Popis lektirnih naslova nije se mijenjao gotovo 20 godina. Na snazi je još uvijek program iz 1994./1995. godine koji je manje izmjene dobio 1997. Prema tome nije teško zaključiti da trenutni popis nije primjeren interesima današnjih srednjoškolaca te da je nužna njegova hitna izmjena. Iako je uvelike raspravljano o djelima koja će se uvrstiti na popis, još je zanimljivije da je u prijedlogu kurikuluma iz hrvatskog jezika za lektire dosta mogućnosti i opcija prepušteno u ruke nastavnicima. Tvorci predloženog popisa smatraju da su iznimno važni elementi usmjerenost na učenika i profesionalna autonomija profesora.
U novom popisu lektire doima se da nije uopće sporno što će biti na popisu već davanje slobode izbora profesorima i učenicima. Možda je to stvar povjerenja u hrvatske profesore i kvalitetu njihovog izbora ili pak zatvorenost uma prema promjenama ustaljenog sustava prema kojem se ravnamo dvadesetak godina, ali kako god da bilo, u cijeloj toj raspravi traže se mišljenja profesora i uglednih književnih kritičara. Gdje je u cijeloj priči mišljenje učenika?
I dok mnogi drže da prosječni srednjoškolac ne čita ni lektire, a kamoli nešto drugo, istina je dijametralno suprotna – današnji mladi rado čitaju gotovo sve osim lektire. Iz svoje srednjoškolske perspektive i svog trinaestogodišnjeg čitateljskog staža, oduševljena sam novim izborom lektire. Naime, kad sam ga po prvi put letimično pročitala, shvatila sam da sam većinu ‘novih’ djela na popisu već pročitala u gradskom i školskom čitateljskom klubu i osjetila sam zadovoljstvo zbog činjenice da smo ta djela na čitateljskim klubovima izabrali mi sami, a sad ih je i struka prepoznala kao valjano štivo za naše generacije.
Uz sve već spomenute ‘nove’ naslove na popisu, drago mi je što su na popisu Meša Selimović sa svojim djelima ‘Tvrđava’ i ‘Derviš i smrt’ te Ivo Andrić, autori koje čitam i u svoje slobodno vrijeme. Ipak, nije li sramota da je na popisu samo Andrićeva ‘Na Drini ćuprija’, vjerojatno zbog Nobelove nagrade, a čak četiri djela Gabriela G. Marqueza? Smatram da nijedan ozbiljan popis lektire u Hrvatskoj ne bi smio proći bez ‘Proklete avlije’ i ‘Travničke hronike’.
Popis je formiran na osnovu nekoliko osnovnih kriterija. Prvi od njih usmjeravao je izbor na tekstove koji odgovaraju kulturno dominantnoj predodžbi o književno vrijednim djelima. Drugi je kriterij nalagao izbor samo onih tekstova koji su prikladni za učenikovo samostalno cjelovito čitanje, a treći je kriterij izbora bio primjerenost tekstova dobi učenika i njihovu kulturnome i životnom iskustvu. Kako dalje stoji u objašnjenju ovog kriterija: ‘stoga se na ovome popisu nalazi razmjerno velik broj suvremenih književnih tekstova koji su redovno bliži senzibilitetu, interesima i potrebama mladih čitatelja’.
Uistinu se zapitam vjeruju li pobornici tradicionalnog popisa lektire da su učenici sposobni za samostalno cjelovito čitanje, što god da to sve obuhvaćalo, Zoranićevih Planina ili Homera i njegovih epova koji čine svojevrsni temelj književnosti, kao što i ravnateljica Vokić u svojim zanimljivim izjavama za jedan portal ističe. Sva se ova pitanja sažimaju u jednome – koja je svrha lektire? Prema onome što trenutno čitam u srednjoj školi, to je upoznavanje sa značajnim djelima književnih epoha i vrijednim plodovima hrvatske književnosti. Uz dužno poštovanje, držim da se Zoranića može sasvim dovoljno upoznati analizirajući značajne ulomke, što je bolje od provođenja subote i nedjelje u kvazi-znanstvenoj analizi djela i dubinskog razumijevanja popraćenog višekratnim zazivanjem autorova imena u negativnom kontekstu i stvaranjem odbojnosti prema književnosti uopće.
Svrha lektire je poticanje i razvijanje navike čitanja, a ne formiranje mladih književnih analitičara i vrhunskih poznavatelja tradicionalne književnosti. I nije ni čudo što se na satovima lektire ispituje boja Juditinog prstena, neki pozadinski likovi sumnjive važnosti i nebitni detalji. Dokle god lektira ne bude služila kao poticaj za razvoj kritičkog razmišljanja i raspravu, a njezino se ispitivanje provodilo u stilu rasprave čitateljskog kluba, iz gimnazija će nam izlaziti nenačitani budući hrvatski intelektualci koji ne znaju i ne žele sagledati stvari iz više perspektiva, a svoje mišljenje se boje izreći ili ne znaju kako.
Iako će mi i ovaj vikend proteći u iščitavanju Kozarčeve Tene i Posljednjih Stipančića Vjenceslava Novaka, djela mi se sviđaju, volim našu književnost i smatram da je doista važno da ih tijekom svog školovanja upoznam. S druge strane, voljela bih kad bismo na satu Hrvatskog doista raspravljali o Zagorki koja je nepravedno u potpunosti izostavljena s popisa lektire, kao i o Štuliću koji obilježava moj glazbeni stil i mlade godine. Vjerujem da ne treba zanemariti ni Balaševićeva djela s obzirom na to da je u zadnje vrijeme toliko popularno citirati ga na društvenim mrežama da se njegovi citati redovito nalaze čak ispod fotografija iz ludih noćnih izlazaka.
Kad prestanemo cijeniti ono što je strano i komplicirano, a počnemo uviđati vrijednost u onome što je mladima blisko i drago, možda ćemo se međusobno bolje razumjeti i pričati o pravim stvarima, ali do tada ćemo i dalje glumiti da smo pročitali Ilijadu, da smo razumjeli svrhu i osjetili silnu umjetničku vrijednost antičkog duha koji je važan, osim u smislu poznavanja opće kulture, poput lanjskog snijega, a financijska pismenost i građanski odgoj će i dalje ostati marginalizirani i neuvedeni u školski sustav. A možda bi sve bilo drugačije da su oni koji su nam odredili popis lektire mogli čitati što su voljeli i htjeli i da se o tome otvoreno razgovaralo i kritički raspravljalo.
