Dio su naše svakodnevice i mnogi ih ne smatraju opasnima. Svjesno ili nesvjesno postajemo ovisni o njima, ali tu vrstu ovisnosti prepoznamo tek kad padne uspjeh u školi. Pametni telefoni i tehnologija sve češće uzrokuju psihičku i fizičku ovisnost i udaljavaju nas od stvarnoga svijeta. Možemo li se oduprijeti njihovu snažnom utjecaju?
Ovisnost je psihičko, a često i fizičko stanje koje nastaje djelovanjem sredstava ovisnosti. Uzrok ovisnosti u adolescenata može biti znatiželja ili bijeg od stvarnoga života. Mladi u tom životnom razdoblju traže svoj identitet i često prkose roditeljima te se žele udaljiti od roditeljske zaštite. S nikotinom i alkoholom najčešće se susretnu u obitelji ili društvu prijatelja pa tako krenu i oni. Nažalost, sve veći broj mladih eksperimentira s drogama kao što su kanabis, amfetamin, heroin i kokain. Osim droge o kojoj se najviše govori, postoje i druge ovisnosti koje javnost ne shvaća toliko ozbiljno. Djeca i mladi stupaju u kontakt s njima sve ranije (svjesno ili nesvjesno) zato što su dio svakodnevice i mnogi ih ne smatraju opasnima. Riječ je o mobilnim uređajima i općenito o tehnologiji.
Ne mogu bez mobitela, ali ne smatraju se ovisnicima
U dvije anonimno provedene ankete stotinu mladih ispitanika u dobi od dvanaest do dvadeset i tri godine odgovaralo je na pitanja vezana uz ovisnosti. Cilj ankete bio je doznati koliko mladi znaju o ovisnostima i jesu li sami ovisni o informacijsko-komunikacijskoj tehnologiji (IKT). 53% ispitanika izjavljuje da ozbiljno shvaća problem ovisnosti te polovica ispitanika ima iskustvo s ovisnostima. Najčešće ovisnosti koje mladi navode su: alkohol, droga, nikotin, kocka, društvene mreže, internet i mobitel. Mladi iskazuju veliko razumijevanje problema ovisnosti, no kada je riječ o vlastitom iskustvu, umanjuju ozbiljnost problema. Svi ispitanici provedu dnevno više od dva sata koristeći se mobilnim uređajem te njih 67 % smatra da ga previše koriste. Veliki dio ispitanika ne može provesti tjedan dana bez mobitela. Oni svjesni tog problema, kod sebe pronalaze simptome ovisnosti o mobitelu, ali nitko se ne smatra ovisnikom. Znamo li gdje je granica kad uporaba tehnologije prerasta u ovisnost?
Za neuspjeh u školi kriv je i mobitel
O problemu ovisnosti razgovarali smo s Anom Veseljak, školskom psihologinjom u Gimnaziji Antuna Gustava Matoša. Zanimalo nas je traže li gimnazijalci pomoć zbog ovisnosti o mobitelima.
– Učenici dolaze po savjet zbog ovisnosti o IKT-u, ali i zbog drugih problema čiji je uzrok IKT. Sve veći broj učenika ima problema s učenjem zato što je mobitel cijelo vrijeme kraj njih. Ometa ih, učenje traje duže nego što bi trebalo i zato im je kvaliteta učenja lošija. Zbog nepotrebnog korištenja mobitela učenici gube vrijeme, neispavani su i ne mogu pratiti nastavu. – naglasila je mag. psych. A. Veseljak. O prevenciji i liječenju ovisnosti psihologinja Veseljak kaže: – Ovisnostima je općenito najbolje pristupiti multidisciplinarno, ali na način prilagođen individualnim potrebama svake osobe. Najučinkovitijim rješenjem smatram ono koje podrazumijeva djelovanje s više strana. Škola i roditelji trebaju djelovati suradnički, ali u proces treba uključiti i stručnjake: školskog liječnika, liječnika obiteljske medicine i psihijatra.
Važnost kvalitetnih odnosa
Važnost roditelja i kvalitetnih odnosa s drugima u prevenciji i liječenju ovisnosti naglasila je i prof. psihologije u Gimnaziji i psihoterapeutkinja Marina Sviben Družinec.
