da je i slanje i primanje slika takvog sadržaja kažnjivo djelo.“

 

  1. Smatrate li da su djeca s 14./15. godina dovoljno zrela i svjesna za odabir svog potencijalnog budućeg cjeloživotnog zanimanja i koliko su upisi u srednju školu stresni za adolescente?

„Osnovno je prije svega shvatiti da srednja škola u Republici Hrvatskoj treba biti obvezna, dakle ne može se dogoditi da nakon završetka osnovnoškolskog školovanja radi obiteljskih neprilika ili nekih drugih okolnosti ili radi samovolje roditelja dijete izgubi mogućnost daljnjeg školovanja. Znanje je moć, prema tome ako mi ograničimo obavezno školovanje na osnovnu školu, ne znam čemu se onda nadamo. Naravno da nisu zreli, da su zreli s 14. godina odlučivati o tome što će raditi u životu mogli bi onda odlučivati i da stupaju u bračnu zajednicu , voze automobil, dižu kredite i sl. Ovo je pitanje odlično zato što stvara pritisak na dijete i roditelja, praktički da se dijete odluči za svoju budućnost u najosjetljivijem životnom periodu kada dijete tek treba započeti svoj intenzivan psihički i fizički rast i razvoj. Ni s 18. godina često nismo sigurni u svoje buduće zanimanje, vjerujem i sada da pitate brojne odrasle rade li posao koji vole, brojni bi vam odgovorili da ne vole, ali nemaju drugu mogućnost. Na nama je da kroz školovanje prepoznamo potencijal i jače strane djeteta i usmjeravamo ga u tome, a ne da prihvaćamo da je jedino imati 5.0 prosjek ono s čim trebamo se baviti. Postoje djeca koja sazrijevaju kasnije, pubertet im je često vrlo zahtijevan i upravo je na nama svima koji se bavimo djecom, posebno unutar školskoga sustava da osnaži dijete, a ne da ga se kažnjava jer se ne uklapa u savršeni 5.0 sustav.“

  1. Vaš prethodni odgovor nameće sljedeće pitanje, a to je postoji li određena dobna granica u kojoj bi adolescenti trebali spoznati sebe, svoje afinitete i želje za budućnost i ako postoji je li problematično ako neki srednjoškolci još to nisu spoznali u tom određenom razdoblju?

„To je vrlo često pitanje na koji neki klinci već u vrtiću znaju što žele. Međutim, brojni ne znaju put kojim žele krenuti jer često u tome ulogu imaju roditelji, okolina, mjesto stanovanja, financijske prilike i sl. Sigurno je da bi završetak nekog psihičkog razvoja trebao djeci dati određene smjerove kojim putem bi dalje se razvijali kroz budućnost. Mislim da treba puno više osnažiti i dati na važnosti i strukovnim usmjerenjima, isto tako revidirati državnu maturu.“

  1. Koliko je važna uloga roditelja prilikom upisa u srednju školu i na fakultet?

 

„Velika. Isto tako ne mora biti. Ovisi o odnosu djeteta i roditelja, roditeljskim očekivanjima, roditeljskim frustracijama i sl. Naravno ovisi i tome je li roditelj u mogućnosti često pratiti financijske izdatke, postoji li sustav stipendiranja, je li roditelj uopće motiviran da dijete studira ili se zaposli, na kraju krajeva dijete ipak u konačnici kada je punoljetno može dati veto na roditeljski izbor, a svaki mudri i razboriti roditelj bi trebao znati da je studirati teško, a još ako studirate ono što ne volite, neuspjeh vam je često zagarantiran. Prema tome, ako se odlučite financijski poduprijeti svoje dijete, uložite u ono što vaše dijete voli i što želi raditi jednog dana. Naravno na vama je da mu ukažete može li od tog posla naći uopće radno mjesto i zarađivati, ali nemojte biti onaj koji će mu u startu ‚slomiti krila’. Imati će takvih kroz cijeli život.“

  1. Smatrate li da obrazovni sustav u Hrvatskoj treba promjene?

„Obrazovni sustav sigurno treba reviziju. Mislim da se nije puno izmijenio od vremena kada sam ja išla u školu iako pošto sama imam djecu u obrazovnom sustavu, nekada mi se čini da je i taj bio bolji. Ne zato što su  nastavnici ili profesori loši, jednostavno način na koji se znanje tretira, način ocjenjivanja, pristup znanju i općenito potreba uvažavanja ovih novih generacija sigurno je ukazalo na potrebu izmjene nekih sastavnica u obrazovnom sustavu već zadnjih 30. godina. Škola je nekada bila po meni mjesto ugode, odrastanja, socijalizacije, nažalost čini se da je danas izgubila tu važnu ulogu i sve je veći broj onih koji školu shvaćaju kao pritisak, a ne kao zadovoljstvo. Isto tako zabrinjava i trend potrebe za instrukcijama, pripremama za maturu i sl., a posebno u pandemiji koja je brojnu djecu osudila na školovanje nakon kojeg neće nositi vrijedne uspomene, druženja, izlete, mature i sl. Dakle, osim ploče, krede pa čak i pametne ploče, potrebno je školu usmjeriti tako da od svakog djeteta izvuče maksimum, a ne ga ukalupiti u neki minimum. Stoga, nije samo uspjeh imati odlikaše u razredu, treba imati i solidne vrlo dobre i dobre učenike koji kasnije kada ‚sazru i procvjetaju’ često se pokažu itekako učinkovitim i čak odličnim u zanimanjima koje odaberu.“

