Živimo u vremenu kapitalizma. Ljudi se izrabljuju radom, a cilj je što veća proizvodnja u što kraćem vremenu i uz što manju potrošnju. Kako bi ljudi kvalitetno obavljali svoju djelatnost, potrebno je kvalitetno obrazovanje, a kvalitetno obrazovanje nemoguće je bez kvalitetnih profesora. Njihovo je zanimanje danas itekako podcijenjeno. Oni ustvari kroje našu budućnost kujući užareno željezo, mlade ljude te unatoč tome što su visokoobrazovani, njihova je plaća često ispodprosječna.
Zakonom iz Prava iz mirovinskog osiguranja propisano je kako osoba može otići u mirovinu ukoliko navrši 65 godina i ima 15 godina mirovinskog staža. Taj zakon nije zaobišao ni profesore. Zarobljeni u školskim klupama, problematičnog zdravlja zbog kojeg izostaju s nastave i stvaraju zbrku kod rasporeda, stariji profesori često predstavljaju probleme učenicima i sustavu. Ponekad toliko tiho i nerazumno pričaju da ih ne razumijete ni riječ, a bojite se to reći jer bi moglo izazvati negativnu reakciju, zar ne? Mogu li takvi profesori pratiti korak s modernom tehnologijom? Koliko li ste samo puta uskakali u pomoć profi jer nije znala pokrenuti prezentaciju na računalu? Živimo u vremenu naglih tehnoloških promjena koje utječu na sve aspekte našeg života. Ta razmislimo li malo bolje, prije kojih dvadesetak godina pametni telefoni nisu ni postojali, a danas nam je život bez njih nezamisliv. Zato nije ni čudno da profesori rođeni u drugoj polovici prošlog stoljeća teže uspijevaju pohvatati sva čuda moderne tehnologije. Bitno je da se profesori usavršavaju te redovito sudjeluju na seminarima i skupovima kako bi mogli poboljšati svoje znanje i sposobnosti. Treba im pružiti podršku te imati razumijevanja i naravno, uvijek uskočiti u pomoć.
No svaka priča ima i svoju drugu stranu. Stariji profesori bogati su iskustvom te sigurni u svom izlaganju. Godine rada obogaćuju ih te omogućavaju bolju povezanost s učenicima što nikakva čuda moderne tehnologije ne mogu zamijeniti. Ukoliko vole ono što rade, spremni su to prenijeti i na učenike. Neki čak imaju toliki utjecaj da inspiriraju učenike te ih potaknu da krenu putem predmeta koji su predavali. Mnogi su profesori nastavili s podučavanjem i nakon mogućnosti da odu u mirovinu jer ih to ispunjava. A i ako budemo iskreni, drago nam je kad je profesor nepažljiviji pa možemo lakše suradnički riješiti test.
Smatram kako bi najrealnije rješenje ovog problema bilo da profesori sami mogu odlučiti i procijeniti jesu li sposobni za rad ili ne. Tjeranje na rad osoba koje imaju težih zdravstvenih problema ili se smatraju nesposobnima da podučavaju izaziva frustracije, a to se negativno odražava na učenike. Potrebno je pronaći zlatnu sredinu koja će ići u korist profesorima, ali i našoj budućnosti-učenicima.
