Ines Carović, rodom iz Čakovca, profesorica je na Odsjeku za fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost te fonetiku na istom fakultetu. Sudjelovala je kao mentorica na govorničkim školama „Ivo Škarić“ i na tečajevima za glasovne profesionalce na Čakovečkoj televiziji te mnogim govorničkim radionicama za odvjetnike, menadžere i sl.. Dobila je brojne nagrade, među kojima su Rektorova nagrada, Nagrada Filozofskog fakulteta „Franjo Marković“, Nagradu Hrvatskog društva za primijenjenu lingvistiku za najboljega mladoga istraživača i dr. Doktorirala je s radom „Ultrazvučno istraživanje artikulacije i koartikulacije hrvatskoga vokalskoga sustava“. U razgovoru s njom doznajemo što ona misli o nekim aktualnim problemima srednjoškolaca i o tome kako fonetiku približiti mladima.
Zašto ste kao predmet svoga studija odabrali fonetiku koju brojni učenici smatraju najtežim gradivom u nastavi hrvatskog jezika?
- Fonetika je usko povezana s dramskom umjetnosti i recitacijom, a ja sam oduvijek voljela puno govoriti i nastupati. Voljela sam i hrvatski – sjećam se kako nam je u prvom razredu srednje škole profesorica iz hrvatskoga zadala jednu zanimljivu zadaću: trebali smo istražiti koji je najmanji i najveći opseg fonemskog sustava jezika i koji su to jezici. Ja sam taj zadatak vrlo ozbiljno shvatila, čak sam nazvala i jednu sveučilišnu profesoricu da saznam te podatke. Druga stvar koja me potaknula da izaberem taj predmet bila je govornička škola koju sam pohađala kao učenica – nju su vodili studenti i profesori fonetike pa sam tako saznala nešto o toj struci i kasnije se odlučila da ću uz kroatistiku studirati i fonetiku.
Već nekoliko godina predajete na Filozofskom fakultetu. Jeste li zadovoljni predznanjem studenata koji vam dolaze?
- Općenito sam zadovoljna. Neki govore da su generacije sve lošije i lošije, ali ja se ne bih složila. Uvijek ima studenata koji zaostaju, ali više ih je koji se trude i rade. Dobro je što se opredjeljuju za ono što ih zanima. Početkom druge godine uvijek su motiviraniji. Rijetko se događa da netko odustane od fonetike – fonetičari uglavnom ostaju fonetičari.
Što mislite o srednjoškolskom sustavu u Republici Hrvatskoj?
- Govoreći iz svog iskustva, voljela bih da se uči manje faktografije, a više fokusira na ono što učenika doista zanima. Međutim, bojim se da je to danas nemoguće jer je za to potrebno mnoge organizacije, resursa i ljudi koji su željni te reforme. Svejedno se nadam da će jednog dana uspjeti.
Često pričamo o krizi čitanja među mladima, ali primjećuje se i kriza jezika, odnosno sve manji interes za književni jezik. To se najbolje vidi u govoru mladih i na društvenim mrežama. Kako to objašnjavate?
- Jezik je živa stvar koja se mijenja i smatram da u njega treba ulaziti i slang mladih. Profesor Škarić uvijek je govorio da ljudi trebaju čuvati svoj govor, bilo svoja sociološka ili sociolingvistička obilježja, dijalektalna obilježja, bilo pripadnost nekoj zajednici. Međutim, svi trebaju znati javno govoriti i služiti se standardnim jezikom. Dakle, u neformalnim situacijama može se koristiti vlastiti idiom, a u formalnim situacijama kao što su nastava, predavanja i službena događanja trebao bi se koristiti standard.
Možete li nam ukratko objasniti što se uči na fonetici, koja sve to područja i predmete ona obuhvaća i čime bi se mogla baviti osoba koja ju završi?
- Na prvoj godini fonetike mi se, kao i većina fakulteta, bavimo teorijom fonetike. Studenti dobivaju osnovno znanje o teorijskoj fonetici: artikulacijska fonetika, izgled govornih organa (što je zapravo gradivo iz biologije), akustička fonetika ( zvučni valovi, kako zvuk dolazi do uha i preoblikuje se na putu do mozga – gradivo iz fizike) i perceptivna fonetika. Na drugoj godini postaje puno zanimljivije jer se uči rehabilitacija govora, odnosno korekcija izgovora. Bavimo se i govorništvom – studenti uče o neverbalnim znakovima, različitim govorničkim oblicima, povijesti govorništva itd. Od druge godine studenti kreću u praksu i na hospitacije. Imamo i Klub studenata eufonije. Studenti koji su članovi tog kluba organiziraju fonetski trening za nefonetičare. Svi koji ne znaju puno o fonetici dolaze na dva dana i sudjeluju u aktivnostima kojima se fonetika pokušava približiti onima koji se njome ne bave. Ovdje dolazi do izražaja gdje su sve fonetičari u svakidašnjem životu potrebni. Svatko tko želi javno nastupati treba nekoga tko bi mu pomogao oblikovati taj tip izlaganja. Fonetičari ih podučavaju kako bi govor trebao izgledati, s njima uvježbavaju izvedbu – govornu izvedbu, dikciju i neverbalne znakove. Radiotelevizija, sav medijski prostor, glumačke akademije – sve su to prostori gdje su fonetičari potrebni. Mnogi rade s raznim glumcima, novinarima, spikerima i voditeljima, najčešće drže fonetske vježbe za poboljšanje izgovora, a dio fonetičara radi i u audiocentrima za slušne aparate. Mogu i predavati govorništvo ili samu fonetiku na fakultetima, govorničkim školama ili školama koje imaju govorništvo kao izbornu ii fakultativnu nastavu. Posao se može naći u mnogim područjima.
Za kraj, priprema se nova kurikularna reforma u školstvu. Imate li kakve prijedloge za nju vezane uz svoju struku?
- Svakako bih voljela da se govorništvo uvede kao obavezni predmet u škole, a ako to nije moguće, onda barem kao izborni.
