Legenda o dolasku Hrvata
Hrvati su stigli u 7. stoljeću iz takozvane Bijele Hrvatske vođeni petoricom braće imena Klukas, Lobelos, Koseniz, Muhlo i Hrobatos te dvjema sestrama – Tugom i Bugom. Kada su stigli u Dalmaciju, zatekli su Avare koji su tada vladali tim prostorom. Nakon što su porazili Avare, prislili su ih na podložnost i otada Hrvati gospodare tim prostorom.
Legenda o nastanku hrvatskog grba
Tijekom ratova s Mlečanima koji su pod svaku cijenu željeli zaposjesti Jadran, kralj Stjepan Držislav pao je u ropstvo i završio u zatvoru u Veneciji. Mletački dužd Petar Orseolo čuo je da Stjepan Držislav dobro igra šah pa ga je odlučio izazvati i postaviti mu izazov: ako ga Stjepan pobijedi u tri partije, bit će oslobođen i moći će se vratiti u svoju zemlju. Kralj je pobijedio i u sjećanje na taj događaj sa sobom je ponio šahovsku ploču kao svoj grb i grb svog naroda.
Kletva kralja Zvonimira
Bizantski car poslao je pismo Zvonimiru neka okupi sve barune, gospodu i vitezove kod pet crkava na polju kod Kosova (područje Knina). Kada su se skupili, Zvonimir im pročita molbu neka se odluče hoće li zajedno s kršćanskom braćom braniti ono za što je Krist prolio svoju krv. Kada su to čuli, počeli su se buniti i optuživati da ih hoće odvesti od njihovih žena i djece. Nasrnuli su na njega i počeli sijeći njegovo tijelo i prolijevati njegovu krv. Kralj je tada, ležeći ranjen, prokleo Hrvate rečenicom: Dabogda više nikada ne imali vladara svoje krvi!
U 17. stoljeću jezuiti su odlučili u Kastvu sagraditi crkvu posvećenu sv. Mariji. Svi su stanovnici morali pomagati, a među njima je bila i udovica koja je imala troje male djece, Budući da je bila siromašna, zamolila je jezuita koji je nadgledao gradnju da joj dopusti da ona umjesto toga ode u neku bogatu obitelj raditi kao sluškinja kako bi zaradila kruh za svoju djecu. Jezuit ju je izvrijeđao i tri puta udario korbačem. Ponižena i utučena žena proklela je crkvu: Dabogda se građevina uvijek rušila! Jezuiti su tri puta pokušali dovršiti crkvu, ali se uvijek rušila. Do danas se ne zna je li ona ikada bila dovršena. Danas ruševine te crkve u Kastvu nazivaju "Crekvina" i one stoje tamo kao povijesni spomenik.
Legenda o nastanku Plitvičkih jezera
Plitvički kraj zahvatila je velika suša, presušila je Crna rijeka, životinje su ugibale, zemlja je postala prašina i narod je vapio za vodom, a kiše ni za lijek. Jednog se dana u dolini pojavila Crna kraljica, dobra vila koja je živjela na Velebitu, kako bi pomogla izmučenom narodu. Dozvala je oblake i naredila kiši da pada. Kiša je padala tjednima, sve dok iz korita Crne rijeke nije nastalo 16 jezera povezanih slapovima. Prvo jezero nazvano je "Prošćansko", prema prošnji naroda za vodu. Kako bi se zahvalili, ljudi iz plitvičkog kraja sagradili su Crnoj kraljici dvorac na Kozjaku. Ona je budno pazila na kraj i pomagala stanovnicima kad god bi se našli u nevolji.
Legenda o picokima
Ulama-beg tjednima je bezuspješno pokušavao osvojiti đurđevačku utvrdu da bi se na kraju odlučio za taktiku izgladnjivanja stanovništva i vojnika. Kako su dani prolazili, zalihe hrane su se smanjivale. Ostao je samo jedan mali pijetao (picok). Kako tim pijetlom svejedno nisu mogli nahraniti sve stanovnike, jedna je starica predložila da se pijetao stavi u top i ispali u turski tabor. Kapetan grada, kako je situacija ionako bila bezizlazna, pristao. Kada je Ulama-beg vidio pijetla, mislio je da u gradu imaju još toliko hrane da se njome mogu tako razbacivati i odustao je od opsade. Ulama-beg tada Đurđevčane naziva "Picokima" i kao neku vrstu kletve izriče poznate riječi: A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI!
Legenda o kalničkim šljivarima
Bježeći pred Tatarima, kralj Bela IV. sklonio se u utvrdu Veliki Kalnik. Tatari su, ne znajući da se unutra skriva Bela IV., danima opsjedali utvrdu čekajući da se ljudi predaju zbog gladi. Jedne noći, kada je mongolska straža zadrijemala, utvrdi su se primicali ljudi s granama na leđima. Prema utvrdi tada poletješe šljivove grane bogate plodom. Branitelji su shvatili da ih narod pokušava nahraniti i pomoći im da izdrže opsadu. Tako se to ponavljalo nekoliko puta i Tatari su, vidjevši da su branitelji itekako spremni i sposobni za borbu, odustali i krenuli na Jadran kako bi pronašli Belu IV. Bela IV. je u znak zahvalnosti svoje spasitelje proglasio plemenitašima, a oni su kasnije podrugljivo nazivani "plemićima- šljivarima."
