Upravna škola Zagreb obilježila je dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Povodom 30. obljetnice početka Domovinskog rata u Hrvatskoj, Ministarstvo branitelja objavilo je zbirku Priče iz domovinskog rata iz pera srednjoškolaca. U školu je stiglo pismo Tome Medveda, ministra branitelja i potpredsjednika Vlade te zbirka priča. U zbirci se nalazi priča učenice Noemi Šainčić, a njena mentorica je bila profesorica Sanja Šepac Dužević.
Učenici su 17. studenoga donijeli lampaše u školu te ih zapalili ispred škole. Nakon što su zapalili lampaše uslijedila je minuta šutnje čime su odali počast žrtvama Domovinskog rata. Cijela škola je bila uređena simbolima Vukovara, a zidovi škole ispunjeni i lijepo ukrašeni. Na školskom panou mogle su se pročitati potresne priče srednjoškolaca u to vrijeme. U tim pričama čitali smo njihove ispovijesti te emocije koje su stekli tog perioda. Za vrijeme sata vjeronauka i etike gledao se dokumentarac 5 minuta za sjećanje: Bitka za Vukovar. Učenici su mogli vidjeti kako su se ljudi borili za svoj grad te kako je Vukovar izgledao tih dana.
Provjerili smo kakve asocijacije i simbole vezane uz Vukovar imaju učenici i profesori te smo im postavili nekoliko pitanja. Htjeli smo saznati znaju li mladi ljudi što se dogodilo tog dana, jesu li bili u Vukovaru te kako im grad danas izgleda. Zanimalo nas je mišljenje mladih i njihov stav o tome kako bi ljudi trebali danas gledati na to razdoblje. Prvo smo pitali učenike, a zatim profesore koji su bili rođeni u to vrijeme.
Učenici su nam rekli da je za njih Vukovar grad heroja, simbol stradanja, grad palih anđela. Prve simbole koje su razvili na grad Vukovar su: Vodotoranj, Ovčara, rijeka Dunav, Vučedolska golubica… Dok se razgovara o Vukovaru učenici imaju tužne, potištene emocije. Nije im grad u lijepom sjećanju, no kažu da je vrijedan spomena i posvete. Oni znaju da je 18. studenoga 1991. pao grad nakon tromjesečne borbe od strane pripadnika JNA i srpske vojske. Nakon tog događaja mnoštvo ljudi je izgubilo kuće te je bilo potjerano u logore. Dive se ljudima koji su branili Hrvatsku te spokojno daju počast ljudima koji su izgubili živote. Tužno im je što se za mnoštvo ljudi ne zna ni danas gdje su. Rekli su mi da su zgroženi kako je grad tada izgledao. Mnogo učenika nije moglo posjetiti Vukovar te vidjeti kako on danas izgleda zbog pandemije, no oni koji su bili, rekli su da je danas grad obnovljen, no da se u zraku osjeća čudna atmosfera. Posebno su na njih ostavili trag bolnica te Ovčara. Tišina je bila cijelo vrijeme u zraku. Na ulicama je malo ljudi, ali ipak dovoljno da ukažu da se život u Vukovaru vraća. Oni smatraju da se grad i dalje mora obnavljati, a mladi ljudi na ovo razdoblje ne smiju gledati s mržnjom, nego s poukom da se takvo nešto više nikada ne ponovi. Ako već tad ljudi nisu mogli riješiti situacije mirnim putem, vrijeme je da se grade dobro susjedni odnosi, također misle da mladi moraju znati što se dogodilo jer se ipak radi o hrvatskom teritoriju. Ne shvaćaju ljude koji i dan danas promoviraju mržnju, no drago im je što na mladima svijet ostaje te vjeruju da će oni uspjeti to promijeniti.
Profesori imaju jako puno asocijacija, no kada ih treba izreći to je onda jako teško jer su to jako snažne emocije. Nadaju se da i grad i ljudi tamo imaju sigurnu i perspektivnu budućnost jer treba raditi upravo na poticanju naseljavanja grada da se prebrodi ono što je bilo. Profesori su pratili razvoj 90-ih, no kad se dogodio 18. studeni 1991. za njih je to bio jedan ogroman šok. Ono što se dogodilo tog dana jedan je u nizu nesretnih dana hrvatske povijesti koji je označio kraj jednog lijepog razdoblja za ljude kojima je Vukovar bio dom. Zbog nečijih ambicija to je prekinuto, a smatraju da nitko nema pravo na to. Profesori misle da je za mlade danas važno da znaju povijesnu pozadinu cijele priče od ranije koja je do istog dovela, kako je interes pojedinca utjecao na ishode. Smatraju da se treba raditi na mirnom rješavanju sukoba za sretnu i mirnu budućnost.
Za mnoge je ovo još jako teška tema, no pišemo ovo kako bi im barem malo olakšali te ukazali kako se vremena mijenjaju. Naravno, ne smijemo nikad zaboraviti na to razdoblje jer su mnogi ljudi izgubili živote, no potrebno je oprostiti. Moramo graditi budućnost na drugi način, ne s mržnjom i osudom. Svijetu i ovoj okolini potrebna je ljubav i gledanje u budućnost, ne smijemo ostati u prošlosti.