  1. Jedan od dosta čestih zahtjeva koji se događa tijekom adolescencije je osamostaljivanje i separacija od roditelja i obitelji. Koliku to promjenu predstavlja za adolescente?

„U posljednjih nekoliko godina očigledno je da je to veći problem roditeljima nego djeci jer smo mi država u kojoj je sasvim normalno da nam je dijete u kući dok ne navrši minimalno 30. godina. Takozvani famozni sindrom Petra Pana. Osobno sam od kuće otišla s nekih 17. i pol godina na školovanje u Ameriku. Nakon toga na fakultet u Osijek i nisam sigurna bi li ja pustila dijete danas sa 17. godina u Ameriku. Dakle, da bi se mladi čovjek  normalno razvijao, potrebno je da se u određenom razdoblju života odvoji od autoriteta roditelja, da se osamostali, iskusi kakav je život, a ne onaj koji im mi kao roditelji često prezentiramo. Skloni smo danas odgajati djecu kao ‚kap vode na dlanu’, ne želimo da im se nešto loše dogodi, stalno strepimo, ne želimo da osjete neku frustraciju u životu puno toga odrađujemo za njih kao da često mi živimo njihove živote i u tome griješimo. U životu moraju nekada i pasti, naučiti se da život nije lagan, samostalno kuhati, spremati, sami proživljavati neka iskustva. Zato, u početku adolescentima bude neobično, no kasnije ipak uspiju prevladati početne poteškoće. Kao i van i unutar fakulteta potrebno im je osigurati određene psihološke stručnjake koji im u kriznim situacijama mogu pokazati smjer kako se nositi s određenim pritiscima ili nostalgijom za roditeljima i obitelji.“

  1. U jednom intervjuu ste izjavili „Vi kada pitate prosječnog „teenagera”:‘ Kakvo zanimanje želiš’. Ono u kojem se ništa ne radi i imaš brdo novca.“ Smatrate li da se sve više djece vodi takvim stavom, što je uzrok takvom sve češćem razmišljanju mladih i kakvim rezultatima to potencijalno može rezultirati u budućnosti?

Nažalost da. Djeca nisu glupa jer upijaju sve oko sebe, a posebno stav da se od rada nitko nije obogatio. Dakle, vide ljude koji baš ne rade nešto, a žive dobro, dok se njihovi roditelji ubijaju od posla, a žive ‚obično’. Itekako smo im poremetili sustav vrijednosti, ‚lovu’ kako oni kažu imaju sve neki koji se u životu baš i nisu namučili, promatraju oko sebe tko vozi skupe automobile, ima skupu odjeću, ide na skupa putovanja. Instagram, Tik Tok, i slične platforme mladom čovjeku nude život onakvim kakav on ubiti nije, ali kada imate 15. ili 17. godina i vidite nekoga od 20. godina da vozi auto od 100 tisuća eura, a prodaje vam maglu preko tih platformi i s druge strane vidi oca ili majku koji rade od jutra do sutra i idu na posao na biciklu, e sada zapitajte se što se događa u glavi tog mladog čovjeka. Rad smo potpuno obezvrijedili, a potrebu da se obrazujemo doveli do razine da najčešće na burzi  imamo upravo najviše onih visokoobrazovanih ljudi.“

  1. Koja je Vaša procjena koje su bile prednosti i nedostatci odrastanja adolescenata u vremenu prije masovne konzumacije interneta i društvenih mreža, a koje su prednosti i nedostatci u današnjem vremenu?

„Teško je sažeti odgovor na pitanje o prednostima i nedostacima u svezi odrastanja uz internet i društvene mreže, ali čini se da je nekada možda odrastanje bez njih tražilo međusobno druženje, razmjene informacija, učenje od starijih, učenje od roditelja čime je dodatno stavljen i naglasak na autoritet roditelja i nastavnika odnosno profesora. Ranije je naglasak bio na boravcima vani, druženju uživo, odnosima uživo, prijateljstvima i vezama uživo, a ne online gdje se često ne prezentirate onakvima kakvi u realnosti zapravo jeste.

Čini se da je značaj društvenih mreža i interneta bio što lakše međusobno povezivanje i razmjena informacija, a moje iskustvo danas nakon rada s mladima mi ukazuje da isti nisu nikada bili usamljeniji i izoliraniji.“

  1. U posljednjih nekoliko godina sve se više govori o mentalnom zdravlju, a posebice sada u doba pandemija što mislite koji su razlozi doveli do toga?