– Razlozi zbog kojih ljudi konzumiraju sredstva ovisnosti zapravo su mnogobrojni, ne radi se nužno o traumi, sve može početi iz usamljenosti, dosade ili znatiželje, želje za novim iskustvima ili na nagovor vršnjaka. Također, često se radi o nekom unutrašnjem osjećaju praznine.
Psihologinja M. Sviben Družinec nadodala je da su djeca koja su prepuštena sama sebi, bez kvalitetnih odnosa s roditeljima ili jer roditelji jednostavno, zbog posla, nemaju vremena provoditi vrijeme s djecom, u većem riziku, isto kao i djeca iz disfunkcionalnih obitelji, odnosno traumatizirana djeca.
Virtualni ili stvarni svijet
Razgovarali smo s dvoje adolescenata o korištenju mobitela, njihovim iskustvima i stavovima. M. J. izjavljuje da se teško odupire uporabi mobitela i dnevno provodi oko sedam sati na društvenim mrežama, uglavnom u dopisivanju s prijateljima te ponekad kako bi izbjegla kontakt s ljudima. Priznaje: – Problem je u tome što je to provedeno vrijeme uglavnom beskorisno. M. J. ovisnica je o tehnologiji i takvih je mnogo. Međutim, teško je pronaći adolescenta koji ne koristi pametni telefon. Tommaso Stefani zaista je izuzetak. O tome zašto nema pametni telefon kao njegovi vršnjaci u školi, Tommaso kaže:
– I ja sam prije imao pametni telefon kao i vi, ali sam shvatio da mi je uređaj potreban samo za poruke i pozive, stoga sam ga donirao. Jedno vrijeme bio sam bez mobitela, ali zbog mame, kako se ne bi brinula, kupio sam ovaj mobitel s tipkama, a na kompjutoru sam instalirao WhatsApp aplikaciju i tu mi je, zapravo, sve potrebno za školu.
Upitali smo Tommasa kako provodi slobodno vrijeme.
– Slobodno vrijeme provodim u prirodi, radim poslove u dvorištu, bavim se sportom i družim se s prijateljima. A oni već i znaju da me trebaju nazvati kako bismo se dogovorili za druženje vani, što mi je draže nego da provodim vrijeme na Snapchatu. Čovjek je puno slobodniji kad nema mobitela.
Gdje postaviti granice?
Svjesni smo da nam je u ovo moderno doba tehnologija neophodna, ali gdje je granica na kojoj uporaba tehnologije prelazi u ovisnost? Je li neka „zdrava“ granica Tommasovo razmišljanje da nam mobitel služi samo za poruke i pozive? Kako zaštititi mlade od ovisnosti i potaknuti ih na druženja uživo bez tehnologije? Što mi možemo učiniti?
Brojna su pitanja na koja možda još nemamo odgovor, ali najbitnije je krenuti, kao prvo, sami od sebe – osvijestiti svoju ovisnosti da bismo mogli pomagati drugima. Vrijeme je da se ujedinimo i gledamo na naše najranjivije. Za početak bi roditelji trebali svojoj djeci ograničiti uporabu tehnologije, ulaskom u kuću trebalo bi ostaviti mobitele u ormaru i družiti se s obitelji, ne dopisivati se s prijateljima, već izaći u šetnju s njima, što uvelike pridonosi našem fizičkom i psihičkom zdravlju. Potrebno je i roditelje djece najranije dobi poučiti da ne izlažu svoju djecu ekranima nudeći im „crtiće“ jer time stvaraju njihovu ovisnost o tehnologiji. Postoji toliko zabavnih i poučnih aktivnosti za djecu. Nije li bolje izaći s djecom u prirodu, u šetnju, u park? Možemo li se oduprijeti ovisnosti o mobitelu na način da od danas koristimo mobitel isključivo kao Tommaso, za dogovor kratkom porukom ili pozivom, a drugo vrijeme da uživamo u slobodi? Jesmo li se spremni odreći svojih „komocija” i virtualni svijet zamijeniti stvarnim? Jesmo li spremni na tako mali, a zapravo tako veliki korak?