„Drago mi je da se konačno stavlja naglasak na važnost mentalnog zdravlja jer je mentalno zdravlje jednako važno kao i somatsko odnosno tjelesno zdravlje svakog pojedinca. Nažalost još uvijek smo skloni etiketirati odnosno stigmatizirati pojedince koji pate od nekog psihičkoga poremećaja i vrlo često ne polažemo dovoljno vremena i financijskih sredstva da primarno s ciljem radimo na prevenciji, a ne nužno samo na liječenju posljedica brojnih po mlade iznimno traumatičnih situacija.

Potrebno je staviti naglaska na mentalno zdravlje, a ne na mentalnu bolest s ciljem da upravo ako učimo djecu da je jednako važno brinuti o svojim osjećajima, o tome kako se i na koji način nose sa stresom i da je u redu u životu imati i doživljaj frustracije, a ne da je život samo med i mlijeko, dajemo im i osjećaj dakako skrbe o svojim tjelesnim potrebama. Isto tako trebaju brinuti i o svojim psihičkim potrebama.

Pandemija je samo stavila dodatni uteg na ionako unatrag dosta godina krhko mentalno zdravlje mladih i pokazala je da nažalost kada prođe ova situacija, imat ćemo sigurno drugu pandemiju, a to je pandemija psihičkih smetnji upravo kod djece i adolescenata, ali i kod odraslih. Dakle, već u vrtićkoj dobi, ali kroz školovanje je važno učiti djecu i adolescente o tome da znaju prepoznati svoje osjećaje, da se znaju nositi u određenim kriznim situacijama i da je u redu potražiti pomoć onda kada im nije dobro. Velikoj većini djece danas nije dobro.“

  1. Koji su najčešći razlozi zbog kojih adolescenti dolaze na zavod?

„Različiti, posebno se povećava broj onih koji dolaze u razdoblju ove pandemije, a inače adolescencija sama po sebi kao najvažnije životno razdoblje u životu svake osobe je dodatan rizični čimbenik sam po sebi, a ako imate druge rizične situacije poput nesuglasica u obitelji, probleme u odnosima s vršnjacima, sa samim sobom, nezadovoljni ste izgledom, načinom kako vas okolina tretira, ocjenama u školi, pod stresom ste, imate iskustvo zlostavljanja u smislu seksualnog, fizičkog, psihičkog, emocionalnog, vršnjačkoga….sigurno ste potencijalno rizični i za neki oblik mentalnog poremećaja. Danas su to različiti pokušaji suicida, samoozljeđivanje, ovisnosti različitih oblika, depresivna stanja, anksiozna stanja, posljedice vršnjačkoga nasilja, psihotične kliničke slike, agresivni oblici ponašanja i prema sebi i prema drugima, iskustvo spolnog zlostavljanja, maloljetnička trudnoća, posljedice loših obiteljskih odnosa, tikovi, intelektualne poteškoće, zlouporaba alkohola, droga….dakle vrlo ozbiljne kliničke slike, uz naravno i osjećaj usamljenosti, izoliranosti, neprihvaćanja od okoline, poteškoće u seksualnosti, poteškoće u smislu neopredijeljenosti u odnosu na seksualnu orijentaciju i sl“

  1. Po Vašim saznanjima iz svakodnevne prakse je li se povećao broj suicida među adolescentima i koji su najčešći razlozi počinjenja suicida?

„Nažalost da. Posebno i u ovoj situaciji značajno je veći broj različitih pokušaja suicida i agresivnih oblika ponašanja mladih prema sebi, u prvom je redu samoozljeđivanje oštrim predmetima što je usudim se reći postalo kao pandemija među mladima.

Razlozi nikada nisu isti, različiti su: sukob s roditeljima, sukob s vršnjacima, psihička bolest poput depresije, psihotična stanja, crte ličnosti, osjeća beznađa, iskustva spolnog zlostavljanja, nekog oblika psihičkog i/ili fizičkog zlostavljanja, zloporaba psihoaktivnih tvari, utjecaj  halucinacija, loš uspjeh u školi, nerazumijevanje od strane profesora ili učitelja, strah od lošeg uspjeha u školi, strah da su razočarali roditelje, okolinu, dakle…..u djece je moguće puno toga da pokrene lošu situaciju. Često se ne radi o želji da se umre nego o tome da se nekome skrene pozornost da im je potrebna pomoć, međutim nažalost loš splet okolnosti završi tragično.

Broj i pokušaja i broj suicida se povećava, a statistika i kod nas i u svijetu ukazuje da će uskoro suicid među mladima biti vodeći uzrok smrtnosti adolescenata.“

Ivan Belezni
Ivan Belezni
Ivan Belezni- učenik Medicinske škole u Osijeku, u slobodno vrijeme voli čitati, putovati i sudjelovati na raznim projektima koji su usmjereni mladim ljudima.
VEZANE OBJAVE

POPULARNE OBJAVE

NEDAVNI KOMENTARI